Nije strašno ne znati, ali je žalosno ostati u neznanju.
Izgradnja karaktera svugdje igra vrlo važnu ulogu. Obrazovanje koje nije čvrsto utemeljeno na moralnosti promašuje sam cilj obrazovanja i ljudskog života. Kada je čovjek u prirodnom stanju svijesti on je u skladu sa prirodom-Bogom, Sebstvom.
Traži se radikalno uvažavanje i razumijevanje da biti ljudsko biće podrazumijeva svijest bez nasilnosti u mislima riječima i djelima, znači suosjećanje iskreno nastojanje i moralno življenje. Potrebno je javno u društvu prilagoditi te programe kako bi razvoj i cilj odgoja oplemenio ljudski karakter. O širenju i primjeni ovih vrijednosti u društvu, ovisi oslobođenje svakog pojedinca od neznanja.
Duhovnost ne znači vođenje usamljenog i povučenog života. Prava duhovnost zove na jednotu cijelog čovječanstva.
Duhovne prakse poput bađana, puđe, ponavljanje Božjeg imena dobri su činovi i metode kao pomočni elementi pročišćenja uma. Potreban je rezultat u promjeni stavova. Ako ne pokorimo animalnu prirodu svi vanjski oblici obožavanja su beskorisni i bezvrijedni.
Što znači životinjska priroda? To je poistovjećivanje tijela sa sebstvom (atmom).Samo znanje o Atmi je pravo znanje.
Svjesnost prisutna u tijelu zove se Atma. Ona se zove savjest, duša. Razlike između savjesti i Univerzalne svijesti je važna. Savjest je odraz svijesti. Umireni um, koji zna svoju prirodu, koji je u ravnoteži sa tijelom, sa srcem ispunjen je i Božjim likom. Tako možemo reći da unutrašnji glas sebstva znači da se mislima i izgovorenim riječima Istina kao naša ljudska duša obraća nama. Da bi se ovo iskustvo približilo treba uvažiti da svi ljudi nisu na istom nivou razumijevanja sebe.
Po tom pitanju u ovom kontekstu razlikujemo tri načina samoodnosa.
Pojedinci koji sebe doživljavaju odvojenim od drugih, koji žive u razlikovanju dobrog od zla i vezanosti za tijelo, traže odgovore za svoje akcije sto činiti u nekoj situaciji slušajući logiku prosudbe. Oni neprestano komuniciraju sa ego-sobom, za njih je unutarnji glas, umna procjena. Pojedinci koji su u potrazi za višim vrijednostima i koji donekle razumiju i prihvaćaju postojanje duhovnih istina mada ih u potpunosti ne slijede, čuju unutarnji glas pod posebnim okolnostima umirenog utišanog uma. Oni razumom i diskriminacijom slijede provjerene objektivne istine, koje čuju kao unutarnji glas, glas ljudske savjesti.
Pojedinci, koji su manjina, znalci i koji žive potpuno duhovne vrijednosti znaju da božanski glas ne dijeli ne vrednuje i ne procjenjuje. Duhovna biča su uvijek u skladu sa Istinom koja ne razlikuje i ništa ne odvaja od Boga. Tad se egzistencija prihvaća kakva jeste.
U Vedanti savjest se naziva cit. Naziva ju se i svijest. Svijest je i potpuno razumijevanje, tu sposobnost ima svako ljudsko biće, i svi bi trebali nastojati izraziti tu svijest, probuđenjem i primjenom tih univerzalnih načela.. Većina ljudi još nije ostvarila neposredno iskustvo da Istinu osjete kroz unutrašnji glas, (čista neuvjetovana uma) kao glas Boga. Tada Božanski glas postaje glas ljudske savjesti.
Ljudi koji su u uzvišenom stanju svijesti doživjeli katarzu i totalnu transformaciju svog ljudskog biča u duhovno biče, svi su oni bili u stanju svijesti povišene percepcije u kojoj je njihova ljudska svijest postala božanska. Čuli su sebe-atmu, jer postali su to, oni su Bog (Ja i ti smo jedno nismo dva).
Onaj koji je shvatio istinu da su Śiva (Bog) i jīva (pojedinac) jedno te isto, istinski je brahmajñānin, odn. onaj koji je spoznao brahmana. Između Śive i jīve nema razlike, jer je isti božanski atmički princip prisutan u oboje. Onaj koji je shvatio tu istinu, istinsko je ljudsko biće. Shvaćanje te istine je svrha ljudskog života.
Mudraci nam ukazuje na razliku između istinske stvarnosti i relativne stvarnosti, između univerzalnog i ograničenog, trajnog i prolaznog, svrhu samog ljudskog života.
Objašnjeno je kako ljudsko biće predstavlja cjelokupnu fizičku kreaciju kao i mentalno stanje u minijaturnom obliku
Da li se uopće trudimo odreći se lažnog sebe za Boga? Ne. Mi brinemo o prolaznim oblacima. Ovo nije istinska priroda ljudskoga bića. Snaga koju posjeduje ljudsko biće nije ni sa čim usporediva. Ljudsko biće posjeduje najviše moći. Zbog toga se i sam Bog utjelovljuje u obliku ljudskog bića . Rečeno je Daivam manusha rupena (Bog u obliku ljudskog bića).
Ljudsko biće kruna je Božjeg stvaranja. A Bog je sveprisutni sve. Uvijek moramo kontemplirati o Bogu Ne postajete čovjekom samo zato što imate ruke, noge, oči, uši, nos, itd. To posjeduju čak i mali insekti. Da li se ravnate prema njima? Zasigurno ne! Živite li život istinskog ljudskog bića? Samo se na osnovu kontrole osjetila ljudsko biće može nazivati vyakthi (pojedincem). Nažalost, danas nigdje ne pronalazimo kontrolu nad osjetilima. Njima se dozvoljava da divljaju u vanjskom svijetu.
Duhovnost je izraz poticaja unutarnjeg duha. Cijeli naš život povezan je sa duhom. Dobra djela koja su izvršili vanjski instrumenti tijela ne mogu se smatrati duhovnim. Kada prihvati novo fizičko tijelo, osoba zaboravlja svoje prijašnje postojanje. A suptilno tijelo (um, inteligencija i lažni ego) stvara ozračje želja i ambicija kako bi osoba mogla osjetilno uživati. Čitanje, pisanje, uzimanje hrane, djelovanje u svijetu, zarađivanje novca i gomilanje stvari su radnje usmjerene prema van. Sve to dolazi iz uma.
Nasuprot tome suosjećajnost, ljubav, požrtvovnost i simpatija dolaze iz srca. Te su osobine proizašle iz djelovanja duha usmjerenog prema unutra. One tvore stvarnog čovjeka. Ako razvijemo samo te vrijednosti, naš ljudski život bit će realiziran.
Ni jedno ljudsko biće, tokom boravka u ovom fizičkom svijetu, ne bi se trebalo odreći istine (satye) i ispravnosti (dharme). Istina se mora doživjeti u srcu, dok se pravednost mora odraziti u djelima. Iako zna što su istina i ispravnost, suvremeni čovjek ih se ne pridržava zbog iskrivljenosti svog buddhija. Iskrivljeni intelekt uništava čovjeka.
Čovjek zaboravlja svoju latentnu božanstvenost i živi poput životinje. Razlog za to je iskrivljenost njegova buddhija, odn. intelekta ili inteligencije. U starim epovima, kao što su Gita, Mahābhārata i Bhagavata, kao i iskustva mudraca, i svetaca imamo puno primjera koji to ilustriraju.
Jedino nas Znanje može da oslobodi bilo kakvih ograničenja.
Ako neprestano budemo težili prikupljanju Znanja, mi će sami sebe osposobiti najboljom zaštitom od bilo kakve moguće neprijatnosti koja bi nas mogla zadesiti. Što više saznamo – to ćemo biti svjesniji.
Naša Svjesnost postaje na kraju vrlo snažna i sveobuhvatna.
Znanje sadrži u sebi svu suštinu. Ono se proteže do srži cijele egzistencije, tj. Svega Što Jeste.
Znanje je – svjetlost.
Znanje je revolucija – i to ne ono znanje koje ste skupili kroz um, već ono znanje koje stječete pri susretu sa samim sobom. Samospoznaja je sila koja preobražava – ništa više nije potrebno. To se mora već sada shvatiti: ljudi misle: “Prvo ćemo saznati, a onda ćemo se promijeniti”. Nije baš tako! U trenutku spoznaje, promjena se događa istovremeno.. Znanje samo po sebi je potpuno preobražavajuće. Stvari ne stoje onako kako ljudi obično misle – prvo znanje, pa onda promjena. Znanje nije nikakva metoda; nije riječ o sredstvu – znanje je cilj sam po sebi
Pod „znanjem“ se misli na “samospoznaju”.. . Sva druga znanja predstavljaju sredstvo: prvo morate znati “kako, što” i tako dalje, a zatim morate i u činiti nešto. Ali, sa samospoznajom stvari stoje drugačije: spoznate, i sama vas spoznaja preobražava