Pitanje čovjeka po prvi put postaje važno tek s pojavom sofista u antičko doba. Tome su doprinijele Protagorine riječi: “Čovjek je mjerilo svih stvari; onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu.” Identitet sam po sebi je konzerva ljudskih osobina čije temelje predstavlja nešto stalno i gotovo nepromjenjivo da bi on mogao opstati.
Kroz povijest su postojale brojne institucije koje su proizvodile određenu vrstu identiteta. S vremenom su te institucije zastarijevale, a s njima i ti identiteti. Identitet je skup značajki koje čine bit neke osobe, a o spoznaji tih značajki ovisi čitavo čovjekovo postojanje. Iz njega proistječe doživljaj sebe i svijeta oko sebe. U potrazi za odgovorom možete naići na “krivi” odgovor što dovodi do otuđenja pojedinca. Problem razlaganja na “prave” i “krive” odgovore leži u proteklim povijesnim vremenima, kad su ljudi pokušavali doći do najjasnijih i najprihvatljivijih odgovora o ljudskom identitetu, pokušavajući pronaći interpretaciju čovjekovog mjesta u svijetu. Način potrage za identitetom je na neki način oduvijek bio uvjetovan jednom kulturno-povijesno komponentom.
Ljudi su se pokušavali pronaći identificirajući se s vremenom u kojem su živjeli. Ali, to im ništa nije jamčilo Poistovjećivanje s nekim pounutrenim normama predstavlja identitet.
“Tko sam ja?” Svaki čovjek je barem jedanput pokušao odgovoriti na ovo pitanje. Onaj tko nije, ne bi se mogao nazvati ljudskim bićem. To je pitanje identiteta. Što mislite, tko ste vi? Zamislite kao da ste na putu. Imate mapu ispred sebe i znate gdje se sve točno nalazi. Jasno vam je kako doći do bilo kojeg odredišta na karti. Postoji samo jedan problem- ne znate gdje se vi nalazite na toj karti! Izgubljeni ste. Pretpostavljamo, ako ovu shemu prebacite u svoj život da neće biti daleko od vaše životne situacije…
Mogućnosti identifikacije su raznovrsne. Možete se identificirati sa stvarima koje vas okupiraju, svojom odjećom i svojom zemljom. Možete se identificirati s članovima svoje obitelji ili prijateljima. Možete se identificirati sa svojim vjerovanjima, svojim emocijama i svojim idejama. Sve to zajedno povlači i određene posljedice. Identificirati se može s gotovo svakim. Sjetite se samo koliko ste se puta identificirali s glumcima iz filmova ili glumcima iz vaših omiljenih serija pritom prolazeći kroz neobičan slijed emocija i sjećanja tijekom njihovog trajanja. Gdje se vi nalazite u životu? Vjerojatno lutate u nestvarnosti. Nesvjesnost u vama utire put ka gubitku ideje o sebi. Sve ste dalje od istine o sebi. Odmičete od nje jer je u prirodi čovjeka da se boji nepoznatog, da se boji slike koja se nalazi iza lažnog paravana. Život provodite ustreptali od budućnosti koja vam maše iza poluotvorenih vrata. Naučeni ste konstantno biti na oprezu, da strahujete od onoga što nije dostupno vašim moždanim vijugama. Realno je za očekivati da ćete pod takvim životnim predviđanjima pobjeći i nastaviti živjeti ustaljenom rutinom, koliko god ona bila grozna.
Koliko lica živi u vama? Jeste li se danas zapitali tko ste? Koliko ste težili biti druga osoba? Da li ste se nasmijali nekoj zabludi? Ili koliko ste puta nekome prikazivali osobnosti sebi i drugima?. Pitanje je samo čija je to osobnost? U sebi možete pronaći bezbroj pokupljenih, iskopiranih gesti, riječi, misli, osjećaja ili pokreta. Ta šarolikost “uzimanja od drugih” seže od načina na koji izgovarate pozdrav upućen drugoj osobi do cjelokupnog predstavljanja sebe u komunikaciji ili interakciji s drugim osobama. U vama vjerojatno postoji barem dio osobe s kojom ste provodili jedan dio svog života. Jedna od bitnih čimbenika u izgubljenoj identifikaciji je i vezivanje: “Gdje počinjete vi, a gdje završavate kad ste vezani?”
Ne postoji drugačiji način da istinski volite sebe, osim kroz poštivanje onoga tko i što vi stvarno jeste. Sloboda leži u pravu na izbor. Priča o uzimanju zabranjenog voća iz Edena samo vam je ukazala na potrebno znanje o postojanju dobra i zla, ostavljajući vam na raspolaganju da kroz inteligentni i spoznajni proces izaberete što je najbolje za vas.
Problem izgubljenog self-imagea leži u identifikaciji koja predstavlja normalnu komponentu ljudskog ponašanja. Što se više identificirate sa stvarima koje niste vi, to više gubite svoj vlastiti identitet. Osobe koje su totalno potisnule istinski dio sebe, prolaze kroz život kao u besprekidnom transu. Neprestano su odsutne pa kad ih pitate gdje su, ni same vam ne mogu dati suvisli odgovor. Imaju jako mali kontakt s vlastitom nutrinom, vjerovanjima i mislima. Imate dojam kao da lelujaju u nekom međuprostoru. Oko baze takvih ljudi je stvorena hrpa slojeva kako bi se zaštitili, a teško da bilo što može prodrijeti do njih. Takve osobe su konstantno u nekom identitetu. One žive na rubu sebe. Kad takvu osobu pitate: “Što želiš?”, ona neće moći specificirati svoje ciljeve, izbjegavat će završavanje započetih zadataka, nuditi će vam hrpu beskrajnih opravdanja, izrazit će jake i neprilične emocije, poput briga, ljutnji i nezadovoljstva, život im neće imati smisla.
Što god se dogodilo, ostaje samo svjesnost. Vi ste svjesnost – taj identitet ne može biti slomljen. Ne može se negirati. Sve se ostalo može negirati i odbaciti. Svjesnost ostaje krajnji supstrat, krajnja baza.
Svako poistovječivanje ili identifikacija je uvijek od uma, a poistovjetiti se s umom znači biti uhvaćen u zamku vremena. Promatranje uma otvara dimenziju bezvremenosti. Duhovni aspirant nakon stupnja budne svijesti treba nadići i samog promatraća, i stanje Ja jesam sve, jer svaka identifikacija nije naša prava priroda.
Ono što se ne može odbaciti, ono što ne može biti stvoreno odvojeno od vas, to ste vi. Mistici bi na ovo rekli: “NEMOJ SE IZGUBITI.