Čovjek stalno stvara razlike na svim nivoima svojeg života. A vjerovanje u jednu ili drugu stranu može pružiti uvjerljiv, podržavajući argument, nije teško, jer uostalom čovjek ima barem pola života za usporedbu – on živi pola svog života; to nije mala stvar. To je više nego dovoljno za diskusiju. Ništa se neće riješiti nadmetanjem. Privid je odgovoran za kontradikcije u našim mislima i djelima. Sve dok se ne stegne trajni uvid da je dio istoga.
Većina ljudi živeći u suprotnosti, inzistiraju na istinitost jednog viđenja stvari, svojeg. To znači da još nije postigla dovoljnu inteligenciju za cjelovito razumijevanje.
Nitko ne može iskusiti potpunu istinu života bez shvaćanja svih kontradikcije na pravilan način. Kao što je lijeva noga ovisna o desnoj i desna o lijevoj. Površno gledano većina se ovisnost čini kontradiktornom, ali u dubini ipak nije.
Evo primjera iz priče. Dva su se svećenika jače raspravljala. Jedan je smatrao da je neophodno imati novac, a drugi se s time nije slagao. Jedne su večeri u žurbi stigli do neke rijeke. Bližila se noć. Jedan od svećenika pristupio je lađaru koji je vezivao svoj čamac za tu noć, i rekao: „Molim te, nemoj još vezivati svoj čamac. Prevezi nas preko rijeke. Noć se spušta a mi moramo prijeći na drugu stranu.”
Lađar im reče: „Zao mi je, za danas sam gotov i sada se moram vratiti u svoje selo. Prevest ću vas ujutro.”
Svećenici rekoše: „Ne, ne možemo čekati do jutra. Naš guru s kojim živimo, koji nas je naučio što je to život, umire. Čuli smo da će do jutra biti mrtav. On nas je pozvao k sebi. Ne možemo tu prenoćiti.”
Lađar reče: „Dobro, prevest ću vas preko rijeke za pet rupija.” Svećenik koji je smatrao da je novac potreban, nasmija se i reče gledajući u drugog svećenika: „Što misliš, prijatelju? Da li je nošenje novca beskorisno ili korisno?”
Drugi se samo smijao. Svećenik plati pet rupija lađaru -pobijedio je. Nakon što su stigli na drugu obalu, on opet reče: „Sto kažeš, prijatelju? Da nismo imali novac ne bismo bili prešli rijeku.”
Drugi se svećenik grohotom nasmija. Reče: „Prešli smo rijeku ne zato što smo imali novac, već zato što si se ti od njega mogao odvojiti. Mogli smo prijeći rijeku ne zato što si ti imao novac već zato što si ga mogao otpustiti.” I tako je diskusija nastavljena. Onaj drugi svećenik nastavi:
„Uvijek sam govorio da svećenik mora imati hrabrosti odvojiti se od novca. Mogli smo ga se odreći; zato smo prešli rijeku. Da si ga se držao, da se nisi odvojio od njega, kako bismo prešli rijeku?” I problem je ostao. I prvi mu se svećenik pridruži u smijehu.
Došli su do svog gurua. Upitaše ga: „Što da učinimo? Ovo postaje pravi problem. Ono što se danas dogodilo objašnjava vrlo precizno razliku između nas.
Jedan od nas vjeruje da smo prešli rijeku, jer smo kod sebe imali novaca, a drugi kaže da smo prešli rijeku zato jer smo se mogli odvojiti od tog novca. Čvrsti smo u svojim uvjerenjima, a čini se da smo obojica u pravu.”
Guru se od srca nasmijao. Reče: „Vi ste obojica ludi. Činite istu glupost kakvu čovječanstvo čini već stoljećima.”
,,U čemu se sastoji ta glupost?” upitaše svećenici.
Guru reče:
„Svaki od vas gleda jednu stranu istine. Istina je da ste mogli unajmiti čamac i prijeći rijeku samo zato što ste se mogli odvojiti od novca – ali i druga je strana jednako istinita: odvojili ste se od novca zato jer ste uza se imali novac od kojeg ste se mogli odvojiti. Istina je također da ste prešli rijeku, jer ste uz sebe imali novac. Ali i drugi je dio jednako istinit. Da niste imali novaca ne biste mogli prijeći rijeku. Prešli ste, jer ste se odvojili od novca. Pa su tako obje strane ispravne. Tu nema kontradikcije”
Inače kad Guru nešto objašnjava učeniku se često čini da postoje kontradikcije u njegovim učenjima, nekim navodima, tumačenju onda se ta kontradiktornost zbiva samo u umu učenika. Da bi razjasnio tu kontradikciju, učenik se treba raspitivati kod svog gurua. I učenik treba prihvatiti zaključak svog gurua.
Kada čovjekov život oslobođen ometanja pronađe vlastito jedinstvo u duši, tada mu svjesnost vječnog od jednom postaje prirodna i neposredna, poput svjetlosti plamena. Izglađeni su svi konflikti i kontradikcije života; znanje, ljubav i postupci su uravnoteženi; zadovoljstva i boli postaju jedno sa ljepotom. Radosti i odricanja su jednaki u Bogolikosti; pukotina između konačnog i beskonačnog je ispunjena ljubavlju i prelijeva se; svaki trenutak donosi vlastitu poruku vječnog; bezoblično se pojavljuje u obličju cvijeta, ili ploda; bezgranično nas uzima u svoje naručje . Ako je učenje oslobođeno dogma ono će izdržati suprotnosti pa i napade svih vrsta. Zdrav razum i racionalno razmišljanje uvijek satiru dogme i kontradikcije.
Zato dok ne dosegnemo unutarnju harmoniju, i sveukupnost svojega bića, naš život je puka navika. Svijet nam još uvijek izgleda poput stroja, kojim se treba zagospodariti tamo gdje je to korisno, kojeg se trebamo čuvati tamo gdje leže opasnosti, ali sa njim nikada nije ostvareno potpuno prijateljstvo, ni u fizičkom obličju, ni u duhovnom životu i ljepoti.
Život treba istražiti, upoznati u njegovoj potpunosti.
Negativno, pozitivno, kad oboje nestaju – to je prosvjetljenje.
