Često se poput mantre skoro u svakoj izjavi, temi, analizi ponavljaju riječi buđenje, prosvjetljenje, oslobađanje, bez jasnog konteksta. Moguće se netko pita jel to buđenje kontinuirani proces ili jednokratni događaj? Ili nekog zanima kako prepoznati prosvjetljenog?
Buđenje nije neuobičajeno, ali to je još uvijek potpuno drugačija paradigma od potpunog prosvjetljenja i ‘probuđeni ljudi’ su još uvijek unutar sna ega. To su ljudi koji bi mogli prepoznati drugu “probuđenu osobu”, jer ego još uvijek želi da mu se drugi ego ogleda, oni još nisu potpuno sami. Posebno danas u svijetu krize skoro svi viču probudite se!!! A tko?? Stoga će tražiti ljude s kojima mogu sudjelovati, u snu ega o ‘buđenju’. Misle da je ‘poseban sjaj’ u njihovim očima dovoljan, ali uz još malo rasprave i interakcije, jedan od tih ega može se osjećati kao prepoznati ću još nekoga.
Postoji razlika između biti ‘duhovno probuđen’ i biti ‘potpuno prosvijetljen’. To je proces, da, ali to ne znači da je beskonačan i da ne postoji točka nakon koje više nema “duhovnih” spoznaja. Početak ovog procesa (buđenje ili samospoznaja) obično je intenzivan i dramatičan, kraj ovog procesa (prosvjetljenje) je vrlo tiho i gotovo neprimjetan. Nema apsolutno nikakve duhovnosti na kraju ovog procesa.
Duhovnost je vozilo koje vas dovodi kući, ona nije dom. Nakon što krenete na putovanje, vozilo je napušteno. Stvarno prosvijetljena osoba ne može prepoznati drugu prosvijetljenu osobu. Ne postoji pravi način da se apsolutno zna, jer se vrhunski prosvijetljena osoba ne ponaša prosvijetljeno, niti ima neki poseban sjaj u očima, mudrost u riječima ili gracioznost u hodu. Čine se kao normalne, svakodnevne osobe. Mogu biti vrlo jednostavne i podijeliti sa vama i druženje i kavicu za stolom ako želite. Jer za onoga tko je potpuno izvan ega i ega koji se međusobno ‘prepoznaju’, za potpuno prosvijetljene su, po definiciji potpuno sami, te za sposobnost prepoznavanja drugoga nije ih briga.
Neprosvijećenima su svi neprosvijećeni. Za prosvijetljene, izvan dualnosti i ne-dualnosti, cijeli je svijet prosvijetljen. U toj svjesnosti svjesnog bivanja i u promatranju postoji samo svjesnost. Ne postoji ništa drugo za morati učiniti. To nije posebna vrsta svijesti, to je samo vaša obična svakodnevna svijest s kojom inače prolazite kroz dan, gledajući sebe. Stoga vam vrijeme ne može dati ništa što već nije ovdje.
Duhovno buđenje je duhovno, prosvjetljenje nije.
Duhovno buđenje vas čini duhovnim, a samo to vas čini prilično posebnim u usporedbi s drugim, ne duhovnim ljudima oko vas koji ne znaju o čemu pričate.
Nakon prosvjetljenja, u vama nema ničega duhovnog i isti ste kao i svi drugi.
Takva je kozmička šala.
Čovjek se obično “budi” u prisutnosti “višeg ja”. U prosvjetljenju, više ja i niže ja postaju jedno.
Nemoguće je osjetiti prisutnost višeg ja u prosvjetljenju, tu nema udaljenosti, nema subjekt, objekt nema podjela. Ljudi koji kažu da je to kontinuirani proces, da je to beskonačno putovanje i slično, u stvarnosti obično još uvijek sanjaju. Naziru, maštaju, žele i zamišljaju svoj beskraj, ali se još nisu srušili u njega. Njihov ego to tumači kao “beskonačni put”, uvijek neki koncept im je potporanj nastavku sanjanja. Put nije beskonačan – sam put je iluzija. Često se još uvijek drže i gaje izvanredna uvjerenja, poput, vjerovanja u buduće živote i reinkarnaciju. Ono što se krije iza ovih uvjerenja je želja za vječnim životom, želja za beskonačnim postojanjem, koja proizlazi iz straha od nepostojanja. To su utjecaji kolektivne uspavane svijesti održavani egoističnim željama. Pričaju o apsolutnim istinama, o ništavilu, boraveći i djelujući nesvjesno stalno u iluzornom nečemu.
Ne možete spoznati nepostojanje dok se još uvijek držite postojanja. U budizmu se kaže da su Buddhe slobodni od želje za materijalnim i nematerijalnim postojanjem, što se želi reći, i u obliku ili kao bezoblična duša.
Kad duhovnjaci kažu svi smo jedno. To je vrlo česta duhovna spoznaja koja prethodi samospoznaji. Drugi su “mi, “sve se temelji na ljubavi”, “mi smo beskonačni”, “svi smo mi jedna svijest koja ima različita iskustva”, “u svima nama postoji Izvor ljubavi” itd.
To nije istina u apsolutnom smislu, ali to je početak procesa odvijanja. Um je sanjar. Stvara sliku o sebi (ego), koja se ne temelji ni na čemu osim na fantaziji i strahu. Ali ova slika ne može postojati sama po sebi. Na primjer, kako možete biti “ljubazna” osoba, ako ne postoje neljubazni ljudi? To je nemoguće. Svaka slika o sebi može postojati samo u usporedbi s drugima. Dakle, kako bi nadopunio pojam “sebe”, um stvara slične slike drugih ljudi drugim riječima, kakvi su oni ljudi, i oni komuniciraju, igraju se. Sve se ovo događa u vašem umu, a ne u stvarnosti.
Postoji temeljna fizička stvarnost ispod svega toga – na kraju krajeva, možete dotaknuti osobu, i to se ne može poreći. Ali postojanje slike o sebi čini da stvarnost gledamo kroz neku vrstu “leće”, koja iskrivljuje percepciju o tome kakvi ljudi stvarno jesu, i tjera nas da radimo i govorimo prilično glupe stvari. Kad netko ima privremeni pogled u temeljnu stvarnost, često se osjeća kao da smo “svi jedno”. Ali um koji sanja je zbunjeni um. Stoga često tumači ovaj osjećaj doslovno, kao da smo svi mi fizički jedan entitet, ili da smo svi “povezani” s nekim drugim, većim entitetom, i da je prosvjetljenje konačna kulminacija “naših” života kada smo svi, doslovno, “spojeni” zajedno. Dakle, čovjek nikada ne može biti prosvijetljen, a kada se to “spajanje” dogodi – ljudi neće biti.
Razumijete li igru zabunu? Stvarnost je da ste taj drugi, veći entitet samo vi, a to je bio letimičan pogled na teatar koje se povrh toga odvija u vašem umu.
To je osjećaj da ste vi stvorili i sliku o sebi i slike drugih ljudi, tako da su svi povezani s jednim izvorom – ‘vama’. Možda ste vječni, ali vaš život nije beskonačan. Neće biti budućih života. Svatko ima svoje malo kazalište koje se odvija u glavi, a ono, naravno, ne odgovara ničijem. Odnosno, vaša predodžba o sebi možda ne odgovara onome kako vi nekog vidite i obrnuto. Ovo je izvor svih međuljudskih sukoba.
U samoostvarenju, slika o sebi se vidi i napušta. Nakon toga počinju se polako urušavati slike drugih ljudi. Kad to učine, više nije moguće imati međuljudski sukob ni s kim, jer ljude vidite onakvima kakvi jesu, a ne kao nadopunu vlastite slike o sebi, tako da nikad nema neusklađenosti. Drugi ljudi mogu imati sukob s vama, ali vi nikada ni s kim. Ne biste trebali pokušavati razumjeti svoje više ja, trebali biste nastaviti svoju duhovnu praksu dok se ne stopite sa svojim višim ja.
Više ‘ja’ i niže ‘ja’ su jedno. Više ‘ja’ ste samo vi. Niže ‘ja’ je ono što mislite da jeste.
Razlikovanje samospoznaje, prosvjetljenja, sveznanja i oslobađanje? Prosvjetljenje i oslobođenje (spasenje) su isto. Druge riječi za to su nirvana i mokša. To je stanje potpunog prestanka svih patnji, apsolutnog mira i spokoja. U prosvjetljenju uopće nema identiteta, ali to ne znači da se gubi tjelesni osjećaj sebe. Nema više blaženstva, samo praznina, mir, sveopća takvost života. Ono je što jest, što god bilo, cijelo vrijeme. Čovjek djeluje, ali u svim situacijama nema ni trunke emocionalne nelagode. Emocionalno gledano, čovjek postaje poput kamena – neranjiv.
Samoostvarenje nije stanje, već događaj. To se događa kada ego odustane i prizna vlastito nepostojanje. Prije samospoznaje teško je znati što je zapravo ego. U samoostvarenju ego se prvi put vidi. Osjećaj identiteta trajno se pomiče s ega na ukupnost iskustva. Samospoznaja nije kraj patnje, jer se ego ne može potpuno otopiti u jednom trenutku. Ali kad se jednom otkrije, ne može se ne vidjeti.
Samospoznaja može donijeti nezamislivo blaženstvo, što je relativno iskustvo – to je samo sloboda od patnje povezana s poistovjećivanjem s egom. Nakon samospoznaje ljudi obično postaju iznimno osjetljivi, vrlo emotivni, ranjivi, preplavljeni ljepotom postojanja i suosjećanjem za čovječanstvo.
Ljudi nazivaju “prosvjetljenjem” veliki izbor duhovnih iskustava i stanja svijesti koji mogu trajati satima, danima, tjednima, mjesecima ili čak godinama, zbog dubokog nerazumijevanja prirode blaženstva koje ono donosi, i pogrešnog shvaćanja da je prosvjetljenje promijenjeno stanje svijesti.
Prosvjetljenje, strogo govoreći, nije ni iskustvo ni stanje svijesti, to je prestanak sanjanja, tj. sposobnost uma da zamišlja stvari i vjeruje u njih. Sva iskustva i stanja svijesti su privremena, prosvjetljenje nije.
Iskustvo buđenja samo je odbacivanje nekih nesvjesnih uvjerenja. Kada se to dogodi, dolazi do olakšanja i popratnog osjećaja blaženstva, ljubavi i zadovoljstva koji ne traje dugo. Pa ljudi misle da su ga “izgubili”. Nisu ga izgubili. Ne možete ga “izgubiti”, možete samo izgubiti svoja uvjerenja, samo što blaženstvo i zadovoljstvo nisu trajali jer nisu sva uvjerenja izgubljena. Ljudi koji su imali iskustva buđenja obično još uvijek gaje mnoga uvjerenja, na primjer, “svi smo jedna svijest”, “sve se događa s razlogom”, reinkarnacija, prošli/budući životi, vjerovanja u dušu ili božansko muško/žensko. Sve su to uvjerenja koja se trebaju odbaciti.
Točka trajne svijesti, ili samospoznaje je točka kada prvi put vidite svoju pravu prirodu, to je točka kada prihvatite da sve što ste mislili o sebi nije istina, jer je to bilo uvjerenje. Da ne postoji “ti”, i nikada nije ni bilo. Božansko, Bog, više ja, duša, ego – sve nestaje u samospoznaji, samo se iskustvo vidi kao istinito. Osjeća se kao smrt. Ulazi se u autentičnu nedvojnost. Oslobađanje blaženstva i ljubavi doista je golemo u usporedbi s iskustvom buđenja. Može proći nekoliko godina samo da to preživite. Neki rijetki pojedinci (poznati Gurui, yoga majstori) nikada nisu imali nikakva iskustva buđenja prije samospoznaje. Dakle, njihovo “prosvjetljenje” je bilo iznenadno i potpuno. Kad se to dogodi na ovaj način, također je vrlo dramatično, i ne može se izgubiti.
Ne postoji više mogućnost povratka na neznanje.
Samospoznaja ili duhovno buđenje (spoznaja svoje prave prirode) ili
atmabodha samosvijest
atmajnana znanje o sebstvu
atmasidhi samoostvarenje
