Za Vede se kaže da su bez početka i bez kraja.
Zašto? Budući da su pokazane mudracima i da su ih oni vidjeli, oni su ih donijeli i dali vremenu u kome su boravili na ovoj zemlji.
Vede imaju svoju vlastitu vremensku frekvenciju, pot puno unutar i izvan zemaljskih vremenskih zona. Zbog toga se Vede nazivaju vječnima. Stog Vede prožimaju cijelu kreaci ju. Rishiji su znali važnost riječi. Oni su zašli duboko u izvorište riječi, i našli da svaka riječ ima različiti zbir zvučne i svjetlosne energije. Pronašli su da određene riječi imaju veću sposobnost zadržavanja svjetlosne ili neke druge energije. Tako, kad je riječ proizvedena, oni su mogli vidjeti ener getski uzorak koji je proizvelo svjetlo, i taj energetski tok je grubo reproduciran. Zato jezik ima sposobnost da bude snimljen ili zapisan.
Ti energetski tokovi mogu se vidjeti u slovima Sanskrita. Kad su proizveli zvuk Om, vidjeli su obrazac energije. Starim Hindusima postalo jasno da bogovi ne mogu čovjeka osloboditi neznanja niti mu pokazati put ka blaženstvu i besmrtnosti. Tko dakle zna kada je on prvotno nastao? On, prapočelo ovog postanka, je li On sve oblikovao ili nije? Onaj čije oči nadziru ovaj svijet na nebesima, On to doista zna ili možda ne zna.
Vede propisuju da za razumijevanje termina kao što su Bhagavan (Bog), Paramatma ( nad-duša; Ekspanzija Boga u srcu svakog živog biča) i Brahman (sveprožimajući bezlični aspekt Boga), aspirant (student ili duhovno iskreni tražitelj) treba postati transcendentalno situiran, spoznat. Student mora znati iz osobnog iskustva razliku između materije (jada, ego) i duha ( Brahman), kao i prirodu kako iluzije (maya) tako i vrhovnog Kreatora- kontrolora (išvara). Stoga što neke riječi, kao što su dharma ili rasa, nemaju pravog ekvivalenta u “svjetovnim” (ne-sanskrtskim) jezicima, nužnost aspiranta za dostizanjem osobnog iskustva i spoznaje postaje utoliko veća. Da bi zadobio jasno razumijevanje, duhovni sadaka na početku treba naučiti jednostavno, doslovno značenje sanskrtskih termina.. Drugim riječima, napredak je lakši ukoliko se prihvati direktno značenje izneseno u samim vedskim spisima, izbjegavaju i time indirektna ili nepotpuna značenja uspostavljena od nesavršenih svjetovnih komentatora, akademskih učenjaka, koji ne prihvaćaju vedsku duhovnu praksu u svojim osobnim životima. Vedsku literaturu nije teško shvatiti ukoliko, dakle, aspirant prihvati i vedske termine u njihovom izvornom značenju.
Rshi
Zapravo, vedska misao ne teži za informiranjem već za transformiranjem. Stari Hindusi razmišljali su o tome je li u osnovi vanjskog svijeta najprije postojalo prapočelo ili konačna stvarnost te da li uopće postoji nešto takvo u osnovi čovjeka samog. Ako postoji, jesu li te dvije stvari jednake? Na to pitanje očito stari mudraci s obala rijeka Ganges i Ind u prahistorijsko vrijeme, može primjereno odgovoriti samo putem istinskog znanja o čovjeku, univerzumu i Konačnoj Stvarnosti. Tako su oni zaokupili njihovu pažnju te stvorili predmet njihovih filozofskih sistema. Stoljećima su raspravljali o ovim problemima, na okupljanjima, sastancima, na kraljevskim dvorovima, u prirodi, skloništima, oko svetih vatri/ognjišta domaćina i u monaškom pustinjaštvu. Htjeli su doći do odgovora putem najrigoroznijeg razlučivanja. Tražili su svjetlo u dubinama meditacije. Neki, ispitujući o Prauzroku i o konačnim objašnjenjima stvari iz vanjskog svijeta, mislili su da bogovi, različiti personificirani oblici univerzalne svjesnosti, drže ključ saznanja i sreće. Tako su obožavali putem složenih rituala Sunce, Mjesec, nebo i druga božanstva te su ih nastojali udobrovoljiti s odgovarajućim postupcima. Međutim, nedugo zatim otkrili su da, kao što je sve što postoji u vremenu i prostoru osuđeno nestati, tako i bogovi također moraju umrijeti; te kao što su sva bića koja žive u vremenu i prostoru ograničena, i bogovi također moraju biti ograničeni.
Vede (vid – znati), su drevni sveti spisi Vedski spisi se ne mogu pripisati određenim licima kao što i starost tog Znanja nikada nije niti bi ikad mogla biti utvrđena. Nikada zapisane, nikada stvorene, promicale su kroz vrijeme. Zato se kaže da su Vede vječne. Većina velikih svjetskih religija odaje svoj dug odanosti određenim svetim spisima za koje vjeruju da su riječi Božje, te koja ujedno predstavljaju temelj njihovih vjerskih tradicija. Od svih su tih svetih spisa, u skladu s mišljenjem suvremenih znanstvenika Zapada, najstarije Vede Hindusa.
Problem Konačne Stvarnosti (Najviše Realnosti) ne može se riješiti proučavanjem ili posvećivanjem bilo čemu što je od vidljivog vanjskog svijeta. Drugi tragaoci usmjerili su svoju pažnju na drugačiji svijet, unutarnji svijet u čovjeku sâmom. Pomoću takvih duhovnih disciplina poput stroge samo-kontrole koncentracije, otkrili su da je kraljevstvo uma beskonačno stvarnije, zanimljivije i dublje nego li kraljevstvo grube fizičke materije. Tamo su nakon strpljivog traganja konačno otkrili ključ za nadosjetilne istine u vezi s Sebstvom te tako i s čovjekovom sudbinom i s Konačnom Stvarnošću.
Vede su univerzalne istine koje nikada neće nestati, međutim sa motrišta pojedinca, one mogu biti zaboravljene i (ponovno) otkrivene.
Ova skupina tekstova, Vede, dijeli se na dva osnovna dijela: karma kandu i jnana kandu, obredni i duhovni dio. Karma kanda u svom temelju sadrži različite žrtvene obrede i čovjekove dužnosti – dužnosti učenika, domaćina i samotnjaka. Duhovni aspekt je obuhvaćen drugim dijelom – jnana kandom, vedantom. I kao što spoznaja Boga nema ni početka, ni kraja. Tako je i stvaranje beskrajno i vječno, bez početka i bez kraja. Takva je spoznaja ono što se podrazumijeva nazivom Veda (vid – znati).
Mnoštvo su spoznaja ustanovili tzv. duhovni pronalazači – rišiji koji su zapisali određene spoznaje ali ti zapisi nisu nastali iz nastojanja njihovog uma, oni su samo bili pronalazači tj. otvoreni za to više znanje. Ti sveti mudraci pokušali su osobna iskustva neosobne Stvarnosti (Istine) pretočiti u formu riječi. Ove božanske riječi svojedobno su se prenosile uglavnom usmeno jer ih je većina ljudi mogla zapamtiti i shvatiti isprve. Usporedno s padom spiritualnog nivoa čovječanstva porasla je potreba da ova neposredna znanja budu izražena najprije simboličkim pismom, a poslije i običnim pismom kakvo je danas u upotrebi. Naime, sažeta verbalna i vizualna simbolika postala je teško probavljiva prosječnim pojedincima pa ju je trebalo razrijediti da bi koliko-toliko bila dostupna njihovim umovima.
Tekstovi veda igraju rastuču važnu ulogu na stazi evolucije. Znati znači predmet spoznaje suprotstaviti znalcu. Znanje je povezano samo sa fizičkim umom i egom. To je samo informacija, a ne mudrost. Tako znanje nije čitava stvar, i uvijek podrazumijeva dvojnost, pa stoga ne može biti stvar o sebi. Znanje je samo 1/8 čitave stvari zvane mudrost. Mudrost se ne može spoznati znanjem. Znati znanje je lako, jer je ono samo informacija, no da bi stekao mudrost, čov jek mora prodrijeti u nju. Budući da je to ljudskim napo rima nemoguće postići, kaže se da mudrost dolazi kao blje sak. Čovjek samo treba ukloniti prepreke. Do tada, dio zna nja je neznanje.
Da bi postalo ono što čovjek obožava, on to mora postati iznutra i u potpunosti, jer Boga se ne može ograničavati. Krajnje znanje ne postoji samo na razini intelekta, već na razini neizmjerljivog .
Znanje nastalo realizacijom istinske prirode Stvarnosti, odmah uništava neznanje, koje karakteriziraju pojmovi o “ja” i “moje”, kao što Sunce uklanja krivi/pogrešni smjer našeg kretanja u mraku. Vedski tekstovi nastali su zato da bi prosvijetlili ljude na raznim stupnjevima svjesnosti i raznim razinama svijesti. Svrha im je bila da svima pruže mogućnost da uz Božje vodstvo prijeđu preko mora patnji. Zbog toga ni u jednom od tih tekstova nema nikakvih spornih točaka.
