Poput mržnje i zloće, i ljubomora znači da ne možemo podnijeti kad je netko (drugi) sretan. Ego je središte i osnova svijesti. On se ističe razlikovanjem i odvajanjem, putem osjećaja da je on sam zasebna jedinka. Ljubomora je sila strasti, koja odvaja čovjeka od cjeline i svog izvora. Osobe koje žude za društvom, isticanjem, vanjskim, kao i blizinom drugih ljudi, imaju najjači osjećaj odvojenosti, otuđenosti.
Taj osjećaj snažno je izražen u mržnji i ljutnji, kad druga osoba biva odbačena i smatrana ne samo strancem, već i neprijateljem, zbog svog nadmenog ega. Paralelno se javlja i strah, koji uzrokuje nepovjerenje u drugog, a time ujedno dolazi do sužavanja i povlačenja svijesti, sve dok se druga osoba ne izbaci iz životnog konteksta. Svi ti porivi uma, nastali prvenstveno iz neznanja i zbog nedostatka ljubavi, samo još više odvajaju čovjeka od Istine i Boga. Najdublji imperativ duše je da voli i da bude ista sa drugim dušama. Tu svoju potrebu duša ne može ispuniti ako je obuzeta mržnjom, ljutnjom, strahom.
U ljubomori, bez obzira na težnju duše za jedinstvom, osoba ostaje nezadovoljena. Najčešći slučajevi u životu su mržnje, samo-izazvane zbog nemogućnosti posjedovanja neke osobe, naročito ako je druga osoba u tome uspjela, a vaša čežnja nije udovoljena. To su sve isključivo osjećaji ograničenosti i sebičnosti. Ljubomora direktno postaje instrumentom potvrđivanja odvojenosti ega od sebe-izvora. Svaka misao, osjećanje i zamisli, kao o nekom posebnom i zasebnom postojanju, blokiraju čovjekovu svijest.
Sva iskustva, bilo važna ili nevažna, opterećuju osobu impresijama i produbljuju otuđenost ‘ja’. Moramo sami svjesno uvidjeti koliko je naš um zauzet aktivnostima ega, da li žudimo za ekspanzijom ega, za održanjem ‘ja’ i ‘moje’ ili nam je važno da primijenimo razumijevanje, kako ego funkcionira, i tako transcendiramo proces ega.
Ljubomora u svim situacijama stvara konflikt, u kojem nema negiranja ‘mene’, već isticanje sebe u prestiž namjerama prema drugima i prema stvarima, u cilju svog zadovoljstva. Svako neispunjenje svoje žudnje usmjereno je prema drugima, naročito, ako oni izražavaju sreću, radost. To su važni momenti da ispitamo svoju samosvijest, koliko smo napredovali i savladali jedinstvo u različitosti, koja je osnova odgoja u duhu ljudskih vrijednosti. U društvima, kao i u obiteljima, prisutan je isto taj element odvojenosti i suprotstavljanja, poput ‘moja obitelj’ se ističe od drugih. A, većina obitelji u svojim odnosima sadrže neprekidne borbe želja, da se posjeduje, da se dominira, uvjetuje i stvarnju brige: da li ste voljeni ili ne. To sve rađa ljubomoru, mržnju i strah. Bez osjećaja jedinstva sa svima, ljubav nije moguća ni prema sebi ni sa drugima. Tako možemo zaključiti, dok je ego osjećaj odvojenosti od drugih, ljubav je potvrda jedinstva sa svima. Ego je uvijek prisutan u ispunjenju i neuspjehu, u svim željama, zato se kaže da, oslobađanjem od svih želja, otvara se put uklanjanju ega.
Ono što danas zabrinjava je činjenica da u sistemima obrazovanja nema pravih smjernica ni lekcija. Kako razumjeti um kad ispoljava neku svoju slabost poput ljubomore, mržnje i drugih otrova svijesti čovjeka. Ne može se samo narediti i savjetovati: -ne budite takvi -, jer svako potiskivanje stvara osjećaj inferiornosti i krivicu, da ne možemo pobijediti svoju slabost, koja na kraju uvijek nama nanosi bol i patnju.
Ljubomora, kao neprijatelj i nemir svijesti, je pokazatelj nemirnog uma. Mržnja pokazuje što je unutar nas, to znači, potrebna je promjena iznutra, tada će i um biti pročišćeniji. Sami stvaramo svoje probleme, djelujući iz svog malog ‘ja’, postajući negativni prema sebi i drugima. Biti potpuno voljen, znači, ne biti ljubomoran. Današnje prirodne znanosti smatraju ljubomoru jednim vidom gnjeva, koji se javlja zbog nedostatka ljubavi, prvo od strane roditelja a kasnije i od svih drugih. Drugi postaju simboli na koju je ljubomora usmjerena. Ti pojedinci usmjeruju um u krajnostima – ovo vole ono ne vole, i te sklonosti uvjetuju uskogrudne stavove. Uvijek im je netko drugi kriv za svoje pomanjkanje samopoštovanja.
Zbog nedostatka najvažnije ljudske vrline, ljubavi, djeca osjećaju da nisu dobili dio koji im pripada, već taj dio moraju zaslužiti. Djeca prirodno nisu ljubomorna, već kasnije u okolnostima u kojima se moraju dokazivati, boriti, da bi se dokazali i zavrijedili roditeljsku ljubav. Malo dijete nije samo gnjevno zato što nije bilo voljeno, ono je frustrirano, jer ljubav nije moglo da da. To su počeci neuroza današnjeg društva, u kojima prevladavaju lažne vrijednosti uvijek nečim uvjetovane, uvijek bazirane na mrtvoj prošlosti ili nepostojećoj budućnosti. Tako većina ne živi, niti je svjesna sadašnjeg trenutka, koji je jedina prava stvarnost. Jedini način zdravog društva je voljeti—biti voljen, i biti ono što jesi. Problem je um, u kojeg, ako ponirete sve dublje i dublje, otkrivaju se unutar njegove sposobnosti, potencijalna snaga koja može kreirati i uništavati.
Isti um koji je uzrok svih konflikata, može stvoriti cijeli univerzum, isto tako, isti ego, koji stvara bol i patnju vezanosti, može eksplodirati u iskustvo jednosti. Um je misao, misao je nemir. Pravi mir u umu je najviši oblik saznanja, koje nikad nije osobno ili neosobno, nikad moje, tvoje, nema opisa, nema svojstvo. To znanje je ljubav, pažnja, budnost.
