Poznati mislioci smatraju da smo mi manifestacija neizdiferenciranog bića i da je diferencirano stanje više od apsolutnog. Oni zamišljaju da u apsolutnom stanju ne može postojati nikakav kvalitet; da ono mora biti neosjetljivo, inertno i beživotno; oni misle da možemo uživati samo u ovom životu i da, prema tome, ga se moramo držati. Mnogi su se složili u tome, a to su pokazala neka istraživanja . S druge strane mudraci kažu, da smo mi proizvod i manifestacija jednog apsolutnog stanja, koje prethodi našem sadašnjem, relativnom stanju, i da ćemo se i vratiti u to apsolutno stanje.
Ukoliko to prihvatimo, postavlja se pitanje što je bolje, apsolutno stanje ili naše sadašnje stanje. Ima dosta ljudi koji vjeruju da je stanje manifestacije više stanje čovjeka. Postoje neka ostala objašnjenja o životu. Jedno staro objašnjenje po kojem čovjek poslije smrti ostaje isti i sve njegove dobre osobine, oslobođene loših, ostaju zauvijek. Logički postavljeno, to znači da je čovjekov cilj svijet; ovaj svijet, uzdignut na viši stupanj i očišćen od svojih zala, jeste stanje kojem se teži (raj). Ta teorija je očigledno apsurdna i djetinjasta zato što takvo stanje ne može postojati. A mnogi znaju da ne može biti dobra bez zla, niti zla bez dobra. Svijet u kome je sve dobro, u kome nema zla, jeste ono što indijski logičari zovu “zamak u zraku”.
Jedna druga teorija, koju iznose neki pravci i škole, kaže da je čovjekova sudbina da uvijek ide naprijed, neprestano se popravljajući, uvijek stremeći ka cilju, ali ga nikad ne dostižući. To shvaćanje, iako oštroumno na prvi pogled, također je besmisleno, jer ne postoji takva stvar kao što je kretanje po pravoj liniji. Svako kretanje je kružno. Ako uzmete kamen i bacite ga u svemir, a zatim živite dovoljno dugo, taj kamen, ako ne naiđe ni na kakvu prepreku, vratit će se točno u vašu ruku. Prava linija, produžena u beskonačnost, mora završiti obrazujući krug. Prema tome, ideja da je čovjekova sudbina ići naprijed i naprijed, nikada se ne zaustavljajući, je isprazna.
Drugim riječima ideja kružnog kretanja objašnjava moralni zahtjev po kojem nije u redu mrziti već postići jednako voljenje svega. Kao što, električna struja izlazi iz dinamo motora, pravi krug i vraća se u dinamo, isto tako kruže i mržnja i ljubav: one se također moraju vratiti svom izvoru. Nemojte, zato, nikoga mrziti, jer ta mržnja, koja izlazi iz vas, vraća se vama. Ako volite, ta ljubav će vam se također vratiti, upotpunjavajući svoje kruženje. Potpuno je izvjesno da se svaki djelić mržnje, koji izlazi iz srca jednog čovjeka, njemu i vraća, ne gubeći ništa od svoje snage; ništa ga ne može zaustaviti. Isto tako, vraća mu se nazad i svaki impuls ljubavi.
Činjenica je da se ljudi gube u vanjskom, i izmiče im spoznaja što je njihova najdublja suština, odnosno što to svijet i duh u njegovoj najdubljoj nutrini drži na okupu. Ostvariti višu životnu stvarnost, oživljavajući božanski duhovni element koji je posijan u nama je taj cilj svakog ljudskog srca. Kad se ta iskra rasplamsa počinjemo tek tada obnavljati ili buditi stvaran sveprisutan duh u svemu. Ono oko čega se uvijek javlja različitosti zavisi o ljudskog karaktera, iskustva, potencijala. Ono što sve povezuje je najdublje jezgro biča ili jedna sveobuhvatna istina koje se očituje tek kad se približimo tom jezgru, koja nadilazi ljudsko stanje. Sveci često tu Istinu uspoređuju sa Suncem
Na praktičnijem planu, vidimo da je teorija vječnog napretka neodrživa; jer, sve što je na Zemlji, na kraju propada. Čemu konačno vode sve naše borbe, naše nade strahovi i radosti? Svi ćemo umrijeti. Ništa nije sigurnije od toga. Gdje je onda to kretanje po pravoj liniji, to beskrajno napredovanje. To samo znači da čovjek odlazi do izvjesne točke i vraća se nazad, u centar iz koga je krenuo. Gledajte kako su Sunce, Mjesec i zvijezde nastali iz magline i onda se rastvaraju i vraćaju nazad, u stanje magline. Isto se događa svuda. Biljka crpi svoju supstancu iz zemlje, umire i vraća supstancu natrag zemlji. Svaki oblik na ovom svijetu nastaje od obližnjih atoma i vraća se u te atome. Nije moguće da isti zakon djeluje drukčije u različitim oblastima. Zakon je jedinstven; ništa nije jasnije od toga.
Zakon prirode, također vrijedi i za duh. Duh će se raspasti i vratiti svom izvoru. Htjeli mi to ili ne, i mi ćemo se vratiti svom izvoru, koji se naziva Bog ili Apsolut. Svi smo potekli od Boga i svi moramo da se vratimo Bogu; zovite ga kako želite, Bog, Apsolut ili Priroda, činjenica ostaje ista. “Od Njega potiče čitav naš univerzum, sve što je rođeno živi u Njemu i Njemu se sve vraća.” To je jedina činjenica koja je sigurna. Priroda djeluje po jedinstvenom planu; ono što se događa u jednoj sferi, ponavlja se u milionima sfera. To što se događa sa planetima, događa se i sa Zemljom, sa čovjekom i sa svim drugim stvarima. Veliki val sastoji se od malih valova – možda od miliona njih. Slično tome, život cijelog svijeta sastoji se od života miliona malih bića, a smrt cijelog svijeta sastoji se od smrti tih miliona malih bića.
Sada se postavlja pitanje da li je taj povratak Bogu više stanje ili nije? Filozofi joga škole kategorički odgovaraju da jeste. Oni kažu da je sadašnje čovjekovo stanje rezultat degeneracije; na Zemlji ne postoji ni jedna religija koja kaže da je čovjek rezultat poboljšanja. Naprotiv, smatra se da je čovjek na početku bio savršen i čist; zatim se on degenerirao sve dok se više ne može degenerirati. Na kraju, mora doći vrijeme kada on ponovo kreće, na gore da bi upotpunio kruženje; krug se mora zatvoriti. Bez obzira koliko nisko je otišao, on na kraju mora ići na više i vratiti se prvobitnom izvoru.
Na početku čovjek dolazi od Boga, na sredini on postaje čovjek, a na kraju se vraća Bogu. Ovo je način da se stvar predstavi u dualističkom obliku. Monistički oblik iste ideje je da čovjek jeste Bog i ponovo postaje Bog. Ako je naše sadašnje stanje najviše stanje, zašto onda ima tako mnogo užasa i bijede i zašto se ono završava? Ono što se kvari i degenerira ne može biti najviše stanje. Zašto ono treba biti tako dijabolično i nezadovoljavajuće? Ono se može opravdati jedino ako nam je omogućeno da, kroz njega, dospijemo do višeg stanja; trebamo proći kroz njega da bismo se preobrazili (preporodili). Ako jednu sjemenku stavite u zemlju, ona se, poslije nekog vremena, raspada i iz tog raspadanja nastaje veličanstveno drvo. Svaka duša se mora raspasti kako bi mogla postati Bog. Znaći, da što prije izađemo iz tog stanja, koje zovemo ljudskim, bit će bolje za nas. Sa druge strane mučiti sebe ili osuđivati svijet nije način da izađemo iz njega.
Trebamo uvijek imati na umu da ljudsko stanje nije najviše stanje, iz čijeg gledišta se stalno događaju velike promjene. Rijetka je povlastica roditi se kao čovjek, kojem je vrijeme dragocjeno, srce blago, um sladak. To je priroda ljudskog stanja. Nevolja je u tome to čovjek nije u stanju spoznati ni svoju istinsku prirodu, svoju snagu i vječni duh. Ljudskost nije samo puki oblik tijela . Koje je ljudsko biće voljno da živi iznad svih stvari koje dolaze nakon njegove vizije? Takve ljude nazivamo Mudracima. Uistinu, takvi ljudi su ispred svega, nadišavši vidljivi grob nazvan ljudsko tijelo. Najteže je shvatiti to da Apsolut, koji se naziva najvišim stanjem, nije stanje misli a ni kamena, kao što neki strahuju Prepoznavanje vlastitog neznanja, licem u lice s neizmjernim dubinama duha, jest točan odraz našeg stanja svijesti. U najvišoj spoznaji nema razlike između mrava, ljudskog bića i Ishvare; od istog su sačinjeni. Tijelo mrava je malo, a tijelo slona veliko. Razlika je u snazi, zbog veličine, ali životna sila je ista. Za spoznaju je neophodno tijelo.
Svatko tko shvati što je smrt postaje bezvremenski neumrli besmrtnik. Naravno, nijedno postignuće nije samo sebi cilj i svrha, nego je usmjereno ka ostvarivanju višeg cilja joge i ljudskog života – u najširem smislu. To je postizanje i trajno zadržavanje čiste svijesti, kao potrebnog uslova za sjedinjavanje s bogom. Ni krajnji cilj ne negira, nego samo nadilazi sve pomoćne i privremene ljudske ciljeve i sredstva za njihovo ostvarivanje.
Duhovna savršenstva se mogu usporediti sa skelama na građevini, koje se na kraju gradnje demontiraju i odbacuju.
Smrt je također rekla-kazala. Da li ste iskusili smrt? Pošto ste krenuli putem duhovnosti, došli ste do kraja pojedinca i više nema ljudskog bića. Postoji samo bezlična svjesnost. Sve što se zbiva u polju svjesnosti je dinamička razigranost, jedan proces koji ima funkciju. Nema razlike u funkcioniranju ovog procesa u odnosu na pojedinca, entitet, društvo, vjeru, religiju.
Čitava ova igra događa se u središtu vaše svjesnosti. A igri će doći kraj.
