Plamen svjetiljke ima dvije osobine. Jedna je da rastjeruje tamu, a druga je da se neprestano kreće prema gore. Čak i kad svjetiljku stavite u rupu, plamen ide prema gore. Zbog toga su mudraci obožavali svjetiljku mudrosti kao plamen koji vodi čovjeka prema višim stanjima (svijesti). Zato na sjaj plamena ne treba gledati kao na nešto obično. Zajedno s paljenjem vanjske svjetiljke, čovjek treba nastojati upaliti i svjetiljku u sebi. Ljudskim stanjem trebaju vladati svete osobine. To zahtijeva trostruku čistoću tijela, uma i govora ili trikarana śuddhi (čistoću triju instrumenata).
Savjetuje se svima koji žele prakticirati meditaciju da za objekt svoje meditacije uzmu jyoti, odnosno svjetlo, a ne neki od Božjih Likova, kao što su Râma, Kriđna ili Išvara, jer su i ti Likovi podloþni promjeni i, naposljetku, nestajanju.
Svjetlo ne nestaje i ne mijenja se. Štoviše, isti plamen može upaliti milione drugih, a da ne utrne i zbog toga je neiscrpan. Tokom procesa meditacije na svjetlo, napredovanje se mora kretati od nemira do smirenosti i od smirenosti do Božanskog Sjaja. Trebate sjediti prekriženih nogu i uspravne kičme, kako biste omogućili lagani protok od mûlâdhâra cakre (na dnu kičmenog stuba) do sahasrâra cakre (na tjemenu) kroz suúsmnâ nâdi (kanal suptilne energije).
Aspirant treba netremice zuriti u plamičak pred sobom i zatim polako zatvoriti oči, mentalno ga transformirajući ili apsorbirajući u srce. Tada treba zamisliti kako se lotos njegova duhovnog srca rascvjetava u svojoj blistavoj ljepoti, raspršujući svojim zračenjem tamne životne sile. Potom treba zamisliti kako se iz tako osvijetljenog srca zrake svjetlosti šire u sve dijelove tijela, prožimajući sve svjetlošću i natapajući ga čitavog svetošću i čistoćom. Kad svjetlost dopre do ruku, čovjek više ne smije učiniti ništa loše; kad plamen zasja u njegovim očima, on više ne smije gledati ništa nepoželjno; kad svjetlost prožme njegove uši, on više ne smije slušati ružne i zle riječi. Ni njegova stopala, kad se jednom ispune svjetlošću, više ne bi smjela kročiti ne-svetim stazama. Ovakva meditacija oplemenjuje čovjeka i pomaže mu da se sigurno i nepokolebljivo uspne do velikih duhovnih visina. Ako na taj način zaposlimo svoj um, sa zadatkom da unese svjetlost u sve dijelove našeg tijela, on će prestati lutati i ostati će miran.
Čitav proces, da bi se okončao, traje dvadeset do trideset minuta. Takvu meditaciju ne treba smatrati vježbanjem mašte. Nema sumnje da će u početku mašta igrati veliku ulogu, no ona će se stalnom vježbom transformirati u snažan tok misli koji će stvarati neizbrisivu impresiju u srcu, vodeći tako do sjedinjenja s Bogom. No meditacija ne treba završiti time što je čovjek vizualizirao svjetlost u sebi. On ju treba vidjeti i u svojim prijateljima i rođacima, pa čak i u neprijateljima. On treba vidjeti čitavu Kreaciju okupanu blistavom Božanskom Svjetlošću. To će mu pomoći da živi životom punim ljubavi i sreće. Ako želite, možete si u samom početku u plamenu na koji meditirate zamisliti sliku Božjeg Lika koji vam je drag, no morate shvatiti da se taj Lik prije ili kasnije mora rastočiti u svjetlosti.
Nemojte nastojati ograničiti Boga na bilo koji određeni lik ili oblik – morate Boga vidjeti u Njegovom sveprožimajućem obliku, kao Onoga koji prebiva u srcima svih Božjih stvorenja. Bolestan čovjek neće se izliječiti samo meditacijom. Da bi se brzo oporavio od bolesti, mora kontroliratii svoju prehranu. Ne postoji jedan univerzalni lijek za svu patnju na svijetu. Svatko ima svoju vlastitu, posebnu patnju.
Pa ipak, meditacija o Bogu je nepogrešivi lijek za ljudsku patnju, ako ju nadopunite provođenjem dharme i striktnim pridržavanjem moralnih načela. Unutarnja meditacija samo je jedan od čimbenika, dok cilj mora biti da sa svakim dahom postižete ânandu, odn. blaženstvo, ispunjavajući svaki trenutak slatkoćom Njegovog imena. Takva prânâyâma (kontrola disanja) mora postati dio samog vašeg bića. Tek tada započinjete proces istinskog življenja. “Da bi, kao maksimum, dopro do srži Boga, čovjek mora, kao minimum, doprijeti do vlastite srži, jer nitko ne može spoznati Boga dok ne spozna samog sebe.” Pošto se smjesti u udoban i stabilan položaj, te postigne kontrolu nad disanjem, meditant treba započeti pratyâhâru, odn. povlačenje osjetila iz vanjskog svijeta i anganyâsu, odn. pročišćenje svih organa svoga tijela.
Svjetlost je najveći pročišćivač. Ona raspršuje svaku tamu. Svjetlost treba provesti kroz čitavo tijelo, pročišćavajući tako sve udove, organe i osjetila, da bi je konačno smjestio u lotos svog srca, u koje treba pohraniti bhâvacitru, odn. emocionalnu sliku, Božjeg lika, a sve to da bi postigao dhâranu, odn. usmjerenu pozornost s čvrstom koncentracijom, koja će ga odvesti u dhyânu, odn. meditaciju, i na koncu u samâdhi, odnosno u stanje potpunog stapanja s Bogom, Najvišim sebstvom.
Bilo koji Božji lik da obožavate, nastojte taj lik vizualizirati u sveprožimajućoj Svjetlosti. Jer, Svjetlost je Bog i Bog je Svjetlost.
Sai
