Većina ljudi živi cijeli svoj život, a da nikada nisu primijetili, spoznali pozadinu svijesti, ma što mislili koje su njezine kvalitete, što je pravo Ja itd. nemaju osnove. Cijeli svoj životni vijek gledaju prema van prema mislima, tijelu, svijetu, ljudima, mjestima, stvarima itd, i nikada nisu ni jednom primijetili vlastitu svijest, ni na jednu sekundu, u cijelom njihovom životnom vijeku.
Ono što je važno nisu pojmovi, uvjerenja ili zaključci već izravno iskustvo biti svjesni svojih misli, ideja, uvjerenja i mišljenja. I ključno je također pogledati, pratiti kako služe egu.
Um je izgradio moćnu građevinu raznih ideja, izuma, sustava, sistema, pojmova, koncepata o Svijesti koja ima malo veze sa stvarnim iskustvom, i kao rezultat toga, Svijest se otklonila od same sebe. Svi koncepti su izgrađeni iz uma i stoga je njihova suprotnost konflikt apstrakcija, jedan od načina na koji Svijest dolazi do ponovnog prepoznavanja same sebe – odnosno do ponovnog upoznavanja same sebe.
Da biste razlučili, probudili uvid o čemu je riječ, ne čitajte ono što piše kao da ste čitali reklamu, novine i ne čitajte u svrhu prikupljanja informacija. Čitajte kao da čitate upute o tome kako letjeti koji su ključni potezi da se ne biste srušili, održavajući se, na ključnoj ruti. Zato su neke rečenice često boldane razmaknute. U razlučivanju moramo biti nevini poput djeteta i pošteni poput znanstvenika. Nevino u smislu da svako iskustvo doživljavamo kao da ga doživljavamo prvi put, što i jest tako. I pošteni u smislu da se držimo svog stvarnog iskustva i razlikujemo ono što mislimo da doživljavamo od onoga što stvarno doživljavamo. Isti eksperiment možemo provesti sa svijetom, s našim osjetilnim percepcijama.
Misaone, um ideje su nas uvjerile da postoji svijet koji postoji odvojen od i neovisan o Svijesti. Uvjerili su nas da vjerujemo da je ‘ja’, svijest koja vidi ove riječi, entitet koji prebiva unutar tijela, da je rođen i da će umrijeti, i da je subjekt iskustva dok je sve ostalo, svijet, ‘ostalo’ je objekt. Iako ovo nikada nije naše stvarno iskustvo, um je toliko uvjerljiv i efektan da smo sami sebe zavarali vjerujući da zapravo doživljavamo ova dva elementa, da doživljavamo svijet odvojeno i odvojeno od sebe, i da doživljavamo vlastito Ja kao odvojenu i neovisnu Svijest.
Kad čovjek postane svjestan kretanja vlastite svijesti, uvidijet će podjelu između, promatrača i promatranog, mislioca i misli, doživljavatelja i iskustva. Otkrit će da je ta podjela iluzija. Tek tada postoji čisto promatranje, koje je uvid bez imalo sjene prošlosti. Ovaj bezvremenski razumjeni uvid donosi duboku radikalnu promjenu u umu.
Nikada ne brkajte intelektualno razumijevanje sa uvidom, jer znamo da percepciju života oblikuju koncepti koji su već uspostavljeni u svačijem umu. Sadržaj svijesti je ta svijest. Taj je sadržaj zajednički cijelom čovječanstvu. Individualnost je ime, oblik i površina kultura koju stječe iz svoje okoline, a jedinstvenost pojedinca ne leži u površnom, već u potpunoj slobodi od sadržaja svijesti. Stoga je i intelektualno razumijevanje, koje shvaća riječi, dobro kao prvi korak. Međutim, nakon što je netko razumio riječi, ako se onda pređe na drugi koncept prije nego što se uvid probudio, riječi će postati prepreke i prepreke za dublji pogled. Intelektualno “razumijevanje”, mentalni apetit i misaoni pristup “duhovnosti” su ono što karakterizira devetsto devedeset devet tisuća devetsto devedeset devet koji nedostaju. Uvid je ono što karakterizira onog od milijun koji dovede ego konačnom kraj dominacije. Većina ljudi proučava “duhovna učenja” jer uživaju u pojmovima. Ego je u osnovi varalica, nepošten i kod ljudi ima sposobnost sakriti što radi od svog zamišljenog “sebe”. Stoga većina ljudi možda ne dopušta sebi vidjeti da proučavaju površno “duhovna učenja” jer uživaju u pojmovima, citatima i ponavljanju mističnih izreka. Otud stvaranje i okupljanje sljedbenika raznih struja i pravaca u dualnim okvirima. Tu su snažne želja da se brzo čuje i prikupi sve više informacija i pročita sve više duhovnih knjiga. Kasnije kroz rasprave, razmišljanja o onome što su čuli, pojmili i razgovari bez asimiliranog promišljanja jesu simptomi intelektualnog apetita i simptomi su mentalne “duhovnosti”.
Ono u čemu se pojavljuje mišljenje, osjećanje, opažanje je ono što nazivamo ‘ja’. To je svjesna, svjedočeća prisutnost koja doživljava sve što se doživljava iz trenutka u trenutak. To ne treba svjedočku prisutnost učiniti svjesnom, jer već je tako. Ne treba stvarati mirnoću jer je mirno. Nema potrebe da ga probudite, ono je uvijek, već budno neograničeno i bezlično. Sve se poput svijeta uma i tijela uvijek kreće, mijenja, ostajemo takvi kakvi jesmo i dopuštamo umu, tijelu i svijetu da budu takvi kakvi jesu. Tu mudrost da je sve kakvo jeste je najteže pojmiti, sve dok jednostavno ne prestanemo zamišljati o odvojenosti, o različitosti o drugosti tek tada posljedično prestaju se pojavljivati kao zamišljaji. Dok to činimo, um, tijelo i svijet postupno se vraćaju na svoje pravo mjesto i otkriva se njihova priroda. Vidimo da nikada nisu bili ništa drugo nego već ono što uistinu jesu.
Mi smo ono što tražimo. Svijest je iskonska i najintimnija činjenica iskustva. Svako iskustvo koje smo ikada imali, koje smo ikada mogli ili ćemo imati, iskusila je ova Svijest. Meditacija je jednostavno svjesno ostati kao ova pojavnost Svijesti. Vrlo je lako jer mi to već jesmo. Zapravo, bilo bi nemoguće biti nešto drugo. U meditaciji samo ostajemo onakvi kakvi jesmo, kakvi smo oduvijek bili, i dopuštamo umu, tijelu i svijetu da budu upravo onakvi kakvi jesu. A u budnosti ne postoji mišljenja, filozofije ili uvjerenja, niti ideje. Izravno iskustvo je ono što je svijest koja je prije razmišljanja.
Kako Ego voli raspršiti pozornost i razbacivanje pažnje to je jedna od strategija očuvanja ega razmišljanjem. Privući pažnju na jednu točku i zadržati se dugo na toj jednoj točci je način za buđenje uvida. U pažljivoj kontemplaciji se shvaća da svrha razlučivanja nije uokviriti ili definirati Stvarnost, znamo da je um konstruirao složene i uvjerljive ideje koje su postavile sliku o nama samima i svijetu koja je vrlo daleko od činjenica našeg iskustva.
Svijest zapravo uvijek poznaje samu sebe. Međutim, kroz ovu analizu razotkrivanje koncepata, Svijest dolazi do prepoznavanja, ne kroz reflektirani veo prividnih objekata, već svjesno i izravno. Osobni pojmovi i ljudski obrasci se u ovom ciklusu ne uništavaju. I dalje su dostupni za korištenje kada zatrebaju. Lažnost ideja koje um ima o prirodi Stvarnosti, o prirodi iskustva, razotkriva se u koncentriranoj kontemplaciji. Sve duhovne tradicije priznaju da se stvarnost ne može shvatiti umom. Kao rezultat ovog shvaćanja, neka su učenja zanijekala korištenje uma kao ispravnog alata za ispitivanje ili istraživanje. Istina je da je svijest izvan uma i stoga se ne može uokviriti unutar njegovih apstraktnih koncepata. Međutim, to ne poništava korištenje uma za istraživanje prirode Svijesti i Stvarnosti.
Neznanje se sastoji od uvjerenja, a vjerovanje je već aktivnost uma. Ako poričemo korisnost uma, zašto ga uopće upotrebljavamo za stvaranje ideja i uvjerenja? Mi obično, svjesno ili nesvjesno, prihvaćamo da je um ograničen, iako mu dajemo vjerodostojnost usprkos njegovim relativnim modifikacijama. Priznajemo njegovu sposobnost da igra ulogu u privlačenju pozornosti na ono što je izvan njega samog i izvan sfere znanja. Bilo bi neiskreno koristiti um za poricanje vlastite savjesnosti. Sama naša upotreba uma potvrđuje njegovu važnost. Međutim, druga je stvar koristiti um za razumijevanje vlastitih granica. Vrlo je moguće da će na kraju procesa istraživanja prirode iskustva, koristeći puni kapacitet svojih moći konceptualnog mišljenja, um shvatiti granice svoje sposobnosti da shvati istinu o stvari i, kao rezultat toga, spontano će doći kraju, urušit će se iznutra. No moguća je i sasvim drugačija situacija da što god kaže o Stvarnosti u konačnici ne može biti istina.
Razumijevanje se ne odvija u umu. To je izvan uma. Razumijevanje nije stvoreno procesom u umu, kao što ni plavo nebo nije stvoreno čistinom u oblacima. Međutim, može se time otkriti. Razumijevanju često prethodi linija istraživanja, a zatim ga može formulirati um. Takva formulacija, koja dolazi iz razumijevanja, a ne iz koncepata, ima moć odvesti nas do iskustva Stvarnosti. Kroz svoje moći rasuđivanja um je doveden do vlastite granice i, kao rezultat toga, zgrada uma se ruši. Ovo je iskustvo razumijevanja, bezvremenski trenutak u kojem se Svijest otkriva, opaža sama sebe. Poznaje sebe, svjesno. Naša otvorenost prema mogućnosti jasnog razlučivanja u ovom trenutku zapravo doživljavamo iskustvo koje nije podijeljeno na ‘ja’ i drugo, subjekt i objekt, mene i svijet, Svijest i Postojanje. Otvoreni smo za mogućnost da postoji samo jedna jedina, besprijekorna totalnost, da su Svijest i Postojanje jedno, da postoji samo jedna Stvarnost. Zgrada dualističkih ideja, koja se čini iskustvom potvrđena, dobro je konstruirana vjerovanjima na razini uma i osjećajima na razini tijela, koji su čvrsto isprepleteni, međusobno se podupiru i potvrđuju. U bistrom razmišljanju o tim idejama i osjećajima njihova se lažnost razotkriva. Tada vidimo da naše ideje ne odgovaraju našem uvidi. To utire put iskustvu da nam se otkrije onakvo kakvo uistinu jest, kakvo zapravo uvijek jest, slobodno od neznanja dualističkog razmišljanja.
Ako promatrate pozadinu svjesnosti više sati svakodnevno tokom niza godina, tada ćete na kraju znati da je vaša svijest: beskonačna svijest-ljubav-blaženstvo.
Kad život izgleda sivo, stvarno je crno-bijel.
