Skip to main content

Koja je najčistija vrsta ljubavi?

Odnos između majstora i sljedbenika,  ono čini čovjeka cijelim Ljudi ne mogu razumjeti da je ljubav moguća a da se ne bude ljubavnik. Možete  voljeti učitelja (gurua) a da mu ne budete ništa; to je najviša vrsta ljubavi, najčistija ljubav.

Ovo se mora razumjeti, jer odnos između majstora i sljedbenika nije od ovoga sveta. On nije ni vaš otac ni vaš brat, niti muž, ni vaša žena, niti vaše dijete. Ne, svi odnosi koji postoje u svijetu su neprimjenljivi između majstora i sljedbenika. U nekom smislu on je sve, a u nekom smislu nitko. U izvjesnom smislu on može biti očinski. U određenom smislu on može biti za vas baš kao dijete. Kada kažemo u izvjesnom smisli on će biti očinski za vas, on ne mora biti stariji od vas; on može biti vrlo mlad, ali u određenom smisli će biti očinski za vas jer daje i prima. Zato što on živi na vrhu brda, a vi u dolini, on ne mora biti stariji od vas u vremenu, ali je beskonačno stariji nego vi u vječnosti. U određenom smislu on će biti baš kao dijete za vas, jer je opet postao dijete. Odnos je vrlo kompliciran, vrlo složen. On ne može biti vama suprug  jer vas ne može posjedovati i ne možete ga posjedovati. Ali u određenom smislu, on je kao suprug. Bez posjedovanja vas, vi ste posjedovani. Bez ikakvog nastojanja s njegove strane, vaše držanje prema njemu nužno će biti slično držanju voljene. Zato što je nužno da odnos između majstora i sljedbenika bude na takav način da sljedbenik  primalac i mora  biti otvoren. U stvari, mora postići  stanje svijesti u kojem će biti  ponovno rođen. Ako niste u prilici  živjeti s yogijima, svecima i mudracima, živite s njima nefizički, svakodnevno misleći o njima. Kao što će vas druženje s pokvarenim osobama srozati (suživot s neznalicama je jako bolan, patite li?), tako će vas druženje s onima koji su se posvetili Najvišem uzdići ka Nebeskom Domu
Ponekad neki stav, mirnoća izgleda kao slabost, ali slabost ima svoju vlastitu snagu koju nikakva moć ne može ikada imati. Kao što je dijete  slabo, ali ono ima snagu koju nijedan stari čovjek ne može imati. Kamen je vrlo jak, a baš pored njega je cvijet – vrlo slab. Ali cvijet ima snagu koju nijedan kamen ne može nikada imati. Cvijet je sigurno slab; ujutro se on rascvjeta, a uvečer nestane. On je tako prolazan, on je tako privremen, tako trenutan. Međutim cvijet ima snagu drugačijeg značenja, različitog kvaliteta jer je on tako osjetljiv. U stvari, on umire tako brzo jer živi tako intenzivno. Sama žestina života u cvijetu iscrpljuje ga do uvečer. Stijena nastavlja da živi jer ona živi tako ravnodušno. Život nije intenzivan; vrlo je inertan, lijen, pospan. Kamen spava, cvijet živi.

Majstor je slab u određenom smislu, jer njegova slabost je njegova vlastita snaga. On je miran u posebnom  smislu jer sva agresija je nestala, svako nasilje je iščezlo. On je više kao majka nego kao otac. Stvar je vrlo kompleksna i od nikoga se ne zahtjeva da bude u nekom odnosu, već se traži da bude u ljubavi. Neki duhovni tragaoci znanju reći taj i taj guru ( majstor) je pravi za mene. Imaju  osjećanje da  je netko baš pravi za njih. Može izgledati da  je tvrdnja   proračunata; jer  pravi znači samo na periferiji, bez susreta u središtu. Kada tako nešto kažete, pitanje je da li je rečeno od srca ili od uma
Odnos između sljedbenika i majstora nije proračunat odnos.  Kada guru postane jedini majstor za vas – ne da je on jedini majstor, ima ih mnogo, ali u tome nije poenta – kada za učenika majstor postane jedini majstor, kada čitava povijest, prošlost i budućnost, postanu blijedi pred tim čovjekom; sve izblijedi i samo taj čovjek ostaje u vašem srcu, samo onda je nešto moguće. Zbog ovoga se javljaju mnogi problemi jer se nije dublje razumjelo. Neko se zaljubi u Ošu. Onda  govori da je Ošo  jedini prosvijetljen. Onda   kaže: »Okej – i drugi su tu ali ne kao Ošo . Onda se svi drugi mudraci i sveci odbacuju na periferiju. U centru, u samom srcu oltara,  im je samo Ošo ili uzmimo Buddha ili Sai. Za sljedbenika je to savršeno istinito. Kada se neko zaljubi u Isusa, Isus postaje centar; Buddha,  i Muhamed su svi periferija.

Kada majstor postane kao sunce, vi se krećete oko njega kao zemlja, kao planeta; on postaje vaš centar, baš centar vašeg života. Samo onda je nešto moguće, nikada prije toga. » Reći samo za nekoga da je pravi» nije uopće tako. Jer nije pitanje da li se zaljubite u majstora A ili majstora B – nije to u pitanju. Pitanje da li se zaljubite. Gdje god se to dogodi, idite tamo. Ako je naklonost »da je samo taj neko onaj pravi«,  onda vi niste zreli za više primanje. To je zbog vas, vašeg ega, a vaša vezivanja za samo nekog gurua  su također zbog vašeg ega; ta vezivanja ili zavisnosti su također zbog toga.  Niste zreli, niti dovoljno hrabri za predaju ega, koji ne može biti u ljubavi.  

Ako se ne možete predati u ljubavi, bit će vam teško da se uopće predate. Uz majstora također imate  predanosti, veće predanosti nego što je ikada neki muškarac može tražiti ili je ikada neka žena traži. Čovjek zahtjeva predavanje vašeg tijela, ako je povezan s vama zbog čula. Ako vas također voli, onda traži predavanje vašeg uma. Međutim, guru (majstor)  traži od vas – um, tijelo, dušu – totalno vaše biće. Manje od toga neće biti dovoljno. Postoje tri mogućnosti. Kad god dođete kod majstora, prva mogućnost je da budete povezani s njim intelektualno, kroz glavu. To nije puno. Možete voljeti njegove ideje ali to ne znači da volite njega. Naklonost prema idejama, njegovom ponašanju, nije naklonost prema njemu. Možete uzeti ideje odvojeno. Nije potrebno da ulazite u neki odnos s majstorom. To je ono što se tada događa   odnos je intelektualan; zbog toga je to »za nekoga samo uzmimo Buda onaj pravi«.
Postoji druga mogućnost; vi se zaljubite srcem. Onda nema pitanja što on kaže, što traži; pitanje je on sam. Ako ste intelektualno povezani sa guruom, prije ili kasnije vi ćete morati otići, otpasti. Jer  kad tad nastaju suprotnosti  – jedna ideja vam odgovara, druga možda ne odgovara. Ovu ideju volite, onu ideju ne volite .  Učitelji tada bivaju namjerno nedosljedni  i paradoksalni iz posebnog razloga: jer stvaraju ozračje za one ljude  koji su u ljubavi,  dok oni koji su intelektualno uvjereni to ne osjete. U isto vrijeme to je zaštita, vrlo suptilna zaštita, da osoba nastavi u onome za što još sazrijeva.
Samo oni koji su povezani sa guruom svojim srcem neće mariti za protivriječnosti. Neće brinuti   oni gledaju direktno, ne kroz ono što guru  kaže – već dušom i srcem osjećaju stvarnog sebe kroz učitelja. Pogledajte razliku: osoba koja je uvjerena u učiteljeve ideje, povezana je sa njim kroz njegove ideje; osoba koja je u ljubavi sa njim bit će povezana s njegovim idejama, ali kroz učitelja, a to čini veliku razliku. Onda postoji treći tip uzajamnog odnosa koji je moguć samo poslije događanja drugog tipa odnosa. Kada ste zaista u ljubavi, ljubav postaje tako prirodna da iščezava. Kada kažemo »iščezava» ne misli se da iščezava, samo se misli da niste više svjesni da je tu. Jeste li svjesni svog disanja? Kada nešto krene pogrešno, – kada jurite brzo, disanje je teško i ostajete bez daha, da. Ali kada se odmarate u svojoj stolici i sve je dobro, jeste li svjesni disanja? Ne, nema potrebe. Samo kada imate glavobolju postajete svjesni glave; nešto ide nepravilno.

Kada je glava savršeno zdrava, vi ste bezglavi. Ovo je definicija zdravlja; kada je tijelo savršeno zdravo, vi ga ne znate… kao da ne postoji; postajete bestjelesni. To je također definicija savršene ljubavi. Ljubav je krajnje, najviše zdravlje, jer ona čini čovjeka cijelim. Kada volite majstora, uskoro sasvim zaboravite o ljubavi. To je postalo tako prirodno, kao disanje. Kada nastane treći tip odnosa, on nije ni iz glave ni iz srca, nego iz samog vašeg bića. Srce i glava su dva sloja: skriveno iza njih je vaše biće, bivstvo. Možete ga nazvati atman, Sebstvo, duša ili kako god želite. Jer tamo nije od značaja više nikakva razlika riječi. Možete ga nazvati ne-sopstvo, anatma – to će također biti dovoljno, odgovarat će. Smjeraš li na mjesto na kojem ne možeš uživati ili ne možeš smisleno izražavati ljubav kao vječno biće, jednostavno zbog toga što su sama iskustva privremena? Ili smjeraš na  mjesto većeg razumijevanja na kojem ćeš moći »u potpunosti« voljeli ono što voliš kad voliš, znajući čak da je iskustvo ljubavi u tom osobitom obliku privremeno?Ako si krenuo na ovo drugo mjesto, tada si na putu prema umješnosti, jer Majstori znaju da je potpuna ljubav prema životu i prema svemu sto život u svakom trenutku predstavlja  izraz Božanstvenosti

Glava je početak; nemojte se prilijepiti tamo. Srce je prolaz – prođite kroz njega, ali također ne gradite ni tamo dom. Bivajući u bitku – tamo onda nema granica. Onda zapravo, sljedbenik i majstor nisu dvoje. Oni postoje kao dvoje, ali jedna svijest teče od jedne obale do druge.

Komentiraj