Kao i uvijek često se vrti kritički nesporazum o temi prosvjetljenje i “znanje”.
Svatko želi “prosvijetliti se”, ali ne zna da se to ne događa, nema se što postići jer ne možete postati ono što već jeste. Zabluda je nametati bilo kakve metode korak po korak kako doći do prosvjetljenja, jer to se ne događa. Prosvjetljenje nije uzrok i posljedica, nije ni dužnost.
Mnogi misle da je to stanje ili nivo posebnog događanja i ostvarenje gdje je um potpuno prazan i da je to “stanje” trajnog blaženstva. To je pogrešan stav u oba slučaja. Prosvjetljenje nema nikakve veze s trajnom srećom, “visinom” ili blaženošću; i nema veze s nekim postignućem do neke točke u kojoj je um “prazan”. To što zovemo Prosvjetljenje bivanje postoji čak i ako je um prepun uma i njegovih modifikacija. Tu treba razumjeti da ne postoji “ti” i ne postoji “dužnost”, sve su to iluzije.
Ono što je, što postoji, je sam Život, već jeste cijeli, kompletan, savršen. A životu nije potrebna “koncentracija”, “postizanje” i “samospoznaja” jer život nikad ništa ne radi iz “dužnosti”. To je ono što jeste kako jeste. Iluzoran “ti”, “vi” uvijek nešto želi, mora, treba, nameće, a ne zna da je to “ja” obmana prirode uma. Središnje “jastvo”, ili “sebstvo” koje “posjeduje i vodi” život, i može ili treba postići bilo što, je iluzija, i uvijek je bilo. Tu vidite koliko i kako se nemir uma manifestira u svemu, posebno u duhovnim statusima parolama, izjavama, poukama i porukama da nešto morate trebate biti, činiti i postići. Samo da ne biste bili ono što jeste.
Često ima pitanja, znaju li prosvjetljeni da su prosvijetljeni pogotovo ako su im umovi prazni, a oni su i dalje kritični i obični u svemu što čine.
Malo njih može razumjeti da postoji još jedno “znanje”, koje se ne događa u umu ili umom. Stoga svi pogrešno misle da su um i mentalno znanje jedini način da se nešto zna, sazna. Toj zabludi pridonosi priroda uma (ego) koji gospodari i održava lažni osjećaj “ja” funkcije kontrole i ujedno ublažava svoje strahove. Cijeli ovaj drugi način spoznavanja stvari, istinsko duboko znanje, nije poznato po subjektu/objektu (jedina vrsta koju um može izvesti). Poznaje se po tome što ste ono što znate. Za one rijetke pojedince koji su imali iskustvo “biti” ono što znaju, jesu, nije potrebno dodatno objašnjenje ove vrste znanja, čak iako su samo jednu minutu imali ovaj tip bića-znanja.
Istinsko znanje je Bitak.
Za one koji to nisu iskusili, objašnjenje nije moguće. Um ne može shvatiti ovu vrstu znanja, intimnog poznavanja nečega bez zauzimanja stava “ja” (subjekt) znam o “ovom” (objektu.) Razlog zašto se ljudi koji nisu prosvijetljeni boje boli, patnje, smrti je zato što ta iskustva vide kao nešto što nije dio njih, nešto što je izvan njih, nešto što im se nameće, nešto što ne žele, ne vole, ocjenjuju kao nepoznato i gubitka sebe. Sa stajališta svjetovnog ili nesvjesnog čovjeka, bol i smrt su katastrofe koje im se događaju, pa se toga boje i pate kad se dogodi.
Prosvijetljeni (svjesni) ne vide bol i smrt kao nešto odvojeno od njih, nešto izvan njih što im se događa. Oni jesu bol, oni su smrt, koliko i zadovoljstvo i život. Oni su sva iskustva koja doživljavaju, bez diskriminacije, bez reakcije bez isključenja. Prosvjetljenje je sveobuhvatno.
Oni osjećaju bol kao i svi drugi, ali im je bol kao samo još jedno iluzorno iskustvo. Ne vide nešto loše, pogrešno, niti dobro i ispravno, već znaju bez poistovjećivanja to su svojstva ljudskog tijela. Prosvijetljeni će vidjeti smrt kao samo još jedno događanje, ne teško niti lako, krivo ili pravo, već iskustvo ljudskog tijela.
Prosvijetljeni ili svjesni se ne boji boli ili smrti kao što se “vi”, “ti’ individua ili određena osoba boji što se to događa tijelu. Vaše tijelo je samo tijelo, to je ono što radite, čega se treba bojati. Sam život uključuje sve tako i patnje od teških bolesti, siromaštva ili ozbiljnih problema.
Iluzorni “ljudi” žele isključiti “loše” ili teške dijelove života i zadržati samo “dobre”. Ali to je u suprotnosti sa samim životom, koji uključuje sve i ovo i ono.
Ono što nazivate “prosvijetljenom osobom” jednostavno je prividno “zasebno mjesto” ili lik, u kojem Život dopušta da se sve to uključuje, i ne opire se ili raspravlja sa stvarnošću. Ono kad se čini da je netko prosvjetljen, mudar, svjestan, jest to što dopušta sve što sam život je, za njih je bolest, bol, smrt, bez argumenata njihovog iluzornog ‘ja-uma’.
Ne možete postići budnost niti osobno svjesno pročišćenje ako uklanjate sve izazovne i teške dijelove života koje ne želite, treba uključiti cijeli Život.
Taj iluzorni “ti” uvijek nešto želi. Nikad nije zadovoljan. Ne može biti, zato jer je “odvojen” od cijelog Života (a zapravo, postoji samo Život) pa se, od samog početka, osjeća izgubljenim, napuštenim, neispunjenim i kao da nešto “nedostaje”, svakog trenutka.
Postoji samo jedna stvarnost, jedna Cjelina, koja se nikome ne događa, nema “zasebnog entiteta”. Samo se Život događa samome sebi. Samo singularnost, Biti.
Ljudi neprestano pokušavaju promijeniti ili poboljšati život uključujući “traženje” vježbanja i slijeđenje nekog “puta” za postizanje “oslobođenja” od čega……. od Života.
Biti i uključiti svu stvarnost je “prosvjetljenje”.
Postoji samo Život, nema odlomljenih dijelova Života, koji trebaju nešto “dobiti” ili promijeniti bilo što. Na Apsolutnoj razini, postoji samo Život, nema “zasebnih pojedinaca”, tako da će Život samo nastaviti Život.
Ništa se ne događa. Pokušajte onda shvatiti da ni Ego ne umire. Zašto?
Ono što je iluzija nikada se nije rodilo i stoga ne može umrijeti. Ono što zovemo “Život” budi život u svom najčišćem obliku “Svjetlo”. I svjetlost se razvija (vraća se u svoje prirodno stanje).
Još jednom, ništa se ne događa. Život se zapravo ne budi u sebi, jer bi to zahtijevalo “vrijeme” i “dvojnost”, a oboje ne postoje. Unutar “sna” se čini da se to “spavanje” i “buđenje” događa. A govoreći da se Život budi u nekom čistom obliku zvanom “Svjetlo”, sve što ste učinili je da dodijelite oznaku/koncept onome što je neizrecivo. Izvan “sna” ne postoji nešto poput “svjetlosti koje se odvija”. Priroda uma je takva da je uvijek zaglavljen u svom obrascu razmišljanja i kada se to dogodi stvara kaos u cijelom sustavu. Kaos je također samo još jedan koncept i oznaka. U sustavu nikada nema stvarnog kaosa.
U stvarnosti se ništa ne događa.
