Za um često kažemo da može biti čist a i nečist. Pod nečistoćom ne podrazumijevamo nikakve nemoralne misli u umu, pod nečistoćom u smislu yoge podrazumijevam sve misli – misao kao takva je nečista. Čak i kad mislite o bilo čemu lijepom, to je nečistoća, jer oblak se kreće. Oblak je jako bijel, ali oblak je tu, a čistoće prostora nema. Nema bezoblačnog neba.
Ako se jedna misao kreće, onda je ona je objavljiva (izrazita). Oblak može biti crn, to je neka strast misao koja se kreće u umu, ili oblak može biti bijel, lijep, molitva koja se kreće umom, ali u oba slučaja nema čistoće uma. On je nečist, naoblačen. A ako je um naoblačen, ne možete ući u srce. Čisti um se može kretati ka srcu, nečisti um ne može. Ovo se treba razumjeti, jer se sa mislima držite glave. Misli su korijeni.
Poznata su nam dva stanja uma. Jedno je kad postoje misli. Kad postoje misli, ne možete se kretati ka srcu. Onda znamo za još jedno stanje uma u kojem nema misli. Kad nema misli, vi zaspite. Tada također ne možete se kretati ka srcu. Imamo to svake noći, na par trenutaka, na par sati, ispadate iz mišljenja. Misli prestaju, ali vi ne dospijevate do srca, jer ste nesvjesni. Zato je potrebna vrlo delikatna ravnoteža. U praksi trebamo razumjeti da kada se pojavi čulna želja: to je oblak. Ili, pojavi se pohlepa da imate bolji auto: to je oblak. Možete postati tako opsjednuti time da potpuno zaboravljate kome se to pojavilo; kome se to dogodilo. Tko je iza toga? Po kojem nebu se taj oblak kreće? Sjetite se tog neba, i iznenada, oblak nestaje. Treba vam samo promjena fokusa sa objekta na subjekt, sa vanjskog na unutrašnje, sa oblaka na nebo, sa gosta na domaćina – samo promjena fokusa.
Često svi svjedočimo promatrajući djecu kako su nevina i za njih možemo reći da borave u srcu sve do trenutka kad se misli kristaliziraju, kad misli počnu plutati u njegovom umu. Tada one puštaju korijen; tada kroz obrazovanje, kulturu, kultiviranje, one postanu ukorijenjene; tada, konačno, svijest se pomiče od srca ka glavi. Kad netko kaže treba postati slični djeci. Značenje nije da se postane djetinjast, jer da se bude djetinjast potpuno je različiti stav; a da se bude sličan djeci totalno je različita stvar. Djetinjasto treba biti odbačeno. Treba se povećavati sličnost djeci u smislu nevinost – besciljna nevinost. Dakle, postoje dva tipa nevinosti: jedna uslijed neznanja, druga zbog svijesti. Buddha je sličan djetetu, a sva djeca su slična Budi, ali ogromna razlika postoji. Sva djeca će biti izgubljena u svijetu. Njima treba iskustvo, treba im da budu bačena u svijet. A kroz njihovo iskustvo ako dođu do meditacije, opet do nevinosti i djetinjstva, onda ih nitko ne može baciti. Dakle naučila su to iz iskustva. To nije više kroz neukost, već kroz njihovo vlastito doživljavanje.
Ako sve ide u redu, onda ćete opet postati djeca na kraju vašeg života. To je cilj svih religija. To je značenje ponovnog rođenja; to je značenje kršćanskog uskrsnuća, uskrsnuće duše. Opet čovjek postaje kao dijete; opet je nevin, ali ta nevinost je utemeljena u iskustvu. Život je učenje, to je disciplina. Buddha ima dubinu, beskonačnu dubinu. Na površini je baš kao dijete, ali u dubini svog bića uopće nije sličan djetetu. Sva iskustva iz mnogih života osposobila su ga, sazrela. Ništa njega ne može poremetiti, ništa ne može uništiti njegovu bezazlenost – ništa, apsolutno ništa.
Svijest može ostati u glavi samo ako postoje misli.. Ovo je osnovni uvid, misli nema, svijest odmah pada natrag u svoju izvornu nevinost u srcu. Otuda toliko puno davanje važnosti meditaciji, toliko puno naglašavanja ne-mišljenja, svijesti bez misli, svijesti koja se ne opredjeljuje, ili Budine „ispravne svjesnosti“, koja je samo svjesnost bez ijedne misli, samo budnost
Što se onda događa? Događa se jedna velika pojava, jer kad se korijeni sasijeku, svijest odmah padne natrag u srce, u izvorno mjesto gdje je bila. Opet postanete dijete. Isus je rekao: „Samo oni koji su nalik na djeci ući će u kraljevstvo Božje.“ On misli na one čija se svijest vratila srcu. Oni su postali nevini, nalik djeci.
Misli se mogu izraziti. Ne postoji nijedna jedina misao koja je ne objavljiva, niti je može biti. Ako je ne objavljiva, ne možete je misliti; ako je možete misliti, ona je objavljiva izrazita. Onog trenutka kad možete misliti, ona je postala pokretna – već ste je izrazili samima sebi.
Dok Svijest, čista svijest je neizraziva. Zbog toga mistici stalno govore da ne mogu izraziti ono što znaju. Naučnici, logičari i mislioci uvijek postavljaju pitanje, ako znate, zašto to ne možete reći? I njihov argument ima smisla i značaja. Ako stvarno kažete da znate, zašto onda ne možete to izraziti? Znanje mora biti izrazivo – ono što se može znati može se učiniti da i drugi to znaju, problem ne postoji. Ako ste to saznali, gdje je onda tu problem? Možete učiniti da i drugi to saznaju.
Međutim, znanje mistika nije znanje od misli. On to nije spoznao u vidu misli, on je to spoznao u vidu osjećanja. Dakle, zaista, nije dobro reći: „Znam Atmana.“ Bolje je reći: „Osjećam.“ Nije dobro reći: „Spoznao sam Boga.“ Bolje je reći:“Osjetio sam ga.“ To je precizniji opis pojave, jer taj „uvid“ je posredstvom srca, ono je kao osjećanje. Znači treba doći do točke na kojoj ste svjesni, ali ne svjesni neke misli; točke na kojoj ste budni, ali nema nijedne misli koja se kreće u umu. Ovo je delikatna točka i vrlo teška – možete to lako propustiti. Misli moraju prestati baš kao što prestaju u dubokom spavanju, kad nema snova – a morate biti svjesni kao kad ste budnom stanju. Te dvije točke se moraju susresti. Um mora biti bez misli kao u dubokom snu, ali ne smijete spavati, morate biti apsolutno budni, svjesni.
Kad se sretnu ova svjesnost i ovo stanje bez misli, to je meditacija. Najviša ekstaza, samadhi, nalik je na najdublje spavanje, sa samo jednom razlikom: u tome vi ne spavate. Ali kvalitet je isti – bez misli, bez snova, neuznemireni, bez ijednog valića, totalno mirni i tihi, ali budni. Kad ste budni i nema misli, osjetit ćete iznenadni preobražaj u svojoj svijesti. Središte se mijenja. Bačeni ste nazad. Bačeni ste u srce. A iz srca, kad pogledate na svijet, svijeta nema, samo Bog jeste. Iz glave, kad gledate ka postojanju, Boga nema, postoji samo materijalna egzistencija. Materijalna egzistencija, svijet, i Bog nisu dvije stvari, dva izgleda, dvije perspektive. Oni su ista pojava gledana iz različitih središta postojanja.
Pokušajte biti zaista u tome, stopljeni, uronjeni. Budite prosto svijest, iznad, ispod i u srcu. Čitavo srce okruženo je jednostavno sviješću, ne mislite ni na što posebno, samo ste svjesni, bez riječi, bez verbalizacije, bez mišljenja uopće, samo postojite. Sva vrata percepcije biće pročišćena i sva vrata misterija biće otvorena, i iznenada neće biti patnje – to je kao kad je tama potpuno iščezla.
Jednom kad ovo spoznate, možete ići natrag ka glavi, ali nećete biti isti. Sad možete koristiti glavu kao instrument. Možete raditi sa njom, ali sada niste poistovjećeni sa njom, i čak i dok radite sa njom i gledate na svijet kroz nju, znat ćete što god da vidite da je to zbog intelekta. Sad vam je poznato jedno više stajalište, dublji pogled – i u bilo kom trenutku kad to poželite, možete se vratiti natrag u srce. Jednom kad spoznate prolaz i kako se svijest vraća natrag; kako iščezava vaša dob, vaša prošlost, vaše sjećanje i vaše znanje i vi opet postajete novorođeno dijete – jednom kad znate ovu tajnu, ovaj prolaz, možete putovati do te točke onoliko puta koliko volite, i možete biti osvježeni ponovo i ponovo. Ako morate krenuti ka glavi, možete je koristiti, možete se kretati u običnom svijetu, radeći ali ne upetljavajući se u njega, jer duboko u sebi znate da je ono što je djelomično ono što je poznato po intelektu, to nije cijela istina.
Djelomična istina je opasnija od laži, jer čini se da je to istina pa možete biti zavarani time.
A božanska glazba koju čujemo kada odemo dalje od svih um oblaka nije od ovoga svijeta ili prostora. To je bezvremenska simfonija, ushićena nota, koja odjekuje u nama u trenutku mira, nevinosti i slobode od svakoga nesklada. Sami ritam te glazbe dovodi nas u sklad sa beskonačnim. To je realizacija.
