Kad bismo prepoznali konačnu Istinu, (ma kako TO zvali) nikada ne bismo bili uhvaćeni u tijelo-ego i jednostavno bismo svjedočili kako se svemir odvija pred našim očima, bez osobnih želja da se uopće miješamo. Ljudski um stupa u interakciju sa stvarnošću konceptualizirajući je, intelektualizirajući je, pretvarajući je u misli. Um stvara sliku svega što doživljava, mentalnu sliku napravljenu od misli, a kada um ima sliku, predodžbu onoga što se događa, osjeća se da samo on jeste, kao da ima kontrolu, kao da razumije, kao da je gospodar nad svime. Zato ljudski um mora znati što se događa, treba stvoriti sliku svoje stvarnost i što se događa, osjećati se pod kontrolom, osjećati se glavnim, to mu daje osjećaj sigurnosti. Imaginarna percepcija svega što se događa i izvan i unutar osobe sastoji se od čulnih reakcija, objašnjenja, razloga, značenja, sudova. Zato um postavlja pitanje zašto smo ovdje, što je stvarno, jer mora znati odgovor kako bi stvorio svoju sliku onoga što se događa. Bez svoje slike, procjene um se osjeća izgubljeno, tjeskobno, zbunjeno, ranjivo.
Zbog toga um ne može pojmiti, imati svjesni uvid, ili “samo prihvatiti” ono što jest. Ako je Sve jedina Svijest, a ego/odvojeno ja također je napravljeno od Svijesti, zašto se onda to odvojeno ja smatra nestvarnim? To je zato što postoji značajan nesporazum o tome što izraz “stvarno” znači. U kontekstu ovog sadržaja koji naravno je također um ili iluzija dimenzija, razlikujmo različite vrste “stvarnosti”.
Stvarno se definira da „stvarno postoji kao stvar ili se događa u stvari; nije zamišljeno niti pretpostavljeno ”. Ovo razumijevanje “stvarnog” ima dvojaki smisao uključenjem ljudskog iskustva, koje je na jednoj razini iluzija, a na drugoj odraz stvarnog, posebice nesvjesnoj masi. Misli, snovi, ideali, ideje, znanja, zamisli, osjećaji, emocije po ovoj bi se definiciji smatrali “neistinitima”, budući da su svi oni “zamišljeni”, a ipak su svi stvarni. Vrlo jasno, vrlo utjecajno. Odvojeno ja, ego, stvarno je kao i svaka misao, stvarno kao sjećanje, kao san, kao ideja, kao ambicija, kao ljubav, kao mržnja, kao cilj, kao strah, kao trauma. Sve je to stvarno, ali je stvarno drugačije nego što je čvrst, fizički objekt stvaran. U tom smislu san je stvaran za san dimenziju. Ono što se dogodi kad se čovjek probudi je stvarno. Oba su iskustva stvarna – ali stvarna su različito. Snovi se događaju, oni su prava kreacija usnulog uma. Snovi nisu pravi budni život, – budni život je budan život. Oba su iskustva stvarna, ali su stvarna drugačije. San je pravi doživljaj mentalnih pojava, budni život je stvarno iskustvo interakcije sa stvarnim fizičkim objektima i organizmima, u fizičkom okruženju. Sjećanje na osobu je stvarno, doživljaj um fenomena, osobni razgovor s tom osobom pravo je iskustvo razgovora s osobom. Različita iskustva, jednako stvarna. Problem sa selfom/egom nije u tome što nije stvaran, već nije stvaran kako ljudi misle.
Većina ljudi doživljava ego/sebe kao stvaran, poseban, fizički objekt. Smatraju da su ja/ego stvarni na isti način na koji su stvarni fizički objekti, fizički organizmi. Ego/ja je stvarno na isti način na koji su snovi stvarni, na isti način na koji su uspomene stvarne, na isti način na koji su misli stvarne. Ego/ja je, zapravo, kompilacija misli, ideja, uvjerenja, sjećanja. To su mentalni pojmovi sastavljeni od velikog broja mentalnih fenomena. A ako je um materijalan, nestvaran, iluzija onda je i poimanje, razumijevanje svih ovih aspekta stvarnosti iluzija, ili onako kako vama je. Stoga je pojam, tumačenje i definiranje stvarnosti kao i pojam ljubav kao i prosvjetljenje kao i duhovnost kao i milost najviše iskorištavan koncept, dualnost, ideja, vrijednost u ljudskoj povijesti. Sve to je iluzorno kruto manipulativno održavano kroz religije, pokrete, vjere u uskim nesvjesnim okvirima svijesti kroz milione oblika duhovnih asocijacija.
Prihvaćanje onoga što jest nije način na koji um funkcionira, nije kako um djeluje. Izvan uma, međutim, za to nema razloga, nema značenja, nema objašnjenja, da „Ono što jest, jest“. Spoznaja žive duše i ono što nazivamo univerzalna Istina uči da sve što možemo opaziti, sve što možemo ikada znati i što god se može dogoditi posvuda u svako doba je samo dnevni san onoga zvano BOG kao Istinskog izvornog sanjara – dočaranog u trenu – i ništa nije stvoreno. Cijela kozmička manifestacija sna (multiverzum) sastoji se od dva suprotna aspekta:
Nazovimo prvi aspekt Postojanje stvarnosti Svijeta koja se nalazi u nepromjenjivoj, bezvremenskoj i ne propadajućoj dimenziji zvanoj Braman, Atma, Ja, To, Bog, Ništa itd. i ta dimenzija, polje ili čista svijest nikada ne prolazi nikakvu preobrazbu, ostajući čista i savršena, skladna i puna slave, u vijeke ništa vjekova. U njoj doista postoji fizički svijet u kojem su savršene duše (iskrice, valovi, čestice, Atmana, Boga) koje su uspješno postigle potpuno ponovno ujedinjenje s izvorom (Ništavila), uživaju u vječnom blaženstvu i bezbrojnim zadovoljstvima. Te iskrice, duše su prepune mnoštva višestrukih izvora čula, koji služe kao materijalni razlog za tijelo i dovoljno sposobno da ih doživi.
Drugi aspekt, nazovimo Postojanje odraza, što je samo zrcalni odraz Stvarnosti, obrnuti (privremeni), holografski (prazni) i stoga vezani trostrukim atributima rođenja, širenja i propadanja (smrti), ili trišulski – Vedski rečeno, stvaranje, održavanje, razaranje. Ova egzistencijalna manifestacija se vidi u sićušnom vidnom polju, nakon otvaranja očnih kapaka, i sastoji se od svega što može percipirati ljudski um, poistovjećeno s ograničenim osjetilnim organima i intelektom i naknadno zarobljeno osobnim željama zbog čulnosti tijela-ega. Ovo iluzorno postojanje je rođeno iz dualnosti (Maye) i sve različite kategorije stvorenja u njemu se opažaju, s njihovim odgovarajućim postupcima (karma) i njihovim plodovima, isključivo zbog um, ego,intelektualne zablude.
Ovaj fizički fenomen također je poznat kao nesavršeno, svjetovno znanje ili iskonsko neznanje (Avidya). Svako se može pitati o čemu, je riječ, ili odmah može zaključiti bez pozornosti što mu je o nekoj temi već uskladišteno u umu. Zato se kaže da ego/ja nije stvaran: jer nije stvaran onako kako ljudi misle da je. To nije stvarno na način na koji se razlikuju, fizički objekti kao stvarni. Samo je drugačije stvarno.
Međutim, imamo još jedan Svjesni aspekt Stvarnosti, to su rijetki pojedinci koji kad kažu da su ‘ja’ ili ‘duša’ nestvarni, oni smatraju da je sve iluzija, a ne drugačija vrsta stvarnosti. Znači ljudi koji iznose tu tvrdnju o nestvarnosti sebstva ne smatraju je drugom vrstom stvarnosti, već samo iluzijom. Takve pojedince možete zvati da su prosvijetljeni ili budni iako oni za sebe to ne misle, ne misle o sebi kao o ‘odvojenoj’ osobi. Znaju da je ‘prosvjetljenje’ uvijek bilo samo pojam i ništa im se nije dogodilo, čak i da se takva misao pojavi u mislima to je samo misao.
Nedvojnost znači “ne-dva. Onog trenutka kada uvedete ‘odvojene entitete’ koji se nazivaju ja sam to, ili ‘roditelji’, ‘djeca’ i iluziju slobodne volje i ‘osobnog čina’ (kako bi odredili kako će ići vaš život ili kako će teći život vaše djece) niste li odmah prekrižili Atmičku, budnu svijest, natrag u dualnost? Doživljavate, pa mislite da posjedujete iskustvo, tada mislite da postoji nešto što doživljavate, (uvjetovana dualnost). Ili je prosvjetljenje shvatilo da sve o vama ne postoji, što znači da vaše oko ne zna da postoji, pa čak ni vaš mozak ne postoji jer je to samo obična materija, ali postoji nešto što zna da postoji?
Prosvjetljenje se odnosi na doživljavanje spoznaje da je “ja to doživljavam” iluzija. Ne radi se o spoznaji postojanja nasuprot nepostojanju ili bilo kojoj drugoj suprotnosti.
Enlightenment’ = Ne postoje odvojeni entiteti, niti “vrijeme, samo sada”. Upitajte se koliko je vremena potrebno za prijelaz od sada do sada? Koji je ‘proces’ potreban da bi ‘nešto što nikada nije bilo’ postalo ‘nešto što nikad nije bilo?’ (Zapravo, ne postoji čak ni Sada… ili ‘prosvjetljenje’. To su samo koncepti.)
U igri ‘Nitko ne razgovra o ničemu‘
– Oblikuje li um misao ili je obrađuje?
– Pokaži mi um ili razum, tu stvar koja, navodno, oblikuje misao ili obrađuje misao. Gdje je ‘um’?
– Uhh… nema ga nigdje!
– Sad mi pokaži misao. Odakle ta misao?
– A nestao je?
– Sad kad je nestao, kamo je nestalo? I misao i um su ne-objekti, koji nastaju u Ništa-stvari zvanoj Svjesnost.
– Sada mi pokaži Svjesnost. Možete li osjetiti? Možete li ga uhvatiti? Možete li “vi” doživjeti Svjesnost? Možete li to “znati”?
– Ne.
– Jer Svjesnost nije objekt koji se može spoznati, subjekt-objekt. Svjesnost je “Ništavilo”. ‘Um’ i Misao su samo privremeni iluzorni objekti koji se pojavljuju u njemu. A vi niste um ili misao. Vi ste Svjesnost, Nepostojanje, Nitko.
Nedvojnost nije filozofija ili skup ili načela po kojima treba živjeti. To je jednostavno priznanje da je ovo Ništa što je Sve. Jednostavno ono što jest.
