No istodobno se treba obratiti Parama Puruśi: “Gospode, primjenjujući mudrost i razum koje si nam darovao, dogovorili smo se oko arthe i madhyárthe, ali je naposljetku ključ rješenja u Tvojim rukama.”
Bolje rečeno, bez paramárthe, najviše arthe, ne može biti konačnog rješenja. Paramártha je posljednja riječ kod oslobođenja.
Oslobođenje bilo koje druge vrste nije oslobođenje u pravom smislu te riječi. Toliko o mukti.
Prijeđimo na tapanu. Riječ tapana izvedena je iz korijena glagola tap i nastavka anať. Njezino etimološko značenje jest “grijati” ili “biti grijan”. Grijati i biti grijan – oboje je u određeno vrijeme potrebno, ali ne možemo reći da je uvijek potrebno. U svakodnevnom govoru tapana znači “činiti nešto što grije tijelo i um”. To se događa na dva načina: bilo tako da tijelo i um dođe u dodir s nekim toplim predmetom ili osjetom, ili da se tijelo i um zagrije pokretanjem udova ili ektoplazme. Premda je korijen glagola riječi tapah isti, tapah se koristi i u posebnom smislu: znači prigrliti tjelesne i mentalne tegobe kako bi se olakšale tegobe drugih i učiniti to na taj način da nečije tijelo i um postanu topli.
Jedno od sanskrtskih imena za sunce jest tapana jer sunce grije isijavanjem topline i svjetlosti. Kada čovjek dođe u dodir s nekim vrućim predmetom, tijelo mu se zagrije i unutar njega dođe do stezanja te se luči znoj pomiješan sa soli. To je sigurno jedna vrsta tjelesne tegobe.
Kada čovjek sluša govor natopljen osjećajima i temeljen na dogmi (neznanju), istodobno snažan, ritmičan i sugestivan, osjećaji mu se pobuđuju i um se zagrijava. Zatim taj zagrijani um prekida suptilnu vezu između živčanih stanica i živčanih vlakana pa čovjek gubi mir, pribranost i moć rasuđivanja.
Uznemireni um lako se upliće u nečovječne djelatnosti.
Um zamućen dogmom ( neznanjem) obično se lako zagrije žestokim govorima, riječima i slikama. Kada netko trlja udove, tijelo mu se trenutačno zagrije i počne znojiti. To je samoostvarenja toplina na tjelesnoj razini. Slično tome, kada dugo misli o nečem uzbudljivom, recimo o svojim neprijateljima, ili je dugo pod utjecajem pohlepnih misli, mentalno tijelo mu se zagrije i dolazi do privremene funkcionalne razdvojenosti između živčanih stanica i živčanih vlakana. U tom slučaju čovjek izgubi moć razlikovanja i postane rob strasti. To je samoostvarenja toplina na mentalnoj razini. Vidimo da stvaranje topline nije uvijek korisno i vrijedno.
Kada netko vrši strogu pokoru, te primjerice dugo vremena stoji podignutih ruku, tada to ugrožava zdravlje krvotoka, živčanog sustava i kostiju. Hoće li bol u rukama onoga koji vrši pokoru sa spuštenom glavom i nogama u zraku pomoći njegovoj mentalnoj usredotočenosti ili će mu um biti stalno usmjeren na bol? Hoće li u tom neprirodnom stanju biti sposoban održati mentalnu ravnotežu?
Kada netko vrši strogu pokoru sjedeći usred vatrenog kruga, ne škodi li vrućina prirodnom funkcioniranju njegova tijela i uma? Takvo i svako trapljenje štetno je za zdravlje, a što tek onda reći o postizanju oslobođenja! U zabludi su oni koji misle da će teškim pokorama steći naklonosti Parama Puruśe. Takvi pokušaji teško promašuju. Parama Puruśa nije nikada rekao niti će ikada reći da treba vršiti nasilje nad prirodom i postati poput slaboumnika koji samo vegetiraju.
Umjesto toga kazuje: “Pjevjajte , krećite se i sve svoje težnje usmjerite prema Najvišem. Dijelite s drugima sve njihove boli i zadovoljstva.” Saḿgacchadvaḿ saḿvadadhvaḿ saḿ vo manáḿsi jánatám. Parama Puruśa sigurno nije stvorio svijet za takve stroge pokore i razmetljivo trapljanje. Niti svijet postoji zbog toga, niti će na taj način stići do konačnog ispunjenja. Upravo suprotno tome,
Parama Puruśa čitavu svoju tvorevinu vodi naprijed kroz blaženu ideaciju svih ljudskih umova, ploveći u svim smjerovima, privržen i pun ljubavi, prožimajući svaki pojedini osjećaj ugodom i skladom.
Kako ljudi trebaju živjeti na svijetu?
Jedina svrha života jest spoznaja Najvišega. Međutim, tijelo, sastavljeno od pet osnovnih čimbenika, i um, povezan s tijelom, nalaze se u ovom fizičkom svijetu. Zato ljudi trebaju živjeti tako da svoje svjetovne dužnosti ispravno izvršavaju, a da im to ne remeti glavni cilj, duhovnu praksu.
Treba se baviti duhovnom praksom kao najvažnijim životnim poslanjem i istodobno ispunjavati sve svjetovne obaveze smatrajući da ih je Bog dodijelio.
