Monah, koji je pripadao kasti Brahmina i koji je kroz mnogo godina živio u strogoj pokori na obalama svete rijeke, vremenom je došao do vlastitog saznanja da je on sam najsvetiji i najpobožniji čovjek.
Njegova se takozvana pobožnost sastojala u tome da se ne pokazuje u javnosti. Naime, ljude je smatrao i suviše niskima da bi se družio sa njima, a njihovi dodir i sama njihova blizina, uprljala bi ga. Tako je on zamislio da ga je dnevno kupanje u svetoj vodi, uzimanje obroka kojeg je sam pripremio, recitiranje svetih tekstova sklopljenih očiju kroz nekoliko sati kao i život daleko od ostalih ljudi, pretvorilo u čistog čovjeka ispunjenog vrlinama.
No, u svome srcu nije imao iskru ljubavi, niti atom sažaljenja za slabosti ljudske prirode, niti najmanju želju da učini najmanju žrtvu kojom bi pomogao i vodio zalutale smrtnike. Njegovo je srce bilo poput dubokog bezdana, strašno tamno i pusto – isključeno od topline sunca i pročišćavajućeg utjecaja zraka. Odbijao je svaku povezanost sa drugima i nije dopuštao drugima da mu se približe; kao da ljudi sa sobom nose neku vrstu zaraze.
Premda je živio život u pokori, bio je to čovjek nasilne naravi, koju je, kada bi se pojavila, bilo jako teško kontrolirati. U susjedstvo je pristigao novi perač,( dhobi ) kojemu nije znao za mjesto stanovanja ovog redovnika.
Perač je krenuo prati svoje rublje na izvor pokraj kojeg je pustinjak, sakriven iza drveća, «molio» sklopljenih očiju. Perač je počeo udarati prljavu odjeću o dasku koja je bila jako blizu pustinjaka tako da su kapljice vode prskale svuda uokolo, pa i po tijelu pustinjaka u «molitvi». Otvorivši svoje oči, pustinjak je ugledao nepoznatog uljeza, perača, Chandala, koji se usudio približiti se njegovom svetištu i uprljati ga kapljicama nečiste vode.
Bio je jako bijesan. Vikao je i psovao perača, a onda mu je urlajući naredio neka ostavi svoj prljavi posao i ode. Jadni je perač žurno i snažno udarao odjećom o dasku te tako nije mogao čuti njegove riječi pa je nevino dalje nastavio raditi svoj posao. Kada je pustinjak vidio da njegove riječi nemaju učinak, potpuno je izgubio samokontrolu te je potrčao prema peraču i istukao ga šakama i nogama tako dugo dok sam nije osjetio umor.
Njegova je žrtva nepomično i zaprepašteno stajala bez riječi; perač nije znao što je uzrok takvog iznenadnog napada. No, opazio je da je njegov napadač sveti Brahmin pa je mogao samo tiho primijetiti: «Moj gospodaru, što li je ovaj rob učinio da si tako nezadovoljan?» Pustinjak mu je ljutito odgovorio: «Zašto, Sirrah, kako se usuđuješ prići mom utočištu i uprljati moje sveto tijelo prljavom vodom?!»
Perač je shvatio da je nepoželjan uljez na zabranjenom posjedu te se stoga ponizno ispričao i pripremio za odlazak. Pustinjak je primijetio da se uprljao kada je dolazio do perača i da se sada mora okupati. Prema običaju, krenuo je na izvor i okupao se i tako se očistio od privremene nečistoće. I perač je slijedio njegov primjer.
No, redovnik nije razumio o čemu se sada tu radi te je upitao perača zašto se on išao kupati. Perač (dhobi) mu je odgovorio: «Gospodine, iz istog razloga zbog kojeg ste se vi išli kupati.» Pustinjak je još uvijek bio iznenađen i još uvijek nije shvaćao: «Ja sam se morao kupati jer sam dirao perača – pripadnika niže kaste, Chandala – i na taj sam se način uprljao.
Ali, zašto si se ti išao kupati? Zasigurno, doticaj sa svetim čovjekom poput mene ne može nositi prljavštinu?»Perač mu je jedva čujno odgovorio:
«Moj gospodaru, jedan mnogo gori od Chandale, upravo me dotaknuo kroz tebe. Kroz plamen strasti koja je uzrokovala da se zaboraviš i da me istučeš, došlo je više nečistoće i prljavštine nego mojim rođenjem u nižoj kasti, kao perač, Chandala. Preko tebe došao sam u kontakt sa njime i tako sam bio uprljan.»
Kada je pustinjak čuo peračeve riječi, pao mu je mrak na oči. Promišljao je nad ovim odgovorom koji ga je poučio da njegovo takozvano pustinjaštvo i povremeno provođenje pokore, nije dobro; nego da je onaj, koji pobijedi strast, moćniji od onoga koji podjarmljuje kraljevstva te da nema goreg Chandale od vlastite nekontrolirane naravi.
Pustinjak je tada pogledao na sebe – bio je ponosan na svoju pobožnost, ali je isto tako bio i rob iznenadnoj navali bijesa na perača koji je ostao smiren i netaknut čak i na najoštrije provokacije.
Tako je pustinjak spoznao da je perač daleko nadmoćniji od njega kao i odgovor na pitanje tko se od njih dvojice ponašao kao pravi Chandala.
