Buda je jasno uvidio da je neznanje naše prave prirode uzrok svim patnjama samsare, a uzrok neznanja je mehanička sklonost našeg uma ka ponavljanju i nemiru. Okončati nesabranost uma značilo bi okončati samu samsaru; ključ za to je, shvatio je, da se um „dovede kući“, njegovoj istinskoj prirodi, kroz provođenje meditacije. Sjedio je pod drvetom s beskrajnom odlučnošću, zavjetovan da se neće ustati sve dok ne bude našao istinu.
Priča se dalje da je u suton, savladao sve mračne sile obmana; a zarana sljedećeg jutra, taj čovjek bijaše nagrađen za svoje vjekovno strpljenje, disciplinu i besprijekornu usredotočenost, postigavši krajnji cilj ljudskog posto janja, prosvjetljenje. U tom posvećenom trenutku, sama zemlja je zadrhtala kao „opijena blaženstvom” i kao što nam sveti zapisi kažu: „Nitko nigdje ne bijaše ljutit, bolestan ili tužan; nitko nije počinio zlo, nitko ne bijaše ohol; svijet postade posve miran, kao da je dosegao potpuno savršenstvo.” Taj čovjek postade znan kao Buda. Gautama se osjećaše kao da se tamnica koja ga je prikovala tisućama životnih vjekova širom otvorila.
Tamničar bijaše neznanje. Zbog neznanja, nje gov um bijaše zamračen, baš kao što su mjesec i zvijezde sakriveni olujnim oblacima. Zamračen beskrajnim valovima zavaravajućih misli, um je pogrešno raz dijelio stvarnost na subjekt i objekt, sebe i druge, postojanje i ne – postojanje, rođenje i smrt, i iz tih odabiranja niknuli su pogrešni stavovi – tamnice osjećaja, žudnje, pohlepe i postignuća. Patnja rođenja, starenja, bolest i smrt, učiniše zidove tamnice još jačima. Jedino što je trebalo učiniti bilo je ščepati tamničara i pogledati njegovo pravo lice. Tamničar bijaše neznanje. U trenutku kada nestane tamničar, iščeznut će i tamnica i nikada više ponovo neće biti sagrađena.
Buda je sjedio spokojnim i poniznim dostojanstvom na tlu, s nebom iznad i uokolo njega, da bi nam pokazao kako se u meditaciji sjedi s otvorenim, nebu sličnim stanjem uma, a ipak ostavši prisutan, ukopan, utemeljen. Nebo je naša savršena priroda koja nema zapreka i koja je beskrajna, a tlo je naša stvarnost, naše prikladno, uobičajeno stanje. Položaj tijela koji zauzimamo pri meditaciji znači da povezujemo apsolutno i relativno, nebo i zemlju, nebesko carstvo i zemaljsko, kao dva krila ptice, što sjedinjuju nebu – sličnu besmrtnu prirodu uma i uzemljenost naše prolazne, smrtne prirode.
Poklon učenja meditacije je najdragocjeniji poklon koji možete pokloniti i ovom životu. Jer jedino kroz meditaciju možete poduzeti putovanje za otkri vanje vaše vlastite prirode, i tako pronaći mirnoću i povjerenje koje će vam trebati da mudro živite i umrete. Meditacija je put do prosvjetljenja.
Promatrajte unutra, recimo kako ćemo učiniti potpunu promjenu. Kažimo da ćemo se osta viti gledanja samo u jednom pravcu. Bili smo poučavani provoditi svoje živote loveći naše misli i planove. Čak kada se o „umu” i govori, odnosi se samo na misli i osjećaje; i kada naši istraživači proučavaju što oni zamišljaju da bi um mogao biti, razmatraju jedino njegove projekcije. Nikada nitko ne gleda uistinu unutar samog uma, temelja iz kojeg sve te izražajnosti dolaze, a to ima zlosretne posljedice.
padmasambava
Kako je Padmasambhava rekao: Pa iako je to što se obično naziva „um” u velikoj mjeri cijenjeno i vrlo raspravljano. Još uvijek nije shvaćeno ili je pogrešno shvaćeno ili je shvaćeno samo jed nostrano. Budući da nije shvaćeno ispravno, baš onakvo kakvo je u samom sebi, Nastale su bezbrojne neshvatljive filozofske pretpostavke i tvrdnje. Osim toga, kako ih prosječni pojedinci ne shvaćaju, Oni ne prepoznaju svoju vlastitu prirodu. I tako oni nastavljaju lutati između šest sudbina rođenja Unutar triju svjetova, i tako proživljavaju patnju. Zbog toga, ne shvatiti svoj vlastiti um je vrlo ozbiljna pogreška. Kako da sada preokrenemo ovu situaciju? Vrlo jednostavno. Naš um ima dvije mogućnosti: promatrati van i promatrati unutra. Pogledajmo sada unutra. Razlika koju ta malena promjena u usmjeravanju može učiniti je ogromna, i čak može ukinuti katastrofe koje pogađaju svijet. Kada će mnogo veći broj ljudi poznavati prirodu svog uma, spoznat će također i uzvišenu prirodu svijeta u kojem jesu, i borit će se hitno i smiono da ga sačuvaju.
Riječ za „budistu” na tibetanskom nangpa. To znači „putnik u unutrašnjost sebe” netko tko traži istinu, ne vani, nego unutar prirode uma. Sva učenja i duhovne vježbe u budizmu usmjerena su na tu jednu jedinu točku: gledati u prirodu uma, i tako se osloboditi straha od smrti i pomoći, te jasno spoznati istinu života. Gledati unutra zahtijevat će od nas veliku oštroumnost i hrabrost – ništa manje nego potpuni preokret u našem stavu prema životu i prema umu. Toliko smo odani gledanju izvan sebe da smo gotovo potpuno izgubili pri stup u našu unutarnju bit. Prestrašeni smo gledati unutra, jer nam naša kultura nije dala slutnju što ćemo naći. Mogli bismo čak pomišljati da ćemo biti u opasnosti od ludila ako to učinimo. To je jedna od posljednjih i najdomišljatijih varki ega da bi nas spriječio otkrivanju naše prave prirode.
I tako mi vodimo naše živote toliko iscrpljujuće, da uklonimo i najmanju opasnost od pogledavanja u sebe. Čak i zamisao o meditaciji može prepasti ljude. Kada čuju riječi „bez-jastvo” ili „praznina, „ zamišljaju da će proživljavanje tih stanja biti kao da su izbačeni kroz vrata svemirskog broda kako bi lebdjeli zauvijek u mračnoj, ledenoj praznini. Ništa ne bi moglo biti dalje od istine. Ali u svijetu predanom nemiru, tišina i muk nas plaše; branimo se od njih bukom i mahnitim poslovima.
Pogledati u prirodu našega uma je posljednja stvar koju bi se usudili učiniti. Ponekad pomišljam da se mi nećemo pitati ni jedno pravo pitanje o tome tko smo, zbog straha da ne otkrijemo postojanje neke druge stvarnosti od ove. Što bi to otkriće moglo učiniti od života kojeg živimo? Kako bi naši prijatelji i kolege reagirali na to što sada znademo? Što bismo mi učinili s tim novim znanjem?
Sa znanjem dolaze odgovornosti. Ponekad, čak kada su vrata zatvorske ćelije širom otvorena, zatočenik radije odabire ostanak. Potrebna je velika hrabrost upustiti se u prazninu Sebe.
