Privid je ono što se preko utisaka koje nosite u podsvijesti o djelima učinjenim u prošlim životima (janmasamskara) prikazuje kao nešto potpuno različito od onoga što uistinu jest. U stvari, upravo zbog vašeg vlastitog privida maya vam može zadati puno brige i straha.
Evo malog primjera. Po završetku nekog djelovanja krenut ćete prema svojoj kući. Na putu do nje leži nešto nalik savijenom konopcu. U trenutku kad ga opazite hvata vas strah da je tamo nekakva zmija. Čim vam na um padne misao o zmiji vaše se tijelo odmiče od konopca. Ne samo da se tijelo što je više moguće udaljuje od konopca, nego svi osjetilni organi počinju drhtati. To u vama pobuđuje izvjesnu znatiželju pa počinjete istraživati. Potražit ćete svjetlost. Čim je prinesete konopcu raspoznat ćete da to nije zmija. Odjednom vas, u trenutku kad prepoznate da nije u pitanju zmija, ispunjava velika hrabrost i prilazite blizu konopcu. No zmija, koju ste zamišljali da se tu nalazi, nije nikamo otišla. Konopac koji se tu stvarno nalazi nije niotkuda došao. Činjenica je da se tu nalazi konopac i da ste ga zamijenili za zmiju. Kad ste prinijeli svjetlost, shvatili ste da nije ni bilo zmije, nego se radilo o konopcu. Sve te promjene tek su rezultat straha i privida stvorenog u vašem umu.
Dakle, stav uma uzrokuje privid, na njega se odnosi riječ privid (maya). Možete upitati koliko će ta muka, ta varka zvana privid, dugo trajati. Ona će trajati samo dok vi ne shvatite što je u stvari Božja priroda. Prema tome, ako prije svega pokušamo razumjeti smisao božanskoga, nećemo biti izvrgnuti mukama i dvojbama.
Rečeno vam je da postoje tri stanja, stanje budnosti, sanjanja i spavanja. U budnom stanju sposobni smo služiti se osjetilnim organima. Također možemo provesti neke stvari u djela i kao rezultat toga u nečem uživati. Naučili smo da u stanju sanjanja djeluje samo um. Pet osjetilnih sposobnosti tada nisu djelatne. U budnom stanju na naše spoznavanje, osim pet osjetilnih sposobnosti također utječe djelovanje okoline, vremena i osoba oko nas, pružajući nam daleko više od onog što nam nude osjetila.
Za ovo imamo mali primjer. Padne nam na um ideja da odavde otputujemo u neki grad. Hoćemo li poći u taj grad čim smo došli na tu ideju? Ne, najprije moramo utvrditi točno vrijeme polaska, otići na stanicu , kupiti kartu i odvesti se do glavnog kolodvora. Zatim moramo kupiti kartu za , ući u vlak, putovati cijelu noć sve do idućega jutra, i tek tada stići u odredište. U ovom procesu sva četiri činitelja – ideja, vrijeme, razlog i čin putovanja – ujedinili su se te čine cjelinu. U stanju sanjanja, osim pet osjetilnih organa nedostaje i ono što ih dopunjuje, odnosno vrijeme, sposobnost razlučivanja i osoba koja radnju obavlja. Pogledajmo drugi primjer. Spavate u kod kuče, noć je. Sanjate da ste otišli u kino u Rim. Ako ste u tom snu doživjeli kako ste otišli u Rim i prisustvovali kino predstavi te vidjeli mnogo ljudi, morate si postaviti pitanja: Kad ste to putovali za Rim? Kako ste tamo išli? Jeste li putovali avionom ili vlakom?
Gdje je bilo vrijeme? Gdje je osoba koja je djelo izvršila, a gdje samo djelo?
Ništa od toga ne postoji u stanju sna. Nadalje, ako idućeg dana osobama koje ste susreli u snu spomenete vaš susret u Rimu, one će zanijekati da su imale ikakva posla s vama. Reći će da uopće nisu ni bile u Rimu. U budnom stanju tomu nije tako. Ako u budnom stanju nešto činite, tada postoji vrijeme, putovanje i djelo. No, u stanju sna toga nema. Pretpostavljamo kako je ono što vidimo i činimo u budnom stanju istinito. S druge strane, ono što vidimo i činimo u stanju sanjanja držimo nestvarnim, pukim prividom.
Ali, prema kazivanju vedante, nije stvarno ni ono što vidimo u budnom stanju, ni ono što vidimo u stanju sanjanja. Tome problemu trebate posvetiti određenu pažnju i brižljivo ga istražiti. Tako će vas zabljesnuti iskra istine. Sve dok u umu doživljavate da postojite u budnom stanju i sve dok znate da pet osjetilnih sposobnosti djeluju, uvjereni ste da je to što vidite istinito.
Tako i na primjer kada sjedite na kružoku, gledate voditelja, slušate ga. To znači da vaše oči djeluju i vi vidite voditelja koji priča. To znači da vaše uši djeluju i vi čujete što vam se govori. Ne samo to, nego i um može primiti sve što vam dolazi putem očiju i ušiju, a srce može uživati u svemu što vidite i čujete. Možete tvrditi kako je sve to neistina i govoriti kako gledate vlastitim očima i čujete vlastitim ušima. Možete reći da ste to osjetili svojim srcem i na temelju toga dokazivati da je sve to istinito. Ali poslije večere, nakon što odete u svoje kuće na spavanje, usnut ćete san. U snu ste otišli u poznato mjesto. Ono što ste vidjeli uvečer i tijekom dana nema ničeg zajedničkog s onime što vidite u snu. U snu osjećate da stvarno doživljavate to mjesto, vaše prijatelje, itd. Kad se ujutro probudite, ne sjećate se ni mjesta ni osoba. Mislite kako je sve to bio tek san i ne pridajete mu nikakvu važnost. Ono što ste vidjeli u snu bilo je istinito. Ono što ste vidjeli u budnom stanju bilo je istinito.
Koje je od to dvoje zaista istinito? Je li istinito ono što vidite u budnom stanju? Istina o onome što ste vidjeli u budnom stanju ne postoji u snu. Istina o onome što ste vidjeli u snu ne postoji u budnom stanju. Ono što vidite danju ne postoji u noćnom snu. Ono što vidite noću ne postoji u dnevnom snu.
Oboje je neistinito. No, vi ste ipak prisutni u obojem. Istina ste samo vi sami. Ono što vidite danju dnevni je san i nije istinit. Ono što vidite noću noćni je san i nije istinit. Vi sami, koji ste svjedokom obojeg, jeste istina. Ono što se mijenja, odnosno ono što vidite u snu ili ono što vidite u budnom stanju, ne može biti istinito. Tome u prilog govori još jedan dokaz.
Možete se upitati kako to da se ono što vidimo u budnom stanju također predstavlja kao jedna vrsta sna. Kako je to moguće? Prihvatljivo je to ako bi se radilo o dan – dva. Ali mi živimo godinama, pedeset, šezdeset godina, a sve što vidimo dok smo budni u tih pedeset ili šezdeset godina ne može biti san. Kao odgovor na to pitanje podastrijet ću vam ono što ponekad doživljavate u svojim snovima.
Jedan čovjek usnuo je san. U snu je vidio sebe kao tek rođenoga. U snu je prepoznao da je nakon rođenja izrastao u dijete, odrastao, upisao se na fakultet , završio sve ljetne tečajeve, vratio se kući, oženio, dobio dijete, dijete je odraslo, on ga je oženio i ubrzo nakon vjenčanja dobio unuka, a sve je to vidio u svom snu. Da se u budnom stanju mogao roditi i doći u godine kada bi s pravom očekivao unuka, trebalo bi proteći barem četrdeset do pedeset godina. U snu je cijeli niz zbivanja, od rođenja, odrastanja, unukova rođenja i igranja s unukom, događanja koja bi u budnom stanju zaokupila barem pedesetogodišnje iskustvo, stao u jedan jedini san. Iskustvo obuhvaća pedeset godina, ali stvarna dužina trajanja sna jest samo dvije minute. Ako se upitamo gdje se nalazi pedesetogodišnje iskustvo, a gdje dvominutni doživljaj, otkriva nam se da se vrijeme od dvije minute mjeri razmjerima koji se primjenjuju na budno stanje, dok se pedesetogodišnje iskustvo mjeri vremenom na koje se primjenjuju razmjeri iz stanja snova.
Dakle, dvjema minutama budnog stanja odgovara pedeset godina iskustva u stanju sna. Što nas sprječava da pedeset godina iskustva budnog stanja prihvatimo kao jednake dvjema minutama sanjanja? Stoga ne trebamo smatrati da sve ovo što doživljavamo nije san zato što se proteže tijekom dugog razdoblja od pedeset godina stanja budnosti. Isto se tako na razmjere vremena koje pripada Bogu, odnosno na okolnosti i okružje božanskoga, ne odnose vremenska mjerila i razmjeri na koje smo navikli u običnom životu.
Poredak na kojeg smo navikli u pogledu vremena i prostora našeg uobičajenog života nema smisla uvoditi u božanski svijet. Sve to postaje nevažno.
Možda u vama iskrsne još jedna sumnja. Možda ćete se upitati: ako je sve što vidimo tek san i ako sva naša djela izvedena u budnom stanju treba smatrati snom, zašto bismo ih onda uopće činili. Čemu ikakva sadhana, pjesme u slavu Boga (bhajana) i tome slično za postignuće oslobođenja (,mokša), ako sve to pripada stanju sna? No, čak i u stanju sna neke vrste snova mogu vas probuditi u trenu i odmah vas dovesti u budno stanje. Na primjer, ako vas u snu progoni lav, zbog tako strašnog sna iznenada ste prisiljeni listati i naći se u budnom stanju.
Prema tome, ono što se dogodilo u stanju sna omogućilo vam je buđenje. Na isti način, ako budno stanje smatrate snom, može doći do situacije kada će vas milost Božja žustro prenuti iz stanja budnosti u stanje mudrosti (jnana). Baš kao što je ovo stanje budnosti u odnosu na stanje sna stanje probuđenosti, tako je, ako vjerujete da je i stanje budnosti jedna vrst stanja sna, i stanje mudrosti {jnana) u odnosu na ovo stanje sna, stanje probuđenosti.
Zbog toga su nam svi proroci i vidioci (rši) poručili da se probudimo, ustanemo i dođemo u stanje spoznaje. I upanišade uče da se trebamo probuditi, ustati i ući u stanje spoznaje. Sada se trebamo upitati koji je to san iz kojeg se moramo probuditi. To nije običan san.
To je san neznanja.
Prema tome, puteve na koje nas upanišade usmjeruju i ono što se u njima nalazi morate jasno razumjeti i provesti u djela. U Mandukya upanišadi rečeno je da je om samo jedna riječ. Ona izvana izgleda samo kao malena riječca, ali ta riječca sadrži veoma duboke, bitne ideje. Tekst Mandukya upanišade ima samo dvanaest mantri. Tih dvanaest mantri sadrže bit svih Veda. Iako ne tumače na koji način treba obavljati pojedine dijelove obrednih aktivnosti (karmakanda) , one na vrstan način rasvjetljuju pojedine aspekte brahmana. Ova upanišada više od bilo koje druge sadrži sve važne stvari o kojima ćete učiti na budućim nastavnim satima. Čak i ako ne znamo čitati Vede, ta jedna upanišada može nam pokazati put do oslobođenja. Dakle, jedna i
jedina upanišada koja nam može pružiti znanje o nedvojstvu (advaita) jest Mandukya upanišada.
