Privrženost životu izražava se kod svih živih bića.
Povinovati se svojoj vlastitoj prirodi (koja je posljedica prošlog iskustva smrti), što postoji čak i kod učenih, jeste privrženost životu. Bilo je pokušaja da se na tome izgradi teorija o budućem životu: navodno, ljudi toliko vole život, da žele i budući život. Naravno, ne treba posebno naglašavati da takvo rasuđivanje nema mnogo vrijednosti; ali najčudnije u njemu jeste to što se, u zapadnim zemljama, ideja da prianjanje za život nagovještava budući život odnosi samo na ljude, a ne uključuje životinje.
U Indiji je ova privrženost životu jedan od argumenata za dokazivanje prošlih iskustava i prošlih života. Na primjer, ako je istina da sve naše znanje potiče od iskustva, onda je sigurno da ne možemo ni zamisliti ni razumjeti ono što nikada nismo iskusili. Čim se izlegnu iz jajeta, pilići počinju kljucati hranu. Mnogo puta smo vidjeli pačiće, koje je izlegla kokoš, kako jure u vodu, odmah pošto su se izlegli, a majka kvočka misli da će se podaviti. Ako je iskustvo jedini izvor znanja, gdje su pilići naučili kljucati, a pačići da je voda njihova prirodna sredina? Ako kažete da je to instinkt, to ne znači ništa; to je prosto jedna riječ, ali ne i objašnjenje, što je taj instinkt? Mi u sebi imamo mnogo instinkta. Na primjer, oni među vama, koji su polagali vožnju, mogu se prisjetiti kako su na početku morali pažljivi biti oprezni; međutim, sada, poslije prakse, vježbe, vi možete slobodno razgovarati dok vozite auto. Vaša vožnja je postalo instinktivna. Isto je tako sa svakim poslom koji obavljamo; praksa ga čini instinktivnim i automatskim.
Koliko je poznato, sve radnje, koje sada smatramo za automatske, ustvari su degenerirani razum.
Sposobnost razlikovanja involuira i preobražava se u automatske samskare. Dakle, potpuno je logično misliti da je sve što u ovom svijetu nazivamo instinktom, jednostavno involuirani razum. A kako razum ne može doći bez iskustva, svaki instinkt je, prema tome, rezultat prošlog iskustva. Pilići se boje kopca, a pačići vole vodu; u oba slučaja imamo rezultat prethodnog iskustva.
Prianjanje je ono što počiva na zadovoljstvu.
Mi u nekim stvarima nalazimo zadovoljstvo i naš duh teče ka njima kao rijeka. Ova težnja ka centru zadovoljstva jeste ono što zovemo prianjanje. Nikada ne prianjamo za nešto u čemu ne nalazimo zadovoljstvo. Doduše, ponekad nalazimo zadovoljstvo u vrlo čudnim stvarima, ali ostaje princip da prianjamo za ono u čemu nalazimo zadovoljstvo.
Odbojnost je ono što počiva na bolu. Mi nastojimo smjesta izbjeći ono što izaziva bol.
Postavlja se pitanje da li to iskustvo pripada duši ili jednostavno tijelu; da li je to iskustvo pačeta, iskustvo njegovih predaka ili njegovo vlastito ? Moderni naučnici smatraju da ono pripada tijelu; ali jogini tvrde da je to iskustvo duha i da ga tijelo samo prenosi.
To je ono što se zove teorija reinkarnacije. Vidjeli smo da sve naše znanje, zvali ga mi opažanje, razum ili instinkt, mora prispjeti kroz jedan kanal koji mi nazivamo iskustvo; da je sve što mi sada zovemo instinkt, rezultat ranijeg iskustva, koje se izrodilo u instinkt, i da se taj instinkt ponovo regenerira u razum. To je tako u cijelom univerzumu. U Indiji je na osnovu toga izgrađen jedan od glavnih argumenata u prilog reinkarnaciji. Iskustvo različitih strahova, tokom vremena, izaziva prianjanje za život. Zato se dijete instinktivno boji; ono u sebi već ima iskustvo bola.
Osjećaji (utisci) kao takvi, ma koliko jaki, ne proizvode patnju. To je um, zbunjen pogrešnim idejama, ovisan o razmišljanju: “Ja sam ovo”, “ja sam ono”, koji se plaši gubitka i žudi za dobitkom i pati kad je osujećena strana Suptilne samskare bit će pobijeđene njihovim svođenjem na uzročno stanje.
Samskare su suptilni utisci koji ostaju čak i kada su mentalni valovi uništeni meditacijom. Kako se mogu obuzdati te suptilne samskare ? Svođenjem posljedice na njen uzrok. Kada se ćita, koja je posljedica, kroz samadhi, svede na svoj uzrok – asmita ili ja-svijest – jedino tada suptilni utisci umiru zajedno sa njom.
Pomoću meditacije biće odbačene njihove grube modifikacije.
Meditacija je jedan od djelotvornih načina za kontrolu nastajanja ovih valova. Pomoću meditacije možete podčiniti te mentalne valove; ako vježbate meditaciju danima, mjesecima i godinama – sve dok ne postane navika, sve dok se ne počne odvijati i usprkos vama – potpuno ćete savladati i obuzdati bijes i mržnju.
Korijeni ” stjecište djela” su u gore navedenim preprekama koje donose bol, a one se iskušavaju u ovom vidljivom (sadašnjem) životu ili u nevidljivom (sljedećem) životu.
Pod “stjecište djela” podrazumijeva se zbir svih samskara. Bilo što činimo, izaziva valove u duhu; kada je djelo završeno, mi mislimo da je val nestao. Ali nije tako; val je samo postao suptilan, ali je još uvijek tu. Kada se pokušavamo sjetiti djela, on se pojavljuje i ponovo postaje val. Dakle, on je tu; da nije, ne bi bilo ni sjećanja. Tako svaki čin i svaka misao, dobri ili loši, odlaze u najdublji sloj duha, postaju suptilni i ostaju tamo uskladišteni. Oboje, i sretne i nesretne.
Sadahana nam može pomoći da uvidimo probleme, ali ako individua ne želi krenuti putem znanja i spoznaje, samu sebe osuđuje na neprestano stvaranje karme, odnosno samskara (dojmova), vasana (arhetipski utisci prošlih života) i kleša uklještanja svijesti koje nastaju zbog neznanja). Svi ti latentni utisci koji djeluju u nesvjesnom u određenim duša periodima se materijaliziraju, odnosno dolazi do aktualizacije određenih dijelova naše osobnosti (sebstva) koje zovemo karma.
Svjetovna moć je opijajuća; duhovna moć je još više opijajuća; ali kada yogi odbije da u to bude uvučen, onda se njegov um odbija kretati, odbija voljeti i mrziti, prihvaća sve što mu dolazi bez napora, kao posljedica čistoće svijesti. Nema novih želja, nema novog goriva da hrani vatru, posljednja želja izgara, pretvara se u sebe, posljednji utisci u umu iščezavaju, i um pronalazi odmor u Sebstvu, rastapa se u Sebstvu, gubi svoj identitet, gubi svoju personalnost, postaje samo Sebstvo.
Izvornik: sss LJETNI PLJUSKOVI U BRINDAVANU 1972. GODINE
