Egoističan.um je u potpunosti uzrokovan prošlošću. Njegovo uzrokovanje (uslovljavanje) je dvostruko: sastoji se od sadržaja i strukture. U slučaju djeteta koje vrišti od boli jer mu je igračka oduzeta, igračka predstavlja sadržaj. Ne može se zamijeniti nijednim drugim sadržajem, nijednom drugom igračkom ili objektom. Sadržaj s kojim se poistovjećujete uslovljen je vašim okruženjem, odgojem i kulturom koja vas okružuje. Bez obzira na to da li je dijete bogato ili siromašno, da Ii je igračka u obliku životinje napravljena od komada drveta ili je riječ nekoj sofisticiranoj elektronskoj napravi, ne postoji nikakva razlika sve dok je igračka povezana s patnjom koja je prouzrokovana njenim gubitkom. Razlog za tako intenzivnu patnju skriven je u riječi “moja”, i on je strukturalna. Nesvjestan nagon zatim da se ojača nečiji identitet putem povezivanja s objektom ugrađen je u samu strukturu egoističnog uma. Jedna od najmaznijih struktura uma pomoću koje ego izlazi na površinu je identifikacija.
Riječ “identifikacija” izvedena je od (latinkih riječi idem: što znači “isti” i /facere/, šsto znači “činiti”.) Kada se identificiram s nečim, ja to ,,činim istim“ Istim kao što? Kao ja? Ispunjavam ga sopstvenim doživljajem koji imam o sebi, i na taj način ono postaje dio mog identiteta.“ Jedan od najosnovnijih nivoa identifikacije je identifikacija je sa stvarima: moja igračka kasnije postaje moj automobil, moja kuća, moja odjeća itd. Pokušavam se pronaći u stvarima, ali nikad ne uspijevam u tome i završavam izgubljen u njima. To je sudbina ega. IDENTIFIKACIJA SA STVARIMA
Ljudi iz marketinških agencija dobro su upoznati s činjenicom da, ako žele prodati ljudima nešto što im nije zaista potrebno, moraju ih uvjeriti da će to doprinijeti načinu na koji se vide ili načinu na koji ih drugi vide, drugim riječima, moraju pripomoć njihovom doživljaju njih samih. To postižu tako što, recimo, kažu da ćete se isticati u masi ako koristite određeni proizvod, što implicira da ćete tako postati potpunija osoba. Ili mogu u vašem umu stvoriti vezu između proizvoda i poznate osobe, ili mlade, privlačne i naizgled sretne osobe. Čak i fotografije starih ili preminulih poznatih ličnosti iz vremena kad su bili na vrhuncu svoje slave dobro služe toj svrsi. Neizgovorena pretpostavka je da time što kupite taj proizvod, putem magičnog načina prilagođavanja, vi postajete kao oni ili bar nešto nalik njima. U velikom broju slučajeva ne kupujete proizvod nego “pojačivač identiteta “. Afirmirani predmeti su prije svega kolektivni identitet koje prihvaćate. Oni su skupi, te samim tim i “ekskluzivni”. Kad bi ih svako mogao kupiti, onda bi oni izgubili svoju psihološku vrijednost i od njih bi ostala samo njihova materijalna vrijednost, koja rijetko kad dostiže dio cijene koju ste platili za njih.
Stvari s kojim se neko identificira variraju od osobe do osobe i zavise od godina, pola, primanja, društvene klase, mode, kulture koja ih okružuje itd. Ono s čime se vi identificirate u vezi je sa sadržajem, dok je nesvjesni nagon da se poistovjećujete strukturalan. To je jedan od najosnovnijih načina na koje egoistični um funkcionira. Paradoksalno, one što produžuje život takozvanom potrošačkom društvu jeste činjenica da pokušaji da se ljudi pronađu u stvarima ne daju rezultate. Zadovoljenje ega je kratkog vijeka i vi nastavljate tražiti više, kupujete više, trošite više. Naravno, u fizičkoj dimenziji u kojoj naše površno “ja” obitava, stvari su neophodan i neizbježan dio naših života. Potreban nam je prostor za življenje, odjeća, namještaj alat, prijevozno sredstvo. Također, u našem životu postoje i stvari koje cijenimo zbog njihove ljepote ili kvaliteta. Treba odati počast svijetu stvari, ne ga prezirati.
Svaka stvar se odlikuje Postojanjem, i predstavlja privremeni oblik koji svoje korijene pronalazi unutar bezobličja jedinog Života, izvora svih stvari, svih tijela, svih oblika. Kod većine starih kultura, ljudi su vjerovali da sve, čak i takozvani neživi objekti, posjeduju duh u sebi, i u tom smislu bili su bliže istini nego što smo mi danas. Kada živite u svijetu koji je otupio od silnih mentalnih apstrakcija, više ne možete osjetiti živost univerzuma. Većina ljudi ne živi u pravoj stvarnosti nego u zamišljenoj. Ali ne možemo odavati počast stvarima ako ih koristimo da bismo ojačali svoj doživljaj sebe, tj. ako pokušavamo pronaći sebe u njima. To je upravo one sto ego radi.
Ego-identifikacija sa stvarima tjera nas da se vežemo za stvari i postanemo opsjednuti njima, što za uzvrat stvara potrošačko društvo i ekonomske strukture u kojima je jedina jedinica napretka još vise. Nekontrolirana težnja ka posjedovanju nečega u još većoj mjeri, težnja ka beskonačnom rastu predstavlja disfunkciju i bolest. To je ona ista vrsta disfunkcionalnosti koju manifestira kancerogena ćelija, ćiji je jedini cilj da se uveća, nesvjesna činjenice da će time dovesti do sopstvenog uništenja jer uništava organizam čiji je dio. Pojedini ekonomisti su toliko privrženi terminu rasta da se jednostavno ne mogu odvojiti od te riječi, pa cak i vrijeme recesije nazivaju “negativnim rastom”.

Ogroman dio ljudskog života protraćen je na opsesivnu preokupiranost stvarima. Iz tog razloga, jedno od najvećih zala našeg: vremena je proliferacija objekata. Kada više niste u stanju osjetiti svoj život, velika je vjerojatnost da ćete ga pokušati ispuniti stvarima. Kao duhovnu vježbu predlažem da preispitate svoju vezu sa svijetom stvari putem samopromatranja, i da posebno obratite pažnju na one koje oslovljavate s “moj/a”. Potrebno je biti oprezni i u potpunosti iskreni ako želite saznati, na (primjer, da li je vaš doživljaj sopstvene vrijednosti povezan sa stvarima koje posjedujete. Da li određene stvari izazivaju prefinjeni osjećaj važnosti i superiornosti.? Da Ii to što ih ne posjedujete čini da se osjećate inferiornim u odnosu na one koji imaju više od vas? Da li povremeno spominjete stvari koje posjedujete ili ih pokazujete kako biste uvećali sopstveni osjećaj vrijednosti u nečijim očima, a samim tim i u svojim? Da Ii se osjećate ogorčeno, bijesno ili poniženo ako neko drugi posjeduje vise od vas ili onda kada izgubite nešto vrlo vrijedno?

IZGUBLJENI PRSTEN
Dok sam odlazio u posjete ljudima kao savjetnik i duhovni učitelj, dva puta nedjeljno sam posjećivao ženu čije je tijelo bio napao rak. Bila je u četrdesetim i radila je kao nastavnica u školi. Doktori joj nisu davali više od pet mjeseci života. Tokom tih posjeta ponekad bi neka riječ bila izgovorena, ali smo većinu vremena provodili u tišini i za to vrijeme ona je osjetila prve nagovještaje mira u sebi, za koji nije ni znala da postoji tokom svog života nastavnice prepunog obaveza. Jednog dana, međutim, došao sam i zatekao je ljutu i potresenu. “Što se dogodilo?”, upitao sam. Njen dijamantski prsten, od neprocjenjive vrijednosti i u materijalnom ali i u emotivnom smislu, nestao je, i ona je bila uvjerena da ga je ukrala žena koja je vodila brigu o njoj nekoliko sati dnevno. Rekla je da ne razume kako netko može biti toliko sirov i bez osjećajan učiniti tako nešto. Upitala me je da li bi trebalo suočiti se s njom ili bi bilo bolje da odmah pozove policiju. Odgovorio sam joj da joj ja ne mogu riječi kako da napravi, i dodao da se preispita i otkrije koliko joj je taj prsten, ili bilo što drogo, zaista važan u tom trenutku njenog života.,Vi ne razumijete!”, odgovorila je. “To je bio prsten moj bake. Nosila sam ga sve dok se nisam razboljela i dok mi prsti nisu počeli naticati. To je više od prstena. Kako da stanem mirna?”
Njena brza reakcija, ljutina i obrambeni stav bili su znaci da ona još uvijek nije bila dovoljno spremna pogledati u sebe i svoje postupke razdvoji od događaja i promatra ih odvojeno.Njen bijes i obrambeni stav bili su znaci da njen ego još uvijek govori iz nje.
Rekao sam: “Postavit ću vam nekoliko pitanja, ali umjesto da odmah odgovorite, pokušajte naći odgovore u sebi. Napravit ću pauzu poslije svakog pitanja. Kada pronađete odgovor ne morate ga obavezno iskazati riječima.
Odgovorila je da je sprema saslušati me.
Upitao sam je: „ Da li ste svjesni da čete u jednom trenutku, ako ne i vrlo brzo morati se odreći tog prstena.?
Koliko još vremena vam je potrebno da ga se odreknete? Da li je ono što jeste umanjeno tim gubitkom?“ nakon posljednjeg pitanja uslijedila je tišina. Kada je progovorila, osmjeh je ozario njeno lice i činilo se da je pronašla mir. „Posljednje pitanje me navelo da shvatim nešto izuzetno važno. Prvo sam odgovor potražila u svom umu i on mi je odgovorio; „Da, naravno da si ponižena.“ Zatim sebi ponovila pitanje. Da li je ono što jesam umanjeno?“ Ovog puta sam pokušala osjetiti odgovor, a ne da razmišljam o njemu. Odjednom sam mogla osjetiti svoje „jesam“. Nikad prije to nisam osjetila. Ako mogu osjetiti to što jesam tako intenzivno onda ono što jesam nije umanjeno ni po koju cijenu. Još uvijek to osjećam, nešto mirno ali vrlo živo.“ „To je radost Postojanja“, odgovorio sam. „Jedinom kad prestanete razmišljati možda ga osjetite.
Postojanje se mora osjetiti. O njemu se ne može razmišljati. Ego ne zna za njega, jer se ego sastoji od misli. Prsten je postojao u vašoj glavi kao misao koju ste pomiješali sa doživljajem onoga što jeste. Mislili ste da je ono što jeste ili dio onoga što jeste sadržano u tom prstenu.“ Sve ono za čim ego žudi i za što se vezuje su zamjene za Postojanje, koje ne može osjetiti. Vi možete cijeniti stvari i brinuti o njima, ali kad god se vežete za njih, znat ćete da je u pitanju ego. I zapravo, vi nikada niste toliko vezani za stvari koliko za misli koje u sebi sadrže „ja“, i „moje“..
Kad god u potpunosti prihvatite gubitak, izdižete se iznad ega, i ono što ste vi, ono „jesam“ koje predstavlja samu svijest, isplivava na površinu.
Odgovorila je: „Sada razumijem nešto što je Isus rekao, a što mi je prije zvučalo besmisleno: „Ako ti netko uzme košulju, daj mu i svoj kaput.“
„U pravu ste“, odgovorio sam. To ne znači da više ne treba zaključavati vrata. Ali ono što znači je da ponekad čin odricanja ima mnogo veću snagu od čina odbrane nečega ili čvrstog držanja za to.“ Tokom posljednjih nedjelja svog života, iako je njeno tijelo postojalo sve slabije, ona je bivala sve vedrija, kao da je svijetlo sijalo kroz nju. Odrekla se mnogih stvari koje je posjedovala, čak je neke darovala ženi za koju je mislila da joj je ukrala prsten, i sa svakim predmetom koji bi darovala, njena radost je bivala veća.
Kad me je njena majka pozvala da mi kaže da je umrla, rekla mi je da su nakon njene smrti pronašli prsten u priručnoj apoteci u kupaoni. Da li je žena vratila prsten, ili je sve vrijeme bio tamo? Zauvijek će ostati misterija. Ali jedna stvar koju znam jeste da će nam Život pružiti sve one vrste spoznaje koja će nam pomoći evoluciji svijesti. Kako znati da je to ona vrsta spoznaje koja vam je potrebna? To je ono što osjećate u ovom trenutku. Da li je onda pogrešno biti ponosni na stvari koje posjedujete ili osjećati gorčinu prema ljudima koji imaju više od vas? Ne, nikako. Osjećaj ponosa, potreba za isticanjem, očigledno jačanje je nečijeg „ja“ kroz „više od nekoga“ i ponižavanje kroz „manje od nekoga“ niti je dobro niti je loše-prosto to je ego.

Ego nije pogrešan, on je jednostavno nesvjestan.
Kad uvidite ego unutar sebe, počnite se izdizati iznad njega. Ne shvaćajte ego pretjerano ozbiljno. Kada opazite egoističko ponašanje kod sebe, nasmiješite se. Ponekad se i smijte tome. Kako čovječanstvo može biti obmanuto njime tako dugo? I iznad svega, budite svjesni da ego nije nešto osobno, (lično). Ne predstavlja vas. Ako mislite da je ego vaš osobni problem, onda je ego još izražajniji kod vas.

Glas u glavi ima svoj život. Mnogi ljudi se nalaze u njegovoj milosti; nalaze se pod opsadom misli, uma. A kako je um uzrokovan prošlošću, primorani ste prošlost proživljavati uvijek. ponovo. Istočnjački termin za to je karma. Kada ste poistovjećeni s glasom, toga naravno niste ni svjesni. Ukoliko biste bili svijeni, više ne biste bili opsjednuti, jer vi ste jedino i istinski opsjednuti onda kada taj entitet pomiješate s tim što ste, tj. kada vi postanete taj entitet.
Hiljadarna godina čovječanstvo je bilo pod ogromnim utjecajem uma, i nije uspijevalo taj opsjednuti entitet prepozna kao”ne-ja”.

Uz pomoć potpune identifikacije s umom, lažnim doživljajem sopstvenog “ja”, ego isplivava na površinu. Cvrstina ega zavisi od stupnja do kog ste vi – svest – identificirani s vašim umom, s razmišljanjem. Razmišljanje je samo mali aspekt cjelokupne svjesti, svega onoga što predstavljate.Stupanj identifikacije s umom razlikuje se od osobe do osobe. Pojedini ljudi uživaju u trenucima prekid.

Dio iz knjige “Nova Zemlja”
Str 32.34

Komentiraj