Samkhaya /Sankhya/

Samkhya navodi da je čitava kozmička manifestacija jedinstvo puruše (živog bića) i prakriti (prirode, materije).
Ova dva predstavljaju dvije energije Param puruše – antaranga i bahiranga. Prakriti pripada vanjskoj energiji i kao takva podložna je promjenama i prostorno – vremenskim ograničenjima. Stoga ovaj svijet predstavlja prolazno mjesto.
Materijalna energija je također božanska energija, jer emanira od Čiste svijesti, ali ona ne postoji kao nezavisna supstanca. Ovaj svijet je toliko savršen da izgleda kao da je sam-manifestiran i da djeluje nezavisno kroz vrlo precizne matematičke zakone, koji uzrokuju mnoge mehaničke procese koji se događaju u prirodi, naizgled bez vodstva više inteligencije. Čitav ovaj sistem usklađen je tako da pruži polje aktivnosti uslovljenim živim bićima, kao velik laboratorij, a živa bića (duhovne iskre) dobivaju odgovarajuće grubo i suptilno tijelo u skladu sa željom za iskustvom. Nakon takvog iskustva, kada duša ponovo oživi svjesnost svoje duhovne prirode i prirode materijalnog svijeta, prestaje uslovljavajuća energija prakriti.

Prakriti je vječna samo je nekad ispoljena a nekad ne. Prakriti nema moć da sama odlučuje, da se sama kreće i aktivira i stoga joj je neophodan vanjski poticaj. Samkhya ne priznaje postojanje Boga. U drugim sustavima, Bog se pojavljuje u različitim ulogama. “Čist (Sâm) Atman je Veliki Uzrok, Uzrok uzroka. Grub, suptilan, kauzalni i Veliki Uzrok. Pet elemenata su gruba materija. Um, intelekt i ego su suptilni. Prakriti, Primarna Energija jest uzrok svega. Brahman, Čisti Atman jest Uzrok uzroka. Jedino je ovaj čist Atman naša stvarna priroda.

Što je jñana? To je znanje o vlastitom Sebstvu i zadržavanje uma u Njemu. To je znanje o Čistom Atmanu.” Śri Ramakrišna Ono što smo čuli o Bogu, (atmičkom principu) možemo prenositi, u neizmijenjenom obliku dalje. Prenoseći poruku o Bogu drugima činimo jednu od najuzvišenijih službi za Boga; kada osoba žrtvuje svoju udobnost (a neki su propovjednici žrtvovali čak i svoje živote) da bi širili Božanske vrijednosti. Na taj način duša može iskusiti onu najdublju potrebu za istinskim ispunjenjem i ljubavlju, koju uporno, neprestano, u svojoj iluziji i zbunjenosti, iz života u život, pokušava ostvariti u ovoj inertnoj, neživoj, tupoj i uvijek promjenjivoj materijalnoj energiji, nižoj energiji atma očitovanja. Naravno, o duhovnom praktikantu ponaosob, o njegovom duhovnom razvoju, stanju svjesnosti, pravilnom prakticiranju duhovnog života kao i nekim ostalim detaljima, ovisi direktna realizacija spomenutog..

Često autori sutri nisu osnivači niti začetnici sistema, već samo njihovi prikupljači i stilizatori, kao što je, na primer, Patanjnali (Yoga-sutre). Sutre su tako jezgrovite da se ne mogu razumjeti bez komentara
Snkhya je u osnovi cjelokupne (ne samo) indijske duhovnosti zato što se zasniva na fundamentalnom razlikovanju puruše i prakrti. To su dva osnovna pojma snkhye. Ovo razlikovanje je osnova za spoznaju bivstvovanja kakvo jeste i, samim tim, za čovjekovu samospoznaju. Snkhya je predstavljana kao dualistički sistem zato što se zasniva na tumačenju ova dva pojma, puruša i prakrti, i razjašnjavanju njihovog odnosa, ali to, kao što ćemo vidjeti, nije sasvim opravdano.

Prakrti je univerzalno polje iz koga nastaje sve što biva kao priroda ili univerzum.
Riječ prakrti znači ‘pra osnova’ ili ‘pra tvar’. Iz nje nastaju sve ‘materijalne’ kao i psihološke pojave kakve su nam poznate, a i one koje nisu. Unutar nje se odigrava relativna spoznaja subjekta (ega) naspram objektivnog sveta. Subjekt i svijet objekata su samo kategorije unutar prakrti, kojih ima 23. Prakrti sadrži ne samo fizički univerzum, već i njegove više, suptilnije, energetske dimenzije koje su u drugim tradicijama poznate i kao astralni ili ‘nebeski svjetovi’ u koje duše odlaze posle smrti, gdje ‘žive bogovi’ ali i demoni. Dakle, sve što jedan religijski um može da zamisli. Prema tome, već sama prakrti sadrži u sebi sve postojeće, sve moguće suprotnosti i dualističke odnose

Puruša stoji naspram prakrti kao duh neuslovljenosti koji je omogućava. On je ona sloboda koja omogućava da biće postoji, a da nije tek ništa. On nije tvorac prakrti, posebno ne u mitološkom judeohrišćanskom shvaćanju stvaranja, nego čista neuslovljenost koja omogućava samo postojanje kao takvo. On ne omogućava postojanje nekim delanjem u tom cilju, već samim svojim prisustvom. On je transcendentni Bitak. U tekstu se njegova uloga uspoređuje sa magnetom koji samim prisustvom privlači opiljke željeza. Tako puruša privlači cjelokupno zbivanje prirode ka njenom ishodu; sve što se zbiva u cijeloj prirodi zbiva se s ciljem ‘oslobođenja puruše’, odnosno, da se u čovjeku prosvijetli smisao samog postojanja. Ovo prosvjetljenje se događa jedino u čovjeku, u biću gdje je priroda do savršenstva dovela sva svoja psihofizička iskustva.

Kada čovjek prepozna bivstvovanje kakvo jeste, on prepoznaje duh koji ga omogućava i potpuno nadilazi (transcendira) i to kao svoju apsolutnu suštinu. Stoga riječ puruša znači ‘čovjek’, tačnije ‘muškarac’. Ipak, ona ne označava isključivo muški pol, jer se ne odnosi na tijelo, već ljudsko biće koje se odlikuje duhovnom aktivnošću ka smislu, koja ima karakteristike muževnosti i lišena je svake tipično ženske pasivnosti, reproduktivnosti i podatnosti. Čovjekovo tijelo je samo organski pogodno mjesto u prirodi u kome boravi Bitak (ono je ‘čuvar Bitka’, ili tubitak – i puruša u snkhyi predstavlja čovjekovu duhovnu suštinu koja je upravo transcendentni Bitak. Jedino se u snkhyi čovjekova autentičnost diferencira naspram bivstvovanja uopće, kakvo ono smo jeste, kroz osvješćenje, a ne ideološka tvrdnja, i to kao nezavisnost od njegovog uslovljavanja, dok se u svim ostalim pseudoduhovnim tradicijama ona tražila unutar uslovljenog bivstvovanja prakrti. Pri tome su se stvarali vjerski i crkveni autoriteti kojima je jedini zadatak bio da ojačaju lažno stanje kako je moguće spasenje unutar prakrti, možda u njenim višim i suptilnijim dimenzijama. Iz ovog stava potiče sve zlo koje čovjek čini jer je identificiran s bićem. Ako je čovjekova suština duh koji omogućava prirodu, tada je jedini izraz njegove autentičnosti da ljubavlju omogućava sav život, a ne samo da ga koristi za sebe.

Prema teoriji sankhye puruša se diferencira u svijesti (ne ‘oslobađa jer nije ni bio sputan) ustanovljavanjem svih kategorija prakrti, kojih ima 23. Samim svojim transcendentnim položajem puruša omogućava svijest u čovjeku, jer svijest je sama po sebi nadilaženje (transcendiranje) objekta osvješćenja; u identifikaciji s objektom nema svijesti, sama diferencijacija od njega i njegovo nadilaženje jesu svijest. Zato osoba koja provodi praksu meditacije, odnosno nadilaženja (transcendiranja), ima veću psihičku objektivnost i nezavisnost od uticanja okoline, svoga tijela i uma, ona je znatno mirnija i uravnoteženija od ostalih ljudi koji su poistovjećeni sa zbivanjem bića. Opuštenost i objektivnost nisu, dakle, veća kontrola i jača ukočenost, već samo sposobnost nadilaženja i otuda svjesne diferencijacije spram zbivanja uopće.

U tome je sva tajna duhovnog probuđenja i slobode. Potpuno nadilaženje svih objekata daje potpunu i neuslovljenu svijest o puruši – o onome što omogućava i objekte i subjekta koji ih je svjestan. Dakle, sama prakrti ne daje svijest čovjeku jer ona je nesvjesna; kao što nema slike bez podloge, tako i ona, kao tvorac objekata, služi kao podloga osvješćenju. Cijela prakrti je polje uzročnog nastajanja, iz nje se emanacijom ispoljava samo ono što je u latentnom stanju već postojalo. Uzrok i posljedica su skriveno i razotkriveno stanje istoga.

Kako uzrok i posljedica obrazuju lanac u uvijek promjenljivom univerzumu, mora postojati nešto što je bez uzroka, osnovna tvar iz koje nastaju sve promjene. To snkhya ustanovljava kao prakrti, koja nikada nije stvorena niti može ikada biti uništena.

U osnovi prakrti su tri gune (strune, kvaliteti): sattva (čisto, svetlo), ranas (aktivno, promenljivo) i tamas (tamno).

Komentiraj