Česte rasprave, komentari i teme raspravljaju se o osobnosti. Jedno od značenja riječi “osobnost” je “ukupan zbroj fizičkih,emocionalnih, mentalnih, i društvenih karakteristika pojedinca”. Također je poznato da ova riječ dolazi od latinske riječi persona, koja se odnosi na kazališnu masku koju nose izvođači kako bi igrali uloge ili prikrili svoj identitet. Stoga možemo reći da je osobnost dio fenomenalnog svijeta, aspekt igre imena, oblika i funkcija. Stvarno je u istom smislu kao što je i san stvaran dok se događa. Njegova bit nije ništa drugo nego samo apsolutno jedno, svjesnost.
Netko može pitati da li sa nedualnog aspekta postoji osobnost? Na to pitanje prema Advaiti (nedvojnost), svemir i sva njegova mnogostrukost su u konačnici pojava jednog i jedinog čistog bića (ili svijesti ili svjesnosti) koje postoji – vječno, bezvremeno, beskonačno bez dimenzija, nedjeljivo cjelovito. Ovo biće ili svjesnost nema kvalitetu, oblik, početak, kraj ili dimenziju. Ne djeluje, ne vibrira niti hoće. Samosvjetleće je. Ono je svjesno sebe time što je ono. Drugi nazivi za to uključuju čistu svijest, atman, brahman, bog, pravo jastvo, istinski duh, apsolut, ništa itd.
Ovo jedno, čisto biće ili svjesnost ima inherentnu moć koja projicira svemir. Čini se da svemir nastaje iz te čiste svjesnosti, posuđuje, reflektira prividno postojanje, da ga ono poznaje, igra se u njemu neko vrijeme i nestaje u njemu. Drugim riječima, jedno i jedino “To” ma kako to zvali čisto biće (ili svjesnost) manifestira se kao različiti umovi (tj. procesi mišljenja, opažanja, osjećanja, pamćenja, itd.), i kroz njih doživljava sebe, manifestira sve druge objekte u svemir. U suštini, umovi, tijela i druge poznate i nepoznate stvari uključujući vrijeme i prostor nisu ništa drugo nego samo jedno, svjesnost, svijet, biće. Da bismo ilustrirali ovaj koncept, zamislite svjestan ekran koji gleda film projiciran na njemu. U ovoj analogiji, svjesni ekran predstavlja jedno i jedino biće ili svjesnost, dok film simbolizira svemir projiciran vlastitom inherentnom snagom, ili prividnom aktivnošću. Ovo implicira da mi nismo konačne, odvojene, neovisne ličnosti, osobnosti. Umjesto toga, svatko od nas već jest i uvijek će biti jedno To, svijest svjesnosti, koje je vječno, bezvremeno, beskonačno, nedjeljivo cjelovito, i apsolutno ispunjeno. Zbog prošlih uvjetovanosti, um možda ne zna svoju pravu prirodu i može vjerovati i ponašati se kao da je stvarna, ograničena, odvojena, neovisna osobnost. To može dovesti do osjećaja nezadovoljstva, nesigurnosti i stalne potrage za ispunjenjem.
Prema Advaiti (nedualnosti), duhovne prakse poput samoispitivanja, kontemplacije, pažnje, postojanosti, itd. mogu neutralizirati ili rastjerati očito neznanje. Kako neznanje u umu o njegovoj pravoj prirodi nestaje, jedno ili sebstvo otkriva se, omogućujući da ga prepoznamo kao sebe. Tada se može prakticirati, bez ikakvog osjećaja činjenja, već predajom svjesnosti koja postoji i prirodno manifestirati svoj inherentni mir i ispunjenje, ili radost ili ljubav kroz misli, osjećaje i postupke u normalnom svakodnevnom životu.
Poznato je da pažnja neprestano teče prema nečemu ili je isključivo usmjerena prema objektivnim iskustvima. Kao rezultat toga, ljudi potpuno zaboravljaju svoju pravu prirodu te vjeruju i ponašaju se kao da su ograničena, odvojena, neovisna osoba. Ovo očito neznanje zamagljuje naše inherentno samoprepoznavanja, što dovodi do osjećaja nezadovoljstva, nesigurnosti i stalne potrage za ispunjenjem.
Prepoznavanje svjesnog stanja naše istinske prirode ne odnosi se na postizanje novog stanja, pretvaranje u vrhovno biće, nadilaženje mehanizma uma i tijela, doživljavanje velikog otkrivenja, mističnog iskustva ili Samadhija, ili božanska vizija, itd. Prepoznajete sebe time što ste sami, sve. Ovo je bezvremensko i bezprostorno prepoznavanje, koje nije uzrokovano nikakvim duhovnim praksama ili intelektualnim procesima. To nije niti transcendentalno iskustvo niti veliko otkrivenje. Također je važno napomenuti da ovo prepoznavanje nije dramatično ili egzotično iskustvo u mehanizmu uma i tijela. Sve doživljene posljedice su jednostavno obrti uma i tijela koji postaju sve usklađeniji sa svojom pravom prirodom ili izvorom. To je jednostavno poziv da se vidi kroz iluziju ‘odvojenosti’, koja je, kao što znamo, uzrok svih patnji i sukoba. To je također uzrok sve radosti, ljepote, ‘individualnih’ života i osjećaja ljubavi i suosjećanja za ‘druge’. To je upravo veliko čudo i misterij sna o odvojenosti. Izvrsna mješovita livada iz Božjeg uma.
Duhovne prakse poput samoispitivanja, kontemplacije, postojanosti, itd. mogu neutralizirati (ili rastjerati) očito neznanje o odvojenosti. Međutim, moderni način života temeljen na materijalnosti, čulnim vezanostima, ego postignućima, emocionalnim pritiscima, krutim uvjerenjima te strah i promjene mogu predstavljati značajne prepreke svim praksama. Nadilaženje ovih prepreka zahtijeva svjestan napor, strpljenje i ustrajnost koje dovodi i omogućuje prepoznavanje sebe, bića. Tek tada se može prakticirati, bez ikakvog osjećaja činjenja, ili predati se biću ili svjesnosti koje postoji i prirodno manifestirati svoj inherentni mir i ispunjenje ili radost ili ljubav kroz misli, osjećaje i radnje usred normalnog svakodnevnog života.
Pojam samootkrića, za neke je to oblik prosvjetljenja ima različita značenja ovisno o duhovnom kontekstu u kojem se koristi. Prema Advaiti (nedvojnosti), to postignuće nije isključiva privilegija rezervirana za nekolicinu odabranih, već latentno pravo rođenja koje svatko čeka ostvariti na ovom svijet, dualnosti, kreacija razini. Ova duhovna tradicija, također poznata kao put znanja, dovodi u pitanje konvencionalno poimanje osobe i poziva svakog da prepozna svoje suštinsko biće upravo ovdje i sada, jer svatko to već jest, cjelovita, apsolutna, svijest.
U nedualnom iskustvu (koje nije iskustvo), sve nestaje. Nema osjećaja za sebe, nema osjećaja za svoje tijelo, nema misli, nema ideja, nema iskustva, jednostavno bivaš prazan neko vrijeme i onda se vratiš. Jedini dokaz tog neiskustva je da nema dokaza. Vraćanjem u svijet i u vašu osobnost bivate u stanju svjedočenja mislima emocijama i konceptima. Na isti način na koji ne-iskustvo ne-dualnosti dokazuje samo sebe osobnost je vidljiva i u vama samima i u drugima.
Dakle, nedvojnost je spoznaja stanja utrnuća individualne svijesti nije mjesto na koje idete živjeti sretno do kraja svojih dana. Posljedica je toga da ne postoji “ti”, a time ni osobnost – da sve što se pojavljuje je sve i ništa, sa nazivima i bez. Je li to tako ili nije, nije bitno. Osobnost je pojava vidljiva u životu, poput cvjeta ili sunca, i u tom smislu je stvarna dok se promatra, a možda i izvan nje. Nećete se izgubiti u vanjskom svijetu, niti ćete se izgubiti u svom snu umu. Misli i emocije, strahovi i želje, možda još uvijek postoje u određenoj mjeri, ali vas neće preuzeti. Bitak se može osjetiti kao uvijek prisutan Ja jesam koji je izvan imena i oblika. Reakcije nastaju samo ako se svijest identificira kao “ja”. Tada “ja” reagira. Reakcije se ne odražavaju na vas, one ste vi.
Je li biti svjestan znači da se sve tvoje reakcije odražavaju natrag na tebe?
Odgovor je, Nema tebe, ne postoji osoba kao “ja”.
Postoji samo svijest, a sve akcijske figure su samo prolazne pojave u svijesti i kao svijest. Mada se čini da svijest dolazi iz središnjeg izvora ovog tijela/uma sklopa, središte također nije ovdje.
Ništa nastaje i nestaje kao sve. “Učenje” o ovim očitim nedualnim činjenicama su da postoji jedna cjelina, pa su odvojeni entiteti samo iluzija. Nedualnost, prosvjetljenje je također samo koncept koji ‘osoba’ nikada ne doživljava. Nedvojnost je samo činjenica. Kao da pokazujete prema nebu i kažete: “Nebo je plavo.”
Mijenja li to na bilo koji način vas ili vaš odnos prema nebu?
Ne. Samo izjava činjenice.
Nedvojnost znači da je ovo sve jedna cjelina, a ta cjelina je samo ono što jest.
