Kao apstraktan pojam jezik je sustav znakova koji se koristi za govornu djelatnost.. Jezik je organizacija govora, a jezična djelatnost jedan je od oblika čovjekove komunikacijske metode. To je jedan oblik sustava Struktura jezika je mreža relevantnih odnosa između jezičnih znakova.
Davno, prije par tisuća godina, jedna civilizacija sa sjevera (današnji Iran, Afganistan) polako se stoljećima premještala prema današnjoj Indiji. Ta civilizacija bila je vedska ili Arijska nacija. Bila je to visoko razvijena civilizacija, premda potpuno nepismena. Da, bila je nepismena. Fascinantno je to što su se sva vedska dijela prenosila isključivo usmenim putem, i to pamćenjem i svakidašnjim recitiranjem do današnjih dana. Dolaskom Muslimana polako su počeli zapisivati ono što su recitirali (danas je to hrpa knjiga). Ta civilizacija niti građevinama nije pridavala neki značaj. Kako su se selili, tako su za sobom ostavljali građevine u kojima su živjeli, a koje su s vremenom nestale, premda su bile savršeno izgrađene (po Jyotishu i Stampatya Vedi – Vastu).
Jedino što su doista koristili, čemu su pridavali veliki značaj i što su sačuvali do danas bio je jezik. Taj jezik bio je Sanskrt. Sve ceremonije i različiti obredi bili su na Sanskrtu. Taj jezik je i danas jednako živ kao što je to bio i nekada, ali ga govori puno manje ljudi. Nije se promijenio baš ništa. Svi jezici se mijenjaju kroz stoljeća, no Sanskrt se ne mijenja. Kakav je bio prije par tisuća godina takav je i danas. Primjerice, teško bismo razumjeli hrvatski ili engleski jezik kakav se govorio prije 100 godina. A sigurno ne bismo razumjeli kako se govorio prije 200 ili 500 godina. Dakle, jezici su skloni promjeni, usavršavanju, prilagođavanju društvu i vremenu.
No Sanskrt se ne prilagođava ni društvu, ni vremenu. Svi jezici su se razvijali kroz stoljeća i još se uvijek razvijaju. Sanskrt se nije nikada razvijao, niti će se ikada razvijati. Odakle onda dolazi Sanskrt? Kaže se da ako zaronimo duboko u meditaciju (jako, jako duboko), možemo čuti zvukove od kojeg je sačinjen Sanskrt – to su zvukovi u obliku slova koji se nazivaju mantre. Mantre su zvukovi od kojih je sačinjen jezik Sanskrt. Te zvukove prije ili kasnije svatko čuje na svom duhovnom putu, bez obzira kojoj religiji ili duhovnom pravcu pripada.
Ako je čovjek istinski tražitelj istine, onda bez obzira na njegovu vjeroispovijest ili boju kože, bez obzira na sve, ako ide sve dalje i dalje prema samoostvarenju, na jednom nivou će čuti zvukove od kojih je sačinjen Sanskrt, a to su mantre. Najvažnija od tih mantri ili zvukova je AUM (čita se OM). U zvuku AUM sve je rečeno i sve se nalazi u sjemenu te rijeci. Onima koji su mudri dovoljno je ćuti rijec AUM pa da im je apsolutno sve jasno. No znamo da nismo svi jednaki, i nemamo svi jednako pročišćeni živčani sustav, to jest ne možemo svi shvatiti tu atomski zbitu i šifriranu rijec AUM. AUM je kristalna čistoća koje se kretanjem (vibriranjem) unutar sebe umnožava i stvara ostale zvukove.
A znamo da je zvuk vibracija. Kad svako slovo spozna ono drugo slovo i kad se ona spoznaju međusobno, nastaju četiri zrake svijetla ili četiri osnovne energije znanja koje se na Sanskrtu nazivaju Vede.
Rijec Veda na Sanskrtu označava cisto neokaljano znanje
Drevni indijski jezici su vedski i sanskrt. Nazivaju se staroindijski jezik. Nikada nisu bili pučki jezici nego dotjerani i stilizirani za književnu uporabu Vedski jezik je jezik brahmanskog kultnog rituala. Čuvao se od izvanjskih utjecaja i njegovao u krugovima viših kasta koje su bili isključivi nositelji arijske kulture. Saṁhite (vedske zbirke) su nastale oko 1.300 g. pr. n. e., no zapisane su mnogo kasnije (10. st.). Najstarija je Rigveda. Vedski je, dakle, jezik rane arijske liturgije, tj. jezik Veda – prvog književno-religijskog izraza u Indiji. Sanskrt je mlađi književni jezik.
Naziv sanskṛta संस्कृत znači ‘uređen, pravilan, sastavljen’. To je jezik klasične indijske književnosti i kulture. U odnosu na vedski, postoje samo određene kvantitativne, ali ne i tipske razlike. Sanskrt je primjerice ukinuo vedske dublete, uredio je vedsku bujnost oblika, uveo artificijelna naglasna pravila itd. Sanskrt je jezik brojnih djela epske, klasične i stručne književnosti. Na njemu su spjevani veliki epovi Mahābhārata i Rāmāyaṇa; te napisane purāne i brojne tantre.
Stari Indijci sebe su nazivali Arijcima, no taj termin nikada nije bila nacionalna (etnička) ili rasna odrednica (zlorabljen u nacizmu). Ipak, susrećemo ga u nekim današnjim imenima država indoevropskih naroda.
Imenica Arya अयर् (m) znači gospodin, gospodar. Iz njega je deriviran pridjev ārya आयर् što znači plemenit, uzvišen, plemić. Iz njega se pak tvori genitiv množine āryāṇām आयार्णाम् ‘od Arijaca’ što označava prostor na kojem su Arijci živjeli.
Vedski jezik je jezik brahmanskog kultnog rituala. Čuvao se od izvanjskih utjecaja i njegovao u krugovima viših kasta koje su bili isključivi nositelji arijske kulture. Samhite (vedske zbirke) su nastale oko 1.300 g. pr. n. e., no zapisane su mnogo kasnije (10. st.). Najstarija je Rigveda. Vedski je, dakle, jezik rane arijske liturgije, tj. jezik Veda – prvog književno-religijskog izraza u Indiji. U postvedskom razdoblju, sanskrt se i dalje govorio na dvorovima i među učenima (śista ). Klasična sanskrtska književnost po svom je društvenom statusu dvorska. Klasična drama pokazuje upravo sociološku raspodjelu jezikā. Sanskrt su govorili brahmani, učenjaci, mudraci i kraljevi.
Najstariju sačuvanu sanskrtsku gramatiku imenom Astadhyāyī (Osam odjeljaka) napisao je Pānini oko 500. g. pr. n. e. Sastavljena je u stilu sūtra, pa se još naziva i Śabdānuśāsana शब्दानुशासन (Rasprava o riječima). Pisana je na veoma domišljat i sistematičan način. Sažeta je na 4.000 pravila podijeljenih u 8 poglavlja. Više od 2.000 godina vrijedila je kao temelj za učenje sanskrta. Drugi veliki gramatik bio je Kātyāyana. Napisao je primjedbe (vārttike) na Pāṇininjev rad. Treći veliki gramatik bio je
Patañjali. Napisao je djelo Mahābhāṣya (Veliko tumačenje) u što je uključio brojne komentare, kako svoje, Kātyāyanine, tako i drugih gramatika. Kasnije su se sve do 13. st. pisale brojne gramatike. I novoindijski jezici imaju više razvojnih stupnjeva. Starohindski, starobenglaski i sl. govorili su se do 16. st., a potom se razvijaju suvremeni oblici novoindijskih jezika. Ima ih mnogo i jako je teško pronaći jasnu granicu između jezika i dijalekta. Nakon stjecanja neovisnosti od Britanske kolonijalne uprave 15. kolovoza 1947., Indija je podijeljena na savezne države i teritorije upravo prema jezičnoj osnovi, a njezin Ustav priznao je nekoliko s lužbenih jezika. Broj država, teritorija i službenih jezika često se mijenjao. Danas ima 28 saveznih država, 6 saveznih teritorija, 1 teritorij glavnog grada i 18 službenih jezika, među kojima i sanskrt (premda se više ne govori). U Indiji se govore brojni drugi jezici i njihovi dijalekti. Može razabrati petstotinjak.
Otprilike u 3.st.p.n.e, razvilo se pismo brāhmī, također poznato s Aśokinih natpisa. Vjerojatno se razvilo iz feničkog pisma. U 3. st. brāhmī je potpuno potisnuo karosthi. U 4. st. iz brāhmīja se razvilo pismo gupta (ili srednjoazijski brāhmī ), a od njega se razvilo pismo nāgarī. Najstariji tekst je napisan u 7. st. Iz njega se u 11. st. razvilo i devanagarsko pismo devanāgarī देवनागरी i na njemu su prvi put zapisane Vede. Podrijetlo riječi devanāgarī nije sasvim jasno. Može značiti gradsko pismo (nāgara नागर – grad) ili pismo brahmanā Nāgara iz Guđarata.
Devanagarskim pismom pišu se sanskrt (kao i vedski i prakrti), hindski, marathski, konkanski, nepalski i kašmirski.
Ostali jezici u Indiji imaju svoja pisma. karosthi brāhmī devanāgarī सह
