Pitate li se katkad zašto ili čijom naredbom živimo različita stanja u sreći i onoga što nije sreća (patnja)? Postoji li ikakva sreća koja nije onečišćena nesrećom?
Zbog iluzije čovjek traži bogatstvo i napredak – koji su za neznalicu na početku slatki, u sredini su uzrok parova suprotnosti (sreća i nesreća, uspjeh i neuspjeh itd.), a na kraju su otrov. Iz potrage za napretkom nastaju bezbrojni oblici sreće i bezbrojne forme nesreće. Emocije su te koje ponekad izraze bijes, ponekad tugu, nekad sreću, nekad bol, a neki puta procvjeta patnja. Ova iluzija teče kao rijeka iz vremena koje nema početka, a blatna je i tmurna zbog beskorisnih djelovanja i njihovih posljedica. Takva su djelovanja poput jakog vjetra koji podiže oblak prašine čije su čestice tjelesne i duševne bolesti, starost i različiti društveni odnosi. Sve ovo vodi u smrt koja ima nezasitan i pohlepan apetit i koja proždire sve glave i svjetove kada sazriju.
Da li nam je način kojim živimo donio stvarnu sreću? Odgovor je, naravno da nije. Jer sreća ne može nastati tamo gdje je bilo koji oblik povrede nas samih, drugih ljudi ili prirode prisutan. Povrjeđujući druge, povređujemo sebe. Sreća, trajna sreća, ne nastaje trkom za raznim vanjskim zadovoljstvima; na taj način možemo doći samo do blagih nagovještaja sreće. Znamo da se razni ljudi pojavljuju u svačijem životu i potom iz njega nestaju. Prijatelji odlaze, rodbina umire. Vidimo da sreća ide gore pa dolje. Ponekad dobivaš, ali često gubiš. To je neprekidno: promjena, promjena, promjena. Nikada dva trenutka nisu ista. Ako su naše okolnosti sretne ili nam se nešto dobro dogodi, ne bismo trebali biti pretjerano oduševljeni. I sreća i nesreća su posljedice karmičkih uzvrata. Zašto bi trebali biti uzbuđeni kada samo uživamo plodove vlastitog rada? To je poput povlačenja novca s vlastitog bankovnog računa. Na karmičkom računu, kada uživate u dobroj sreći, trošite neke od uzvrata iz prethodne dobre karme. Trebate biti pomni u odnosu na koristi koje proizlaze iz prikupljanja takve dobre karme. Praksa prilagodbe na povoljne uvjete znači da prihvaćate svoju karmu ili “uzrok i posljedicu” ne bivajući pritom pretjerano radosni niti samozadovoljni.
Trčeći za srećom, uvijek ćemo joj vidjeti samo leđa. Jer, sreća je kao plaha srna. Što više trčimo za njom, to će ona dalje bježati od nas. Kad bi se probali zaustaviti, umiriti, sama bi vam prišla i spustila svoju nježnu glavu u krilo da ju pomilujete. Pretjerane želje su te koje nas prisiljavaju da uvijek za nečim jurimo i ne dozvoljavaju nam da si uzmemo vremena za pravi odmor. Sjetite se, koliko dugo ste bili sretni zbog nečeg novog kupljenog bilo da je mala stvar bilo da je i auto. Čim zadovoljimo jednu našu želju, javljaju se nove želje koje je još teže zadovoljiti. To je kao gasiti vatru benzinom. Zadovoljili smo jednu želju i vrlo brzo javile su se tri nove. Sa gomilanjem materijalnog, raste strah da to što smo stekli ne izgubimo. Iz straha nastaje agresivnost. Iz agresivnosti ratovi. A koji rat je ikad ikog usrećio?
Ispada da je tuga češća od sreće, jer tuga nije ništa drugo do energija koja se mogla pretvoriti u sreću. Kada vidite da vaša sreća ne dolazi, postajete tužni. Kad god vide nekog da je sretan, ljudi se obično namrgode čak i rastuže; zašto se to ne događa njima? To se može svima dogoditi, no potreban je sklad, otvoreno srce i ljudska vrlina. Bez sklada između materijalnog i duhovnog, nema unutarnjeg mira iz kojeg nastaje prava sreća. Isto koliko je materijalno znanje potrebno da bi se održavao život, potrebno je i duhovno znanje da bi čovjek mogao ispuniti svrhu svojeg postojanja i postao ispunjen srećom. Krist to objašnjava u svojoj izreci: „Daj caru carevo, a Bogu božje”. Bez ravnoteže, nema ni prave sreće, ni cjelovitog zdravlja. Teže je ostati sretan ili pozitivan onda kad ste okruženi onima koji su nesretni ili okruženi ili povezani s onima koji od vas žele nešto što ste vi voljni im dati. Sreća je sadržana u čovjekovu karakteru.
Ne smije se osuđivati svjetovne radosti koje su ostvarene nekim trudom postignućem na bilo kojem polju djelovanja, rada. Bilo da je u pitanju umjetnost nauka i sl. Uvijek vas treba dodirnuti tuđa sreća, koja biva često i jača nego osobna. No ono bitno je da ne vjerujete da je bilo koja sreća stalna, da vječno traje. Stalna sreća može biti osigurana samo pomoću samoostvarenja, totalnog probuđenja u budnoj svijesti. To možemo nazvati Bogo-ostvarenje. Nema ništa uzvišenije od toga.
Svrha života je razviti svijest do njenog maksimuma. Iz toga se rađa potpuna spoznaja, u kojoj shvatimo da smo nerazdvojivi dio svega, a iz te spoznaje nastaje sveopća, nesebična svijest, možemo to zvati i ljubav, no ta riječ je danas toliko istrošena u primjeni da je nestala neposrednost izražaja te vrline. U toj svijesti vrline nastaje sklonost pomagati drugima, spremnost da smo tu za druge i da pomognemo uvijek i svugdje gdje je pomoć potrebna. Sebičnost nestaje i mi više ne brinemo da samo nama bude dobro, nego nam je jednako stalo i do dobra drugih. Jer ako znamo da smo svi dio jedne cjeline, kako da budemo ravnodušni na patnje drugih? To bi bilo isto kao kad bi prst koji smo radeći uprljali, jednostavno odrezali. To se ne radi jer znamo da je taj prst dio naše cjeline i da ga trebamo. Tada nestaju i sve negativne misli jer više nemaju mjesta u našoj svijesti. U drugima tražimo samo dobro i potičemo ih na dobro. Tada smo mi u stanju potpune i trajne sreće, u stanju blaženstva koje nikakva vanjska situacija ne može pomutiti. Duhovni trening je koristan vodi nas, korak po korak, prema punoj svijesti. Prema savršenom funkcioniranju, prema životu bez povrjeđivanja sebe ili drugih, prema životu dostojnom čovjeka. Svrha je probuditi našu svjesnost da funkcionira 100% ! Pod duhovnim treningom, ne misli se na neka velika odricanja praćena mučenjem samog sebe ili odlaskom u osamu. Svako kao i obiteljski čovjek ima potpuno iste izglede kao i monah ili pustinjak. Potrebno je samo malo promijeniti svoje životne navike, uskladiti ih sa ritmovima prirode i probuditi stav jedinstva u svemu i sa svima.
U mudrim tekstovima se raspravlja o dva ideala koja racionalni um teži ostvariti. To su materijalna sreća ovdje i poslije, te Najveće Dobro. Materijalna sreća na zemlji ili na nebu ostvaruje se poštivanjem etičkih zakona, dobrim djelima i obavljanjem/izvršavanjem dužnosti u svjetovnom životu te udovoljavanjem svojih idola, molitvama, duhovnim praksama ili što već svako upražnjava za mir uma i svoj duhovni rast. Dobro je razumjeti stav da većina bogova su ustvari personificirani oblici Kozmičke Svjesnosti, koji znatno upravljaju ljudskim životom. Međutim, takva sreća kakvu je moguće uživati na nebesima čak milijunima godina, ograničena je vremenom, prostorom i zakonom uzroka i posljedica te ju stoga treba smatrati prolaznom, gledajući sa stajališta Vječnosti. Ako vjerujemo u progresivnu evoluciju univerzuma, to je maya. Uzrok određuje posljedicu; pa ipak nastojimo utemeljiti mir putem rata. To je maya. Neki čovjek opljačka svog bližnjega pa potom daruje novac u dobrotvorne svrhe, očekujući nakon toga vječnu sreću. Privrženost, bez koje nije moguća nikakva sreća na zemlji, stvara okove i donosi patnju, i za onog koji voli i za voljenu osobu. Sve je to maya. Novac stvara komfor i gradi kulturu, međutim, on konačno slabi naciju te donosi propast.
Neki kažu Nesreća je najbolja sreća. Ako te se svi odreknu, to je sloboda. Život, čast i plemenite kvalitete rastu i donose ostvarenje onome čije je vladanje i ponašanje dobro i čisto, koji je predan osami i koji ne čezne za ugodama svijeta što vode u patnju. Uspijemo li to znanje primijeniti u svakodnevnim okolnostima, nećemo izbjeći svoju odgovornost, a iskoristit ćemo najbolje od svojih prilika. Pomažu nam da uživamo u nepristranosti suočeni s promjenjivim okolnostima, unaprijedimo svoje vladanje, da svoje odnose održimo skladnima. Tako će nam život postati smisleniji.
Zašto je „najmanja stvar“ ta koja čini „najveću sreću“? Ipak istinska sreća nije prouzrokovana stvarima ili događajima, mada se na prvi pogled tako čini. Stvari ili događaji su toliko neprimjetni, nenametljivi; oni zauzimaju samo mali dio vaše svijesti, a ostalo je unutrašnji prostor, sama svijest neometena oblikom, formom.
Kako pronaći unutrašnji prostor? Tako da: budete svjesni da ste svjesni. Osjetite svoje čisto, golo postojanje, neskriveno biće bez maski bez velova. Svijest unutarnjeg prostora i ono što ste vi u svojoj osnovi čine jedno. U tom smislu možemo reći da oblik malih stvari ostavlja mjesto za unutrašnji prostor. I iz tog unutarnjeg prostora, iz neuslovljene svijesti, rađa se istinska sreća, rađa se radost Bića. Čistoća svijesti je onda kada ne tražite korist za sebe. To nije lako, i predstavlja viši stupanj samospoznaje. To je onaj uvid da ne postoji čvrst entitet koji se naziva Sebstvo. U tom izravnom uvidu nema poistovjećivanja. Tada nema iznicanja bola i osoba ne doživljava patnju. Prilike mogu biti teške zbog doticaja s ljudima, ili kroz doživljaj prirodnog okružja – a ipak u osobi neće iznići jadi i patnja. U umu takve osobe umjesto jada i patnje bit će sreća. Kada osoba sama dosegne to iskonsko stanje sreće u njoj spontano narasta suosjećanje i želja da podijeli ono što zna s drugim ljudima i pomogne im da odstrane svoju patnju i dosegnu sreću. To je duh i stvarnost probuđenih bića.
Da biste bili svjesni malih, njemih stvari, trebate biti tihi i sabrani iznutra. Potreban je visok nivo budnosti. Budite mirni u svemu sami sa sobom. Budite prisutni tu je sreća.
Mudraci kažu; Jedina stvar koju čovjek treba zadržati – a to mu je i jedina dužnost – jest da bude sretan. Neka vam postane religijom zahtjev da budete sretni. Ako niste sretni, nešto nije u redu pa je potrebna totalna promjena. Neka sreća o njoj odluči. Sreća je jedini kriterij što ga ima čovječanstvo. Nema drugog kriterija. Sreća vam daje ključ da se stvari odvijaju dobro.
