Šutnja je aspekt mira i harmonije u mislima riječima i djelima.
Vrijednost šutnje je nemjerljiva, ona je potrebna poput zraka, sunca i topline koje nas grije. Ona je sjeme ljubavi, čistoće i jasne svijesti.
Današnji čovjek se guši u masi, buci, galami, mnoštvu riječi, slika a najviše u vanjskim utjecajima. Ne čuje glas tišine, oglušuje se na jek duše, uzmiče pred njenim zovom, jer snažni utjecaji okoline pogubni su za unutarnji mir.. Većini je samoća sinonim za osamljenost, te jure i gube vrijeme u trivijalnim druženjima. Sloboda biti sam sa sobom ili u dobrom društvu, potisnuta je slabošću othrvati se vezanostima svih vrsta podržavanjem prividnih navika. Za duhovnog aspiranta hrabrost suočiti se sa vlastitim slabostima važan je korak i duhovna snaga koja omogućuje pročišćavanje uma i srca.
Biti sam u šutnji i tišini, potpuno sam sa sobom je vrijeme u kojem se najintenzivnije može susresti sa Stvarnošću, svojim Bičem.. Tišina vlastitog biča postiže se ukoliko ne dopustimo čulima da nas ponesu, poput emocija, pjevanja, plača, straha ili nade. Samo u odsustvu čulnih podražaja čovjek može pronaći svjetlo koje prosvjetljuje, bolje razumjeti prirodu stvarnosti, sebe i Boga. Obasjan svijetlom tišine bolje se shvaćaju i sve relativne činjenice i stvari, ljudi, i događaji. Iskustvo tišine preobraća naše stavove ne uvlačeći nas u trivijalne razgovore.
Tišina je najbolji lijek za imunitet pred bučnim okolinom, slikama i svakojakim mislima koje nas danomice bombardiraju. Zato je u obiteljima čiji odnosi ne počivaju na ljudskim vrijednostima, nerazumijevanje, nemir i ljutnja stalna karakteristika i patnja koja dominira u ovoj naše doba. Prilagodbe, lažna tolerancija i podržavanje privida iscrpljuje i zagađuje čovjekovu svijest. U takvim životnim okolnostima ne može se izraziti istinska ljubav koja se rađa iskustvom tišine, osvjetljavajući razumijevanje Jedne Istine. Duša se hrani svjetlom sveprisutne ljubavi.
Što imate više godina to se više ideja u vama nagomilava. Očito je – što više iskustva, to više riječi, više teorija, više ideologija. Što vam više raste svijest, imate manje ideja, manje filozofirate, manje ste teolog. Umjesto svega toga, u vama raste šutnja. Čuvajte se da ne budete previše obrazovani jer je to najveća zapreka između vas i istine. Obrazovanost vas zavarava, ona vas prisiljava da osjećate da već sve znate. Na taj način tisuće pandita, znalaca, profesora i pedagoga živi. Vjerujući da znaju, oni ne znaju ništa. Nisu ni ušli u hram mudrosti – nisu se ni pomaknuli prema hramu. Zapravo, miču se upravo u suprotnom smjeru. Znati je jedna stvar, a biti obrazovanje upravo suprotno od toga
Veliki mistici, pozivali su svoje učenike da »kupaju svoju dušu u šutnji«. Bog je prijatelj tišine i zato je žeđ za Bogom najintenzivnija u tišini. U tišini se otkriva misterij, osjeća blizina i poseban miris Boga. Ukoliko sebi ne dozvolite slobodu biti sam sa sobom izmiče vam ključ vrhunskog mira. Stoga je važno voljeti tišinu.
Ušutjeti u sebi – to je poniznost.
Šutjeti pred drugima – to je čin poštovanja.
Šutjeti u važnim trenucima – to je životna mudrost.
Šutjeti i kada sve krene nepovoljno – to je strpljivost.
Tišina je učiteljica života, okus dubine, mir, radost, vedrina. Ljudi, s jedne strane bježe od tišine, a s druge strane duboko u sebi žude za tišinom, dok zemaljsko vrijeme i svrha života izmiče.
Šutnja je mjesto gdje nam Bog dolazi u susret, stapa se sa nama. Tišina je istinski put da bismo Boga koji je u nama razumjeli.
Zato, da iskusimo sebe, da osetitimo Božju blizinu, pronađimo vremena za šutnju…Čuvajmo u sebi vlastito »svetište« u kojem ćemo biti autentični, neposredni, nepatvoreni, slobodni, neovisni.
Krist je rekao: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo«
Svaka aktivnost učinjena u tišini usporit će misao, to je prirodno, otvorit će pojedinca prema onomu što je zaista stvranost. Šutnja je vrlo moćna.”
