Energija stvaranja, svjetlost, ta sveprožimajuća svijest pleše svoj razigrani ples atoma na sićušnom nebu, kao i ples zvijezda u nepreglednom, osamljenom kazalištu vremena i prostora. Snaga stvaranja, svladava prepreke tromosti Prirode pridržavajući se njenih zakona. Sve se povezuje u cjelinu uspostavivši savršenu koordinaciju vlastitih funkcija. Ovo je kreativni princip jedinstva, božanska zagonetka postojanja, koja onemogućava bilo kakvu raščlambu. Sklad cjeline tako nastale ostvarivale su veću slobodu izražavanja sebe, nakon čega su unutar sebe počele uobličavati i razvijati organe s novim moćima, novim sposobnostima.To je stupanje evolucije neprestano razotkrivalo potencijale života.
Ova evolucija, energija na fizičkoj razini ima ograničeni doseg. Pojavom čovjeka skrenuo je pravac ove evolucije neograničenim napretkom omogućivši razumjeti beskraj vlastitih sposobnosti. Plamen je upaljen proces evolucije dosegnuvši čovjeka mora biti dokučen u jedinstvu s njim. U ovom idealu jedinstva on shvaća vječno u vlastitom životu i bezgranično u svojoj ljubavi. Jedinstvo više nije tek subjektivna ideja već poticajna istina.
Kakvo god ime dobila i kakav je god oblik označava svijest o ovom jedinstvu je duhovna i naš je napor da budemo toga dostojni naša vjera. Neprestano čeka da se razotkrije kroz našu svijest sa sve savršenijom jasnoćom. Mi imamo oči i one nam prenose viziju tvarnog svemira.Također imamo unutarnju sposobnost koja nam omogućava da pronađemo vezu s najvišim čovjekovim sebstvom, svemirom osobnosti. Ta je sposobnost jasnoća naše imaginacije na svojoj višoj razini prirođena jedino čovjeku.
Božansko načelo jedinstva nikada nije bilo pitanje unutarnjeg međuodnosa. Ovo je spoznato tijekom najranijih faza evolucije višestaničnog života. Najsavršeniji je unutrašnji izraz u vlastitom tijelu ostvario čovjek. Ali najvažnija je činjenica da je čovjek također dosegnuo izražavanje života u suptilnijem tijelu onom izvan fizičkog sustava. Ne zaboravimo da je višestruka osobnost ljudskosti je besmrtna. Ona nam nudi viziju naše sveukupnosti, suvišnu biološkoj nuždi fizičkog opstanka; svrha joj je u nama probuditi osjećaj savršenstva – naše naslućivanje besmrtnosti.
Savršenstvo je najpotpunije izraženo u Vječnom Biću, onoj jednoj sveprisutnoj svijesti, nadahnjujući ljubav prema tom idealu u pojedincu sve žešće ga tjerajući da to pojmi. Žele li postojati kod životinja i ljudi je podjednako neophodan razvoj inteligencije i fizičke snage; ali je u čovjeku osobit jedinstven razvoj njegove svjesnosti. Ona postupno produbljuje i proširuje ostvarivanje vlastitog besmrtnog bića savršenog i vječnog. Ovo potiče one njegove tvorevine koje razotkrivaju njegovu božanstvenost – to jest njegova ljudskost – u različitim prikazima istine, dobrote i ljepote; u slobodi djelanja koje nije namijenjeno koristi, već njegovom najvišem izražavanju.
Fizička smrt za ostvarenog i rođenje ne znače mu ništa, a promjene na tijelu su kao promjene odjeće ili kao da ide iz jedne sobe u drugu. Za takvu osobu doista možemo reći da postoji, jer je postala jedno s Postojanjem; da zna jer je postala jedno sa Znanjem; i da uživa blaženstvo jer je postala jedno s Blaženstvom Apsolutom. Ona se ne treba ponovo vratiti svijetu tame; budući da je ušla u svijet Svijetla. Ako ga suosjećanje prema čovječanstvu potakne da ponovno zauzme tijelo, on se rađa kao slobodna duša uvijek svjesna svoje božanske prirode
Pojedinac mora postojati zbog igre Svijesti. Čovjek zna i rabi beskonačni aspekt svijeta time postigavši veličinu. Otkriva vlastitu istinu u savršenstvu tako dosežući svoje ispunjenje. Na površini bića imamo neprestano promjenljive faze pojedinačnog Ja, ali u dubinama prebiva Jedno Biče ljudskog sjedinjenja nedohvatan izravnoj spoznaji.
Ideja ljudskosti našega Boga ili božanstvenosti tema je svih duhovnih pravaca. I Čovjekov duhovni svijet također potvrđuje neprestano odricanje od pojedinačnog. U fizičkom svijetu za razliku od tvarnog ovaj duhovni proces nije tako jednostavan jer inteligencija i volja čestica mora biti usklađena s univerzalnim duhom.
U jednom je stihu iz Upanišada rečeno kako je ovo mjesto vječnog kretanja svijesti prožeto vrhovnim jedinstvom te je stoga nemoguće postići istinski užitak zadovoljavajući pohlepu već samo kroz predavanje ovog našeg zasebnog sebstva Univerzalnom Sebstvu.
Isa Upanišade; Vrhovna Duša koja ispunjava sve pokretljive stvari Bog je ovog ljudskog svemira čiji um dijelimo u svekolikom našem istinskom znanju, ljubavi i služenju i čije je razotkrivanje u sebi kroz odricanje od sebe najviše dokončanje života.
