Postoji situacija znana rijetkima prije nego netko postane prosvijetljeni, ima jedno razdoblje, ponor, interval, između običnog nesvjesnog ljudskog bića i svjesnog prosvijetljenog ili probuđenog. Postoji mali jaz, kad više niste nesvjesni, kad više nema starih obrazaca i struktura, kad je nestao stari temelj, a novi se još nije pojavio. To je upravo onaj trenutak prije izlaska sunca: noći je nestalo, ali sunce još nije izišlo. Svuda je svjetlo, nema više tame, ali to je vrlo raspršena svjetlost jer se sunce još nije pojavilo. Tih nekoliko trenutaka upravo su trenuci kad je osoba u stanju atmičke sveukupnosti, to jest onaj tko je svakog časa spreman postati ne-ja ili probuđen. Svakog trenutka horizont će postati crven, a sunce će izići. Taj trenutak je vrlo je blizu! Na Istoku se taj posebni vremenski interval naziva sandhya – a isto tako se i molitva zove sandhya. Sandhya znači međuvrijeme.
Dva su posebna vremena za molitvu. U rano jutro, kad sunce još nije izišlo, a više nema noći, upravo onaj prekrasan tren kad se događa velika promjena – noć se pretvara u dan – to je trenutak za molitvu. Ili navečer, kad sunce zalazi, upravo je zašlo ispod horizonta, a još nije zablistala prva zvijezda, i to se vrijeme zove sandhya. Smatra se da su ta dva trenutka vrlo posebna, vrlo sveta iz jednog razloga: oni simboliziraju vaš unutarnji proces – to su trenuci čiste svijesti, ili tijelo atme, u zen-budizmu to zovu bodhisattva. Prije nego itko postane prosvijetljen, on postaje bodhisattva. Riječ doslovno znači u svojoj biti prosvijetljen. Taj tren iščekivanja izlaska sunca, jutro će se dogoditi za nekoliko trenutaka, ono je neizbježno tu. Naravno i o vama ovisi gdje ste vi! Vi smetate, vi ste zapreka. Bez obzira na suptilnost vašeg uma, bez obzira na njegov temperament, on je još uvijek zapreka, a vi tada vidite stvari nepotpuno.
Kad je netko u čistoj svijesti prosvijetljenost je neizbježna. Ona se događa u tom trenutku. U tom intervalu nema posebnog shvaćanja jer prosvijetljenost se još nije pojavila… niti bolnih opsjena jer noć je prošla. Zadnja se zvijezda ugasila. To je prekrasan trenutak, ali jednako tako i vrlo zastrašujući. Vi ste gotovo već u stanju nekog predvorja, visite između dva svijeta, dva potpuno različita svijeta. Ako još niste s učiteljem, možda ćete se opet bojati ponovnog pada u stare obrasce, jer prije je bar postojalo nešto za što ste se mogli uhvatiti i držati se. Bar ste nešto znali, imali oslonac. Možda je to bila samo neka upućenost, ali nešto je postojalo, a sada ne znate ništa, ništa osobito. Ponor može biti vrlo, vrlo zastrašujući.
Ako ste od onih odvažnih, hrabrih onda se ne brinite, to je potreban proces, i dolazi svjetlo, onaj skok u trenutku kad se sunce pojavi i stvarni vi.
Poznata Zen uzrečica kaže: Kad blaga kiša smoči moju odjeću ja vidim prosvijetljenog bez gledanja. Kad latica cvijeta tiho padne, ja čujem glas prosvijetljenog bez slušanja. Ako ste potpuni, nema potrebe da prosvijetljeni govori. Slušate njegove riječi ako govori, slušate njegovu tišinu, ako on šuti. Njegova je poruka ista. Svejedno je, koristi li on riječi ili ne, što god radi On neprestano zrači istu poruku. Osjetit ćete njegovu samilost u toplim zrakama sunca, kao i u svemu oko vas, sa drugima i u samom postojanju jer ćete čuti šapat postojanja. Kad se jednom naviknete, kad se jednom uskladite s učiteljem, cijelo postojanje imat će isti kolorit. Vidjet ćete učitelja posvuda. Cijelo postojanje postaje njegov glas, njegovo tijelo. Sve vas podsjeća na njega. Tada ste i vi takvi, dobri, ljudski, sućutni i rastete prema božanskom. U vama se javljaju čiste, dubokoumne i bremenite riječi poput darme- ispravnost, istina, stvarnost, vrhovno. Dakle, ako želite vidjeti TO zvano bog, atma, čistoća svijest itd, morat ćete naučiti umijeće zatvaranja očiju na vanjsku stvarnost, na objavljenu stvarnost.
Stvarnost nema oblik, istina nema lik ni tijelo. Istina je neobjavljena, neutjelovljena. Za Dharmu možemo reći da nema lik, nema glas. Vrhovni nema glas, nema jezik zato čovjek čuje bez slušanja, zato ju možete vidjeti i kad ne gledate. Kad zatvorite oči možete se kretati u neobjavljenoj dimenziji.
Mistik Vyasa je rekao: Oni koji su slijepi, samo me oni mogu razumjeti. Tisuće mistika se dogodilo na zemlji, ali ono što mudrac kaže njegov govor je izravan. On kaže: Ako niste slijepi, nećete shvatiti što govorim. Što misli kad kaže slijep? On misli: ako znate kako vidjeti bez gledanja. To su oni prekrasni trenuci u kojima je sve. Morate postati tako tihi, da se ništa ne pomakne u vama, i tada bez slušanja, vi ćete čuti. To su paradoksi. Ali što ste bliži istini, iskustvo je sve paradoksalnije. Budite spremni susresti se s paradoksima, poput pobjeda kroz predanost, jer tako počinje učeništvo. Predajte se učitelju – a rijetka je ljepota u tome da u samoj toj predanosti, vi ste po prvi puta pobjednik. Mudrost (Prajna) znači vrhovno shvaćanje… nema ništa što bi morao znati, zato čovjek to zna bez razumijevanja.
Vaša vizija treba biti slobodna. Tada nema zapreka, nema smetnji, nema zaustavljanja to je način na koji se možemo približiti stvarnosti: vi nestajete, nestajete tako silno da ne ostaje nikoga tko će tvrditi da zna, da nešto ostvaruje. Kad on to zna bez razumijevanja, on to zna potpuno. Čista svijest ne tvrdi ništa. Onaj koji nešto tvrdi, kritizira, reagira, to je ego, ako osoba to ne zna, on nije istinski znalac. Istina je neobjavljena, neutjelovljena. Ako mislite da imate pravo, vaša ispravnost nije savršena. Različite vjere i duhovne orijentacije nude razne pristupe, pružajući tražiteljima mogućnost izbora temeljen na njihovim sklonostima. Jer osjećati “ja imam pravo” jednostavno znači da još uvijek pokušavate dokazati drugima da imaju krivo. Tada se nastavlja cijela ta igra superiornosti, dokazivanja da sam ja svetiji nego ti. Pravi čovjek koji je pun vrlina, nije uopće svjestan svojih vrlina. Njegove su vrline prirodne. Upravo kao što dišete i vaša krv cirkulira, a srce udara, tako je on pun vrlina. Doista krepostan čovjek ne zna ništa o vrlinama, ne zna ništa o ispravnom i krivom.
Kad osoba transcendira ispravno i krivo, njegove su vrline savršene. Takva mudrost otvara stotine tisuća vrata više mudrosti. Mudrac odgovara na pitanja aspiranata jednom jednostavnom izjavom, ali tada, vidjevši da ne mogu vidjeti niti mogu razumjeti, pokušava sa šutnjom. Vidjevši da ni to nije uspjelo, on pokušava odgovoriti na sve što se može uopće pitati. Zašto čovjeku nametati brigu da ponovno postavlja pitanja? On kaže: “Svi prosvijetljeni zalažu se za prazninu. Zašto? Jer žele slomiti konkretne ideje aspiranata. Ako netko čak i prianja uz neku ideju bilo atme bilo praznine, on time izdaje sve prosvijetljene. Tako neki pokušavaju nametnuti svoje ideje stvarnosti drugima i sebi samima. Doista probuđen čovjek nema ideja. Za njega ništa nije dobro i ništa nije loše, ne sudi o greškama i slabostima. Stvari su onakve kakve jesu, a to imate u jednostavnom življenju u sada postojanju. Također, prosvijetljeni ne slijede neku moralnost jer za budnog nema ničega “nemoralnog”, ničega “moralnog”. On živi od trenutka, spontano, ne brinući se što je pravo, a što krivo, što da izabire, a što ne. Takvi žive u svijesti koja nema izbora, djeluju iz svijesti koja nema osude. Tada je sve što se dogodi dobro. Pokušajte shvatiti taj stav: jer vi uvijek odabirete što ćete raditi – što je pravo, a što nije?
Prosvijetljeni nikad ne odabire, on jednostavno živi. Ali što god odaberete misleći da je pravo, ne može biti ispravno jer je to vaš izbor. Onaj tko odabire uvijek je um, a um onečišćuje, truje sve, zagađuje sve. Onaj tko sudi je ego, a sjena ega čini sve krivo. Čak ako činite pravo, ono će se pretvoriti u krivo. Ako ego dodirne nektar, on se pretvara u otrov. Budan, svjestan ne bira, on jednostavno živi bez prosudaba. On živi u potpunoj svijesti i dopušta da potpuna svijest djeluje i odgovara stvarnosti. Ako tada, s tom svijesti, dodirnete otrov, on će se pretvoriti u nektar.
Što god takav učini, ispravno je – to nije pitanje odabira. “Čovjek prepoznaje stvar ili ideju ako prianja uz nju. Ako želite da se uzdignete iznad uma i njegovih iskustava, tuge i radosti, bijesa i smirenosti, mržnje i ljubavi; ako se želite uzdići iz ovih dualiteta – morate sve podjednako promatrati, bez biranja. Tu dolazimo do pojma ili stanja svjedočenja, ako izabirete, nećete biti u stanju promatrati čak ni one stvari koje želite.
U stvarnosti nema ništa što je unutra, vani ili u sredini. Neznalica je taj koji stvara zablude i onda pati od razlučivanja koje nameće drugima. Pravo i krivo, daleko ili blizu, unutra ili vani ne postoje u stvarnosti. To je uobičajeni put pojavnog svijeta. Vi patite zbog vlastitih ideja jer mislite: Ovo je život i tada odmah stvarate ideju o smrti: Suprotno od života mora da je smrt, ako razlučujete život od smrti, bit ćete rastrzani vlastitim konceptima. Ali nema ni života ni smrti. Mislimo da sloboda postoji tamo gdje nam se pruža mogućnost izbora. No pruža li mogućnost izbora podoban izbor ako djelujemo zamućenim umom i zašto uopće moramo birati? Kad je um u satvi, čist onda duh postaje jasan, a opažanje čisto i tada izbora nema i dolazi do isparavanog djelovanja. Biramo samo onda kada u nama postoje sumnja i neizvjesnost jer izbor onemogućava slobodu.
Možemo reći ne postoji razlog niti zakon uzroka i posljedice za funkcioniranje univerzalne svijesti. Zašto se nešto događa u određeno vrijeme ne može biti objašnjeno u ovom dualističkom stanju. Mi možemo samo promatrati funkcioniranje, ali ne možemo naći razlog bilo kojeg događanja. Da smo imali ikakvog izbora pri uzimanju ovog tijela-svesti, tko bi bio toliko lud da ga prihvati. To je samo zato što nema nikakvog izbora, sve je spontano. Patnja se također mora prihvatiti zato što je ona dio sveukupnog funkcioniranja i ne postoji entitet koji može išta birati.
Sve je vječnost. Nikad se niste rodili, nikad nećete ni umrijeti. Ono što mislite da je život samo je jedna epizoda u vječnosti i tako nastaje smrt. U životu zapravo ništa nije rođeno, samo nešto nemanifestirano postaje manifestirano, nešto skriveno postaje otkriveno. U smrti, manifestirano se ponovno pretvara u nemanifestirano, da se odmori, pomladi i ponovno će se javiti kad mu dođe vrijeme. Leži poput sjemena i čeka, i ponovno će se vratiti. Nikad se ništa ne rađa, ništa nikad ne umire.
U stvarnosti nema ničega što se rađa pa zato nema ničega što nestaje. Čovjek prianja uz život premda nema ničega što se može nazvati životom. Netko drugi prianja uz smrt, premda nema ničega što se može nazvati smrt. ” Sve su to naše ideje, naša uvjetna vjerovanja: život, smrt, ljubav, mržnja, dobro, zlo, ispravno, krivo, moralno, nemoralno, vrlina, grijeh.
Sve su to naše zamisli ili um dimenzija.
