Kako da istovremeno snosimo odgovornost za ono što se događa u svijetu oko nas i da živimo svojim običnim, svakodnevnim životom? Kako treba ispravno postupati u odnosu na nasilje i kada se nađemo suočeni s nasiljem?
Razlikuje li se ono što se događa u izvanjskome svijetu od onoga što se događa u unutarnjemu svijetu? U svijetu oko nas vlada nasilje, izuzetno velika uznemirenost, jedna kriza slijedi za drugom. Posvuda ratovi, podjele među nacijama, vjerske razlike, razlike među rasama i manjinama, jedan skup međusobno sustavno povezanih pojmova nasuprot drugome skupu. Razlikuje li se to od onoga što se zbiva u našoj nutrini? I mi smo isto tako nasilni, isto smo tako puni taštine, strahovito nečasni, za svaku priliku stavljamo različitu krinku. Riječ je o kretanju koje je nalik na smjenjivanje plime i oseke.
Mi smo kao Ljudska bića stvorili ono što se zbiva izvan nas i to se ne može promijeniti sve dok se mi kao ljudska bića ne promijenimo. U tome je korijen svega. Želimo učiniti nešto u svijetu oko sebe, želimo da nam ustanove, vlada ili nešto slično bude bolje, ali nikada ne kažemo da smo sve to sami stvorili. Sve dok se mi ne promijenimo, ni to se ne može promijeniti. Nakon miliju-na i milijuna godina koje smo proživjeli, isti smo kao i ranije. U osnovi se nismo promijenili, pa i dalje svijetu nanosimo samo trajnu štetu. Činjenica je da smo mi isto što i svijet, i to ne kao ideja, nego stvarno.
Nasilje je isto što i ljutnja, mržnja, slaganje s okolinom, oponašanje, pokornost. Odbijanje svega ovoga znači prihvaćanje suprotnoga. Je li moguće biti slobodan od nasilja koje je dio našega života, a naslijeđeno je možda još od životinje – i to ne relativno, već potpuno slobodan? A to znači biti slobodan od ljutnje, i to ne samo biti slobodan od ljutnje, nego da nam ljutnja i ne padne na um. Odnosno, biti slobodan od slaganja s okolinom ne znači nalaziti se izvan okvira takva slaganja, nego to slaganje postizati zahvaljujući usporedbi. Čovjek uvijek nešto s nečim uspoređuje, u psihološkome smislu – bio sam, bit ću ili jesam nešto. Razum koji uvijek nešto s nečim uspoređuje, o nečemu sudi, jest agresivan. Ako je razum pak slobodan od oponašanja, sukladnosti i uspoređivanja, tada će od njega poteći ispravan postupak.
Može li naš razum biti apsolutno slobodan od svakoga nasilja? A ako bude slobodan od njega, kako će odgovoriti na nasilje kada se na nj namjeri? Susretne li se s nasiljem lice u lice, kako će postupiti? Može li itko unaprijed suditi o tome što će učiniti kada se namjeri na nasilje? U mozgu, kada se suoči s nasiljem, dolazi do brze kemijske promjene, pa on reagira brže od munje. Cijelo naše tijelo reagira i odgovor je neposredan; čovjek na ljutnju ili mržnju možda i neće uzvratiti ljutnjom ili mržnjom, ali sama njihova prisutnost izaziva odgovor iz kojega onda slijedi odgovarajući postupak. Pogledajte što se događa u prisutnosti ljutite osobe, ako smo svjesni njezine ljutnje i na nju ne odgovaramo. U trenutku kada je čovjek svjestan ljutnje druge osobe i ne reagira na nju, riječ je o posve drugačijem odgovoru. Nagon nas tjera na to da na mržnju odgovorimo mržnjom, na ljutnju ljutnjom, dolazi do kemijske promjene koja izaziva reakcije u živčanom sustavu; no, utišajte sve to u prisutnosti ljutnje i vaš će postupak biti posve drugačiji.
Uočavate li razliku između ideje i stvarnosti? Čujemo tvrdnju da je čovjek isto što i svijet i stvaramo od toga ideju, apstrakciju, a potom o toj ideji raspravljamo, raspravljamo o tome je li ona istinita ili lažna i gubimo je. No činjenica je da mi jesmo isto što i svijet. Stoga je čovjek odgovoran za promjenu svijeta, a to znači da je potpuno odgovoran za način na koji živi svoj svakodnevni život. Svrha toga života nije preinačavanje kaosa koji čovjeka okružuje, njegovo uljepšavanje ili pak čovjekovo pristupanje ovoj ili onoj skupini ili ustanovi, već korjenita preobrazba čovjeka kao društvenoga bića, a ono je isto što i svijet; inače dobro društvo i ne može postojati.
Mnogima se čini teškim da se promijene, na primjer, da ostave pušenje. Netko će odmah reći; postoje ustanove koje će nam pomoći da ne pušimo! Vidite koliko ovisimo o ustanovama. Može li onda čovjek otkriti zašto se ne mijenja, zašto, kada vidi da nešto ne valja – ‘ne valja’ pod navodnicima – s time smjesta ne prekine? Znači li to da se nada kako će netko drugi unijeti reda u ovaj svijet, a on će se u taj red samo neprimjetno uvući? Znači li to da smo indolentni, u psihološkome smislu lijeni, nepoduzetni? Koliko li samo godina čovjek utroši na to da ovlada pojedinim tehnikama, da završi neku visoku školu, studij, fakultet, da postane doktor, a ni dana ne bi potrošio na to da u sebi samome nešto promijeni.
Stoga čovjekova odgovornost leži u tome da provede korjenitu promjenu u samome sebi zato što je on isto što i ostatak čovječanstva.