Čovjek se u nedoumici često koleba na pragu filozofije, spiritualizma, mistike, znanosti, joge jer njegove neiskusne, uvjetovane svijetom snovite oči ne mogu razlikovati istinu onu jednu nepromjenljivu od java iluzorne (ne)stvarnosti i on je prepušten na milost i nemilost vanjskim i ne pročišćenim silama. Netko je vođen djevičanskom znatiželjom i čežnjom, netko je sklon emocionalizmu ili ljubavi prema senzacionalnom imiđu nekog duhovnog ili vjerskog pravca. Sve su to oblici lakog plijena za identifikaciju što je u biti kavez prepun obmanjujućih zamki neke određenosti.
Krenuti i ostati na ispravnom putu prema razumijevanju i ovladavanju vanjskim i unutarnjim životom zahtjeva rijetku sposobnost, ili modul svijesti za koju ne postoji adekvatan izraz. Približan pojam obično je sličan nazivima, izrazu poput pažnja, unutarnja tišina, pozornost, gledanje, osluškivanje, svjedočenje, budnost itd.
Koristan je i koncept, svjesna pasivnost. Iako su ovo sve odrazi razine dualnosti ipak kad osoba krene propitivati sebe, tko je, zašto je ili nije, otvara se fini suptilni prostor ka jednoj drugoj finijoj vibraciji svijesti. Sve teorije, formulacije, izjave su simboli, pokazivači i naposljetku ne vidite simbol nego ono na što on ukazuje.
Kada prestanete projicirati osobu, pojedinca, ili sebe tko ste, što ste, muško, žensko, vozač, pekar, doktor, inteligentan pa i neku sliku o sebi dajući određenu vrstu osobnosti, što se događa? Događaju se projekcije i poistovjećivanje što je pokušaj za nešto biti, postići, ostvariti. Ukazuje na to da gledate iz vašeg osobnog sistema, pozicije, obojene perspektive, iz uvjetovanog gledišta i da niste u izvornom savršenstvu u svojoj prirodi.
Znamo da ima bezbroj naziva za osobnost, personalnost, za ljudske profile, tako i njihovi izražaji, stavovi i opisi za sve što se vidi, radi, doživljava. Malo se tko pita postoji li srž (klica, sjeme, žar) bića koja je neovisna o svemu tome o poznatom ´ja´, o društvu, o sistemu, tradiciji, kulturi, nazivima, itd. Sve su to oblici svijet ili vanjska buka, u kojoj lokalizirate sebe i onemogućavate čisto bivanje. Korisno je to sagledati nešto suptilnijim, otvorenijim unutarnjim uočavanjem.
Savjet je nemojte uopće igrati ulogu. Uzimati sebe kao nekog određenog pravilima sistema, društva znači da morate ispuniti toliko raznih kvalifikacija: kako se predstaviti, kako se izložiti, ponuditi svog sebe, kako govoriti, kako se ponašati, itd. Čak ste i obrazovani da mislite u smislu moram biti netko i sami se ograničavate svim uvjetovanim etiketama. Glumac može igrati sve i heroja, partnera, ili nekog u boli, ili sreći, ali on glumac zna da glumi. On nije identificiran s ulogom. Ista je stvar u vašem životu. Nema se što učiniti. Kad dublje pogledate vidjet ćete da najviše “činjenje” je reakcija. Samo čisto promatranje bez motiva je prazna reakcija jer nema tko reagirati. Tada je svaka akcija spontana iz trenutka u trenutak.
Tišina je vaša izvorna priroda. Nema potrebe pokušavati biti ono što prirodno jeste. Samo se primijetite kada ne šutite, kad ste u nepažnji, buci i sl..
Čovjek općenito poznaje samo pojmove, ali ne poznaje tišinu. Kad je misao mentalno mirna, vraćamo se svojoj izvornoj prirodi, tišini, jer dinamičnost koja potiče um na funkcioniranje prestaje, tek kad nema više motivacije za razmišljanje. Čovjek se obično plaši nerazmišljanja, pa je u potrazi za razlozima i vanjskim i čulnim nadražajima. To je isto s obzirom na stanje dubokog sna, kad “Ja” svijest je prazno prisutna, tada vlada apsolutna tišina. Doživljaj impulsa može se zaustaviti i događa se u nekim situacijama kad misli prestaju spontano na prirodan način. Taj način imamo kad ste u nekoj uzvišenoj situaciji iznenadnog ushita, radosti, stanje bez razloga, tada misli nestaju u toj tišini ne kroz disciplinu ili snaga volje. Kad nemaš potrebu za ničim nema se što misliti, nema misli. Tišina je temelj svih mentalnih funkcija kao što to čine tri stanja budnosti. Oni su nadređeni tišini. Oni su u vremenu dok je tišina bezvremenska. Mirni ste i budni, ali ne budni za nešto. Tada situacija ne pripada dojmu, stilu nego cjelokupnoj svijesti.
Osobnost nije ništa drugo nego memorija, onda ako pojedinac ne postoji, što postoji? Kad nisi svoj život, već si svoja stvarna priroda bar malo osviještena bez ´ja´ i ´moje´, i u toj prirodi si samo promatrač situacije. Kada se um više ne miješa postoji samo tišina, a iz toga izvire kreativnost. Ali sve dok ostajete ispod čarolije volje, postoji samo ponavljanje. Nemojte se lokalizirati u ideji da ste nešto, jer možeš bivati iz trenutka u trenutak bez sjećanja, tada pravi svjedok ima priliku isplivati. Pojavljuje se u praznini i savršeno je primjerena svakoj situaciji i trenutku. Sva stanja, situacije završavaju i otapaju se natrag u prazninu. To možemo nazvati potraga za slobodom, za nekim načinom transcendiranja. Niste vi ti koji se budite nego tijelo koje se budi u vašoj svijesti, jer vi niste tijelo. Sve identifikacije na temelju unaprijed smišljenih ideja i slike o sebi gasi svjesno Biče (znalac).
Kad pogledamo naše prijatelje i našu okolinu, vidimo samo svoje projekcije, naše super percepcije, ali ne vidimo svijet onakvim kakav jest. Dakle, prvi korak je da primijetite da zapravo ne vidimo, već projiciramo svoje umne, ego programe poput strahova, na viđeno na stvari. Da biste izravno vidjeli morate biti mirnog uma. Kad čovjek živi ovu tišinu ništa se ne ponavlja i bivate iznenađeni onim što se pojavi.
Kada prihvatite nešto potpuno bez osuđivanja ili kvalifikacije, praznina je svjesnost, i u tome ste potpuno slobodni. Potpuno. Prekrasan je, taj osjećaj slobode koji dolazi u prihvaćanju bivanja, života, shvaćajući ono što jesi. Problem nastaje što mnogi ne razumiju što je „to što jeste“, „vidjeti kako je“. Za to nisu potrebne osobne ´ja´ oči.
Taj osjećaj nesigurnosti ili straha je sam po sebi motiv za odlazak izvan njega, proces koji zahtijeva istraživanje i ispitivanje. Upravo to postavlja cilj nekome tko to nikada nije iskusio? Može shvatiti da nikad nije viđen bez objekta ili bez projiciranja vlastitih slika na objekt, zna da postoji način da vidi u kojem ne vidi samo slike koje je stvorio um…
I kako onda, kretati se iza? Ali ipak znate trenutke u svom životu u kojima postoji samo čisto gledanje bez ičega, bez ´ja´ viđenog, bez misli. Recimo da imate neki problem, i dok ulazite u to, dolazi iznenadni trenutak bez djelovanja kada je problem potpuno riješen. Tada postoji potpuno zadovoljstvo, bez želje za dodavanjem ili oduzimanjem bilo čega. Shvatiti da je bez željnost stvarno bez uzroka i vi ste ti koji mu pripisujete uzroke. Kada se želja ostvari bez vas, dolazite do potpunog čistog stanje u kojem se ne nalaze ni željeni subjekt ni željeni objekt.
Ne možete čak ni reći da postoji sreća, jer vi ste sreća.
Ali nakon što ste ovo proživjeli, pogledajte kako ego brzo ulazi kako bi povratio stari model ´ja´ i objektivizirao trenutak, pretvarajući ga u svojevrsnu karikaturu poput klauna u cirkusu koji osvaja ovacije publike iako nije bio glavni izvođač. Mnogi propuštaju ovo iskustvo svjesno stanje kad nadilazi nesvjesno.
Razmišljanje slijedi istu funkcionalnu pojavu kao i hodanje s nogama ili korištenjem ruku. Kada nema razloga za korištenje ruke, gdje su tvoje ruke? Iako postoje nespontano, nefleksibilno i nekreativno. Dakle, kada ste vrlo budni, vidite čega ste obično nesvjesni, kako tijelo ponovno ulazi u svoje stare obrasce. Što češće to opažate tijelo postaje senzacija za vas, preuzima više organske memorije.
Trebali bismo vidjeti da je i činjenje i nečinjenje još uvijek činjenje. Ovaj proces imanja i postajanja prestaje samo kada smo u svjesnoj pasivnosti ili, pozorni u tišini, jer naša prava priroda je tišina, praznina. Budno stanje, stanje sna i stanje spavača su superpozicije na čistu pozornost, koje se ne odnosi na pozornika ili na nešto što se zapaža. Pojavljuju se sva stanja u toj svjesnoj pasivnosti. Dakle, što ste više prisutni u tihoj mirnoj pažnji, to je više otpuštanja činjenja ili ne-činjenja.
Obično kada govorimo o tišini, pažnji mislimo na pozornost kao nešto posebno. Ali kad govorim o tome, mislim na opažanje koje se odnosi samoj sebi. To je kao da netko pita: “Što imaš u ruci?” Kažete: “Ništa”, ali zapravo imate osjećaj svojih ruku.
Možda u rukama nemate ništa, ali osjet, opažaj vam jest predstavljen. Čisto opažanje ima svoju vibraciju pogotovo kad ne izvlačite zaključke, ono što je bilo iza, izvire u određenom trenutku bez napora da ga se zadrži. Pravi okus se gubi u procesu pamćenja.
Kad prestanite projicirati u svoju okolinu i ako je svaki trenutak uhvaćen na svjež način bez sjećanja, kao da je prvi put, tada ste potpuno bezoblični, bezimeni. Vi ste samo prekrasno biće, ništa više, a ovo ne zahtijeva nikakvo obrazovanje. Jednostavno budite lijepo biće kakvo prirodno jeste.
Vi ste samo postojanje. Kada otpustite oblik i naziv čovjeka kojeg vidiš, što ostaje? Pravi čovjek se pojavljuje, a u tome postoji jadnoća jer čim otpustite oblik, otpustite i ono tijelo. Kad pustiš ime, pustiš i svoj um. Tako samo bitak ostaje, a bitak je nedjeljiv. To je to. Kada je ova vibra, struja prisutna, više nema fiksacije ili ponavljanja, samo oseka i tok kreativnosti.
Ne postoji ništa što treba učiniti na putu do savršenstva, ništa se ne može postići, ništa uhvatiti, ništa dobiti.
Prihvati život. Pusti neka se događa, dogodi Ti.
