Čovjek je u biti božanski. Pa ipak, uvjeren je d a j e pojedinac, ograničen i privremen, zato što je uronjen u pet elemenata, koje doživljava kao zvuk, dodir, oblik, okus i miris. Ta pogreška navodi ga u radost i žalost, čini mu dobro i zlo, uzrok je rođenju i smrti. Pobjeći od vezanosti za elemente, osloboditi se pritiska njihovih svojstava, znači oslobođenje koje se u sanskrtu naziva kaivalya, mokša ili mukti. Imena se mogu razlikovati, ali postignuće je isto.
Dokle god je čovjek zapleten u pet elemenata, oni ga privlače, odvlače i razočaravaju, što uzrokuje nezadovoljstvo. Bogatstvo, posjed, automobili, zgrade – sve su ovo transmutacije elemenata. Čovjek za njima čezne, a kad ih izgubi ili ne uspije dobiti, prezire ih.
Razmotrimo poimence svih pet elemenata. Živim je bićima temelj prvi element, zemlja. Voda, drugi element, temelj je zemlje. Voda dolazi od vatre, trećeg elementa. Vatra nastaje iz zraka, četvrtog elementa. Zrak (vayu) nastaje iz etera (akaša). Akaša proizlazi iz prvobitne prirode, a ta je priroda samo očitovanje jednog vida Božjeg veličanstva ili najvišeg atmana, paramatmana. U težnji za paramatmanom, izvorom i jezgrom univerzuma, pojedinac (jivin), zapleten u elemente, mora razlučivanjem dobra od zla, istine od neistine i odlučnim prakticiranjem nevezanosti, nadići vezanosti jednu po jednu. Takva je osoba duhovni tražitelj (sadhaka), a onaj koji pobijedi u ovoj borbi postaje oslobođen još za života (jivanmukta).
Da nauči primijeniti moć razlučivanja dobra od zla i da vidi vlastitu istinsku stvarnost, čovjek mora proučavati upanišade koje se sve zajedno zovu vedanta. One čine dio
Veda koji obrađuje najviše duhovno znanje (jnanakanda).
Oslobodenje od posljedica neznanja može se osigurati samo duhovnim znanjem (jnana). Same upanišade tvrde: “Samo se duhovnim znanjem može zadobiti sloboda(Jnanan eva tu kaivalyam).” Za Vede se kaže da imaju tri dijela (kandatrayatmaka), naime jnana, upasana i karma. Oni se također nalaze u upanišadama i temelj su na kojem su izgrađeni filozofski sustavi advaita, višištadvaita i dvaita.
Riječ upanišad označava proučavanje i širenje urođene istine, izraz brahmavidya označava nadmoć duhovnog promišljanja, a riječ yogašastra odnosi se na mentalna previranja koja dovode do uspjeha.
Koja se osnovna djelatnost iziskuje od čovjeka? Koju to osnovnu stvar mora znati? Samo svoju temeljnu stvarnost.
Upanišade opisuju različite razine i načine traganja za tim ostvarenjem. Samo je ime vrlo znakovito. Upa znači proces proučavanja pomoću usredotočenosti (ništha); sad znači postignuće krajnje Zbilje. Ime upanišad nastalo je od tih riječi. Upanišade ne poučavaju samo o načelima spoznaje atmana (atmavidya), već također upućuju na praktične načine na koji se ona može ostvariti. One ističu ne samo dužnosti i obveze s kojima se čovjek mora suočiti, nego i djelatnosti koje treba činiti ili izbjegavati.
Gita je suština upanišada. Arjuna je slušajući lekcije iz Gite upio slatki sok upanišada. U upanišadama stoji rečenica: To si ti (tat tvam asi). U Giti, Kršna kaže Arjuni: “Ja sam Arjuna među Pandavama”, naime: “Ti i ja smo jedno te isto”, jiva i Išvara (pojedinačna duša i Bog isto su. Dakle, bilo da su u pitanju Gita ili upanišade, učenje je nedualizam, nedvojnost ili
uvjetni monizam. Ljudsko oko ne može uočiti vrlo sitne pojedinosti kao ni goleme veličine. Ono ne može vidjeti tajnu virusa, atoma ni zvjezdanog kozmosa.
Zbog toga znanstvenici koriste teleskope i mikroskope kao pomagalo oku. Slično tome, mudraci mogu iskusiti Boga pomoću oka znanja koje su zadobili strogo se pridržavajući ispravnosti (dharma) i duhovne discipline. Kad je ljudskom oku potrebno vanjsko pomagalo da promatra čak i najzanemarljiviji virus, kako netko može odbiti da prođe kroz proces ponavljanja mantre ako želi vidjeti sveprisutno transcendentno Načelo?
Oko mudrosti vrlo se teško stječe. Za to je nužna koncentracija. Tri su vrlo važna uvjeta za razvoj i postojanost koncentracije: čista savjest, moralna svjesnost i duhovno
razlučivanje dobra od zla, istine od neistine. Običnim je ljudima ove osobine teško postići. Čovjek je obdaren posebnim instrumentom razlučivanja dobra od zla, rasuđivanja, analize i sinteze, koji među svim stvorenjima samo on posjeduje. On ga mora razvijati i služiti se njime u najbolju svrhu. Pomoću tih instrumenata on može spoznati vlastitu unutarnju Božanskost. Umjesto toga, čovjek mori sebe i druge pitanjima: “Gdje boravi Bog? Ako je On stvaran, zašto Ga ne mogu vidjeti?” Slušajući takva pitanja, možemo se sažaliti nad onima koji ih postavljaju zato što time pokazuju vlastitu glupost. Oni su poput neznalica koji žele sveučilišne diplome, ali se ne žele potruditi ni da nauče abecedu. Oni čeznu za spoznajom Boga, ali se ne žele potruditi i provoditi potrebnu duhovnu disciplinu (sadhana). Ljudi koji nemaju moralnu čvrstoću i čistoću, govore o Bogu i Njegovom postojanju te time omalovažavaju napore onih koji Ga žele spoznati. Takvi ljudi ne zaslužuju da ih se sasluša.
Duhovna se disciplina zasniva na svetim spisima, šastrama, koje se ne mogu svladati u tren oka. Ne može ih se provoditi pričanjem. Njihova je poruka sažeta u upanišadama, prema tome, one se duboko poštuju jer su mjerodavne. One nisu proizvod ljudske inteligencije; one su Božji šapat čovjeku. One su dio vječnih Veda. Vede veličanstveno sjaje u svim svojim dijelovima. Upanišade su vjerodostojne i mjerodavne jer dijele slavu Veda. Ima ih 1180, ali su mnoge od njih nestale iz ljudskog sjećanja tijekom dugih stoljeća, a samo ih se 108 održalo do danas. Trinaest od njih vrlo su omiljene u narodu zbog velike vrijednosti svoga sadržaja.
Mudrac Vyasa:’ podijelio je upanišade i povezao ih s Vedama. Rgveda ima 21 granu, a svakoj je grani dodijeljena jedna upanišada. Yajurveda ima 109 grana i 109 upanišada. Atharvaveda ima 50 grana i pripada joj 50 upanišada. Samaveda ima 1000 grana i 1000 upanišada. Dakle, Vyasa je dodijelio Vedama 1180 upanišada.
Šarikaracarya” je podigao ugled deset upanišada kad ih je odabrao i napisao komentare za njih i tako im pridao osobitu važnost. O njihovom provođenju ovisi uspon i pad čovječanstva. Svi koji tragaju za blagostanjem i napretkom čovječanstva počinju se pribojavati da će i tih deset upanišada biti zaboravljeno jer njihovo zapuštanje označava početak moralne i duhovne propasti. Međutim, nema razloga za takav strah. Vedama ništa ne može nauditi. Panditi i oni koji vjeruju morali bi čvrsto odlučiti da čovječanstvu objave barem ovih deset upanišada: Iša, Kena, Katha, Prašna, Mundaka, Mandukya, Taittiriya, Aitareya, Chandogya i Brhadaranyaka.
Ostalih 98 upanišada su Brahma, Kaivalya, Švetasya, Jabala, Hamsa, Garbha, Aruni, Paramahamsa, Amrtanada, Narayana, Amrtabindu, Atharvašikha, Atharvaširas, Kasitara, Maitrayanl, Narasimhatapani, Brahmajabala, Maitreya, Kalagnirudra, Sulabha, Mantrika, Kšiti, Niralamba, Sarvasara, Vajrasucika, Subharahasya, Tejobindu, Nadabindu, Dhyanabindu, Brahmavidya, Atmabodhaka, Yogatattva, Naradaparivrajaka, Brahmana, Sita, Yogacudamani, Nirvana, Mandala, Dakšinamurti, Skanda, Šarabha, Advayataraka, Mahanarayana, Saubhagyalakšml, Sarasvatirahasya, Muktika, Bahvrca, Ramatapana, Ramarahasya, Mudgala, Vasudeva, Pingala, Šandilya, Mahabhikšuka, Yogašikha, Samnyasa, Turlyatlta,
Paramhamsapariviajaka, Narasimha, Akšamalika, Annapurna, Ekakšara, Akšika, Adhyatma, Surya, Kundisakhya, Atma, SavitrI, Parabrahma, Pašupata, Tripuratapini, Avadhuta, Tripura, Devi, Bhavana, Katha, Yogakundali, Rudrardaya, Rudrakša, Bhasma, Daršana, Ganapati, Tarasara, Mahavakya, Pahcabrahma, Gopalatapani, Pranagnihotra, Garuda, Kršna, Dattatreya, Varaha, Yajhavalkya, Šatyayana, Avyakta, Hayagriva i Kališantarana.
Upanišade su nadahnule mnoga druga djela iz područja zemljopisa, astronomije, astrologije, ekonomije i teorije politike, kao i 18 purana u koje se ubrajaju Skanda, Šiva,
Garuda i druge. Vede i upanišade sam su temelj vječnog božanskog zakona (sanatanadharma).
Treba primijetiti jednu zanimljivost. Ova religija nema jednoga osnivača kao što je to slučaj s drugim religijama. Nevidljivi je i nepoznati osnivač Bog, izvor sveg znanja. On je prorok vječnog božanskog zakona (sanatanadharma). On je osnivač. Njegova se milost i nadahnuće iskazuju u riječima čistih svetaca i mudraca koji postaju zagovornici i tumači ispravnosti (dharma). Kad se moralna čistoća čovječanstva iskvari, Bog se utjelovljuje kao milost i nadahnuće svecima, mudracima i učiteljima. On nam je isto tako dao znanje o Zbilji (satyajnnana) putem upanišada.
