Utrnuće Nibbana nije lako postizljiva pa svakome i u svako doba nije dostupna. Kada buddhisti govore o utrnuću (nirvani-nibbanam), oni ne misle o utrnuću u meditaciji kao nečem ograničenom. Ili u bilo čemu drugome (alkoholu, drogi, užicima, umjetnosti, hobijima i sl.). Ne radi se tu o bijegu od problema u neko drugo stanje ili djelatnost, kako to obično ljudi cine. Da malo odmorim živce idem u prirodu… da malo pobjegnem od ograničenosti svijeta odoh u meditaciju. Tu se pod utrnućem, Nibbanam/ugasnućem, misli na utrnuće, obustavu cjelokupnog postojanja… Ako shvaćamo da je svaki pojam ograničen i određen svojom suprotnošću, to bi filozofi barem trebali znati kao pretpostavka za dolazak na ovu temu.
Dakle, cjelokupno postojanje svijeta jeste temeljno određeno svojom ograničenošću. Što ostaje kada se ta sveukupna ograničenost postojanja isključi, utrne, dokine… o tome govori cjelokupna indijska filozofija, pa tako i buddhizam kao jedna od njezinih najistaknutijih grana.
Drugo, što se terapeutskog učinka tiče, naravno ne postoji jedan jedini. Ljudi se mogu duševno uravnotežiti i drugim terapijama. On je tek sporedni proizvod ispravne meditacije. Sveci kažu da je malo tko podoban izravno prići vlastitom promišljanju kao obliku izlaska iz duševnih kriza i problema, jer poremećen i neuravnotežen um ne može vlastitim neuravnoteženim promišljanjem izaći iz kruga svojih zabluda… niti je tko izvana neprosvjetljen itko podoban izravno prići stručan da o tome sudi.Nibbanam – ugasnuće, utrnuće žeđi za životom. Nibbanam je u budizmu, konačno oslobođenje, dakle i praktični cilj budističke prakse. Nibbana nije lako postizljiva pa svakome i u svako doba nije dostupna. Uslovi za dostizanje nibbane su etičke, saznajne i kontemplativne prirode. Nibbana je potpuno utrnuće subjektivne strane egzistencije, pa tako i svjesti i uviranje u sunnata – kada je sadržaj svjesti ništa.
Tako nibbana nije nikakvo stanje blažene svjesti jer je u njoj svjest ukinuta. Nibbana se ne može odrediti, saznati i izreći iz naše perspektive (perspektive relativnosti bića). Proučavati put Buddhe jest proučavati sebe, proučavati sebe jest zaboraviti sebe, a zaboraviti sebe jest biti prosvjetljenja s desecima tisuća stvari.
Osim toga, prakticiramo li zen, za pretpostaviti je da prihvaćamo njegova učenja, a ukoliko ih prihvaćamo, tada shvaćamo kako je ovaj naš sadašnji život tek jedan trenutak vječnosti, jedna karika u lancu koji se proteže unatrag do bespočetnoga početka i koji će se, ukoliko ga ne prekinemo, nastavljati vjekovima i vjekovima što dolaze.
Dok god odražavamo poimanje o ‘ja’ i drukčije od ‘ja’, subjektu i objektu, o stvarnim bićima koja se trebaju prosvijetliti, o njihovom posezanju za nečim objektivnim što se naziva prosvjetljenje, o ‘ovosti’ i ‘drugosti’ , bit ćemo na beskrajnoj udaljenosti od Cilja. Međutim, napustimo li sve, uključujući i poimanje o ‘ja’ koje se prosvjetljuje, kao i poimanje prosvjetljenja kao nečega odvojenoga ili različitoga od bilo čega drugog, te ukoliko razumijemo da u stvarnosti ne postoji onaj koji prijanja niti prijanjanje samo kao ni stvar uz koju se prijanja, tek tada možemo zauzeti gledište (teoretsko ispočetka) koje će nas načiniti zrelim za iznenadni bljesak Istine što otkriva pravu prirodu nas samih i svega drugoga. Dubokim učvršćenjem toga gledišta i njegovim temeljitim ispitivanjem kroz postupno usvojenu sposobnost odražavanja (opažanja) beskrajnosti naše okoline što nalikuje ogledalu, možemo se nadati postignuću toga nenadanoga bljeska osvjetljenja uistinu brzo – možda već u ovome životu.
Nadići treba, naravno, znatne teškoće od kojih je posljednja i najveća ta što u trenutku neposredno pred bljesak osvjetljavanja možemo doživjeti osjećaj zanosa i postignuća koji će nas odmah odbaciti na početnu točku, jer postignuće podrazumijeva ‘ja’ koje postiže, postizanje i nešto postignuto. Na taj način propadamo natrag u područje dvojnosti.
