Čovjek je mješavina Maye i Boga, zablude i stvarnosti. Kad ljudi govore o čovjekovoj vezanosti, što je to što nas veže? Osloboditi se vezanosti moguće je samo ako znamo što nas vezuje. Da li su to osobe, stvari, želje? “Najveći uzrok vezanosti je neznanje o sebi, neznanje o našoj pravoj prirodi”- kažu mudraci. Tko nije svjestan svog pravog bića, nalazi se u ropstvu i zabludi.
Sve dok čovjek ne napusti začaranost svijetom, sve dok ne spozna unutarnju vrijednost sebstva i dok ne postane svjestan onog što bi trebalo da zna, ne može doseći blaženstvo. Vezanost je ovisnost, slabost i uzrok je patnje i bola. Želja je uzrok vezanosti, a ego je uzrok želja. Vezivanje je prepreka ka duhovnim vrijednostima i ukoliko nasilno, bez znanja, prekidamo vezanosti, ono se vraća. U životu, veze u odnosima, poput majka, otac, dijete, kao i međusobna privrženost između pojedinaca, važna su za oblikovanje i stvaranje pravog društva. Problem je taj što današnji način življenja nije sposoban izraziti toplinu, ljubav, i nesebičnu privrženost, jer je sve svedeno na usklađivanje interesima ega i želja o kojima svi ovise. Da zadovolji zahtjeve ega, um se vezuje za osjetila i postaje nečist. Čovjek se okrenuo materijalnom svijetu i svjesnost vanjskih stvari zagospodarile su umom. Tako je vezanost za osjetila i njihove objekte (prolazne stvari svijeta) uzrok ropstvu. Najveće zablude su ideje o “ja” i “moje”.Moramo naučiti kako živjeti i raditi u svijetu, ali biti slobodan. Bog nije odvojen od nas i svijeta, on je svugdje i u svemu. Vrijednost stvari leži u njenoj korisnosti, koja je za uzvrat određena našim umom.
Osjetila su ta koja stalno uznemiruju um, čineći ga nemirnim i tupim, dajući vrijednost promjenljivom mišljenju drugih. Želje i misli raspršuju snage uma i time uzrokuju slabost i gubitak koncentracije. Naša vezanost, privrženost, stvara zabludu u našim stavovima, izbirljivostima, prosudbama i odlukama u “za” i “protiv”. Kad se čovjek na nešto navikne, kad postane ovisan o nekim uvjetima, on može i napustiti svjetovno, ali to ne daje nikakvu razliku, ako je privrženost ostala i okrenula se u drugom pravcu. Bitno je da razumijemo da odbacivanje nekih stvari ne rješava vezanost, koja i dalje ostaje. Možemo odbaciti veliku kuću i okrenuti se, vežući se za jednu sobu. Nisu u pitanju stvari već naši osjećaji, naš um koji slijedimo.
Um je taj koji prema prirodi odreuje oblike ljubavi ili vezanosti ima različito ime, već prema predmetu uz koji se veže.
Naklonost, kad je okrenuta prema potomcima.
Zaluđenost, kad je okrenuta prema suprotnom spolu.
Prijateljstvo, kad teèe meðu jednakima.
Vezanost, kad se proteže na imovinu i mjesta.
U nekim slučajevima postaje opčinjenost, a u drugima prijateljstvo. Kad je okrenuta prema starijima, učiteljima i roditeljima, postaje poštovanje, poniznost, itd.
Sve vrste vezanosti mogu biti prepreke, ako se previše vežemo i za meditaciju, meditacija će postati naš svijet. Ako ovisimo o molitvi, ona će biti prepreka, ako je privrženost prisutna, molitva će pripasti ovom svijetu. Samo bez ego privrženosti, kad nema poriva uma, sve duhovne discipline (sadhane) su uspješne – jer nas uče princip nedvojnosti-nedualnosti. Vezanost sve pretvara u materijalno, to tada nije razina duhovnih vrijednosti. Sve o čemu ovisimo, o čemu stalno mislimo, poput briga i ljutnje postaje opterećenje, nesvjesnost i ropstvo zabludama (lanci. U svemu što radite, svim akcijama, djelatnostima u kojima ste vi, u kojima unosite sebe, um je prisutan. Vi radite, vi po imenu i prezimenu, vi vaša individualnost. Taj um i ta uvjetovanost vas vraća u sljedeći život. Samo kad um nije upravljač, nevezani ste, vi (pravi vi – atman), tada jeste.
Kad um nije upravljač, tko nas tada može voditi ka novoj želji, ka novom motivu, ka novom tijelu. Zato se kaže da postoji samo jedna smrt – smrt uma. I ono što je najvažnije za razumjeti je sljedeće: um nije taj koji to može učiniti, ako to činite putem uma, on će ostati činilac i tako opet opstati.
