Sokrat je sa sofistima provodio seminare čistog samoiskustva.
Naime, on je svojom izjavom «Ja znam, da ništa ne znam» svakog sugovornika prisilio da dokaže ono što tvrdi.
Za Sokrata je ta osnova bila Agathon. Apsolutno dobro. To znači: apsolutna istina. Nasuprot njemu, sofisti su smatrali da je istina ono što njima koristi.
Kad govoriš, imaj na umu Sokrata. On je došao na Zemlju da bi razorio koban utjecaj sofista. Da on nije došao, Kali juga bila bi još destruktivnija. Sokrat je došao da bi razorio moć i utjecaj sofista koji su naučavali da ne postoji istina, ne postoji darma, ne postoji svemogući Bog. Kako je to Sokrat učinio? Kako je oduzeo moć svojim protivnicima? Ljubavlju! On ih je uvijek hvalio. Bio je prosvijetljen pa je znao kako će završiti njegova inkarnacija na Zemlji. Unatoč tome nije rekao niti jednu lošu riječ o onima koji su mu htjeli naštetiti i koji mu i naštetiše. Sasvim suprotno, o svojim je protivnicima uvijek pozitivno govorio i isticao njihove pozitivne osobine.
Sofisti su se, međutim, protiv Sokrata borili svim sredstvima. Nedostatak znanja ima uvijek loše, a često i katastrofalne posljedice. Zato kažem: tvoja je najveća neprijateljica neznanje. Što si veća neznalica, tim više vjeruješ da nešto znaš. Što ljudi više vjeruju da nešto znaju, mjesto da stvarno znaju, tim su više uvjereni u svoje zablude. Ovo je na prvi pogled začuđujuće. Pri bližem promatranju brzo se pokazuje da je to samo logično.
Tko ne zna, ne zna niti što ne zna, a niti da ne zna, kao niti to da je neznalica.On vjeruje da zna, jer ne zna da ništa ne zna. Upravo je takav slučaj bio kod sofista. Sofisti su bili akrobati govora, ali i neznalice. Znali su se vrlo okretno služiti riječima. No slično Homeru, u svom vidokrugu nisu imali ono najbitnije, naime istinu. On je bogovima pripisao sve negativnosti koje je uopće moguće zamisliti. Naime, istina je ono najbitnije.
Sofisti su smatrali da je bitno zadržati pravo. Svojatanje prava karakteristično je za maju, za privid. Za onog tko je još u potrazi, tko je podložan prividu, za toga je najvažnije da ima pravo – a da ne želi znati je li u istini. Sokrat je bio prosvijetljen. Bio je ravan Bogu. On je samoostvario Boga u sebi, što dolazi do izražaja i u njegovom imenu: So – creator – est. Takav je stvoritelj. Zato Sokrat nije razgovarao sa sofistima da bi imao pravo, nego da bi na svjetlo dana iznio istinu. Kako se ponašao? Krajnje skromno! Nije isticao svoje beskrajno znanje, nego se držao onog svog poznatog: «Ja znam da ništa ne znam!»Postavit ćeš opravdano pitanje:
«Ako je Sokrat bio ravan Bogu, ako je sve znao, zašto je onda govorio: Ja znam da ništa ne znam!? Nije li to u osnovi bila laž?» Ovo je jako važno pitanje. Čim je Sokrat nešto rekao, pokazalo bi se koliko je znao. Ključ je poznate izreke u riječi Ja. Izreka kaže: «Ja ništa ne znam. Nasuprot njemu, Bog zna sve!»
Sokrat je kao prosvijetljeni bio toliko skroman smatrajući da on kao osoba ništa ne zna, da samo Bog zna sve i da ono što zna, zna samo zato što mu to kaže njegov daimonion, njegov dobar duh. To je bio jedan dio istine. Drugi je bio u Sokratovoj spoznaji da samo znanje nikoga ne može uvjeriti. Riječi su gotovo uvijek, slabije od djela. Posebno ako se radi o tome da se neznalicama, onima koji ne vjeruju kao i onima koji su samouvjereni odnosno uvjereni u svoj ego, nešto objasni.To je na izvjestan način bilo ispravno Moramo opet u obzir uzeti razliku između ega i Sebstva. Istina uvijek koristi Sebstvu, ali ne obavezno i egu. Sokrat je već prilikom svojih razgovora sa sofistima primjenjivao tehnike koje danas nanovo otkrivamo: on se spram svog sugovornika uvijek odnosio s najvećim poštovanjem. Uvijek mu je govorio koliko ga cijeni. Uvijek ga je hvalio i uvijek se prema sugovornicima ponašao obzirno i ljubazno.
Jedna od najvećih životnih istina glasi da se ego jednog dana mora rastočiti, najkasnije prilikom smrti ili bogoostvarenju. Shvatljivo je da ego ovo znanje i ovu istinu ne želi prihvatiti.
Hvala ti Goga na tvom trudu. Ovo sto radis je veliko. Ja prva imam od toga veliku korist. I to godinama. Pusa
Hvala i tebi na javljanju, svi smo u nekoj kreaciji instrumenti na putu prepoznavanja sebe u Sebi.
Ja znam, da ništa ne znam. Ali ako ne želiš da prepoznaš sebe u Sebi nikada nećeš zaista znati ko si. No, svejedno iako sve više znamo, sve više pitanja imamo. Um.
Možemo se i pitati, tko je taj koji ne želi ili želi prepoznat sebe u Sebi, ili znati tko je ? Naravno gdje god je želja tu je funkcija uma jer mišljenjem se ne može sažeti stvarnost ili istina.
Ako neko ispravno zna istinu o sebi, po imenu ‘Ja’ u kome i znanje i njegova suprotnost postoje, onda će zajedno sa neznanjem nestati i (relativno) znanje.
Kada bih znao KOLIKO ne znam, usudio bih se reci da “nesto znam”
Ako se pitamo: može li postojati istinsko znanje stvari?
Onda je odgovor, Relativno – da.
Apsolutno – ne postoje stvari.
Znati da ništa nije – je istinsko znanje.
Imam problem u komunikaciji, razgovorima kad razglabamo o nekim duhovnim činjenicama, i uzmimo da znam ili mislim da znam više o nekoj temi a sugovornik nije tolerantan u razmjeni stavova. Kako bi bilo preporučljivo učestvovati da ne izazovem trenje i ljutnju kod drugih.
Da to se često doživljava. Stvar je u tome što dok raspravljaš ili izlažeš svoje stavove trebaš biti i sam sebi svjedok što govoriš. Da bi nešto bolje objasnio treba i prakse koju treniraš sa društvom koje uzmimo zna više od tebe, da pozitivno stekneš način komunikacije, a ne da sugovornika verbalno «dotučeš»?
Trebaš postići situaciju ili stanje razgovora u kojem puštaš da bar logikom taj ili društvo koje te sluša iskuse kako neke tvrdnje više nemaju kontru za preispitivanje. Najbolje je a i učitelji tako rade da ne namačeš gole činjenice i neke apsolutne istine već im ostaviš prostor za vlastito razmišljanje i nalaženje potvrde u nekim iznesenim stavovima.
Trebaš znati da se tijelo pojavljuje u tvome umu, a tvoj je um sadržaj tvoje svijesti. Svijet i univerzum živi u tebi i bez tebe ne može postojati. Zato duboko pogledaj u sebe i sva će pogrešna razumijevanja i koncepti nestati poput oblaka.