Kad iz svijesti nestanu um i njegova nečistoća, nema više potrebe za čišćenjem; ostane samo čista svijest. To je ne-dvojnost (advaita) s kojom su nas upoznali Adi Shankara, Vivekananda, Yogananda. Zagovornici advaite vjeruju da je uzrok svoj patnji Maya (iluzija) koju može poništiti samo znanje o Brahmi (Bogu). Tj. uzrok sve patnje je naše uvjerenje da smo odvojeni od svega (života, Boga, energije, prirode, itd), a spoznaja te zablude nas oslobađa patnje.
Kako takvo buđenje izgleda u praksi dočarano nam je kroz Siddharthu. BUDA BUĐENJE
Siddhartha je, nakon godina zaokupljenosti kako duhovnim tako i materijalnim životom, radio kao splavar prevozeći ljude preko rijeke. Slušao je glasove oko sebe koje je već toliko puta čuo prije toga. “Pretvorio se posve u osluškivaća, posve zadubljen u osluškivanje, posve prazan, sav u upijanju, osjećao je da je slušanje sad naučio do kraja… Već nije mogao razlikovati mnoge glasove, vedre od plačnih, dječje od muževnih, svi su spadali skupa, tuženje, čežnje i smijeh upućenoga, krik bijesa i stenjanje umirućega, sve je bilo jedno, sve je bilo utkano jedno u drugo i povezano, tisućustruko isprepleteno. I sve zajedno, svi glasovi, svi ciljevi, sve čežnje, sve patnje, sva slast, sve dobro i zlo, sve zajedno bio je svijet. Sve zajedno bilo je tijek zbivanja, bila je glazba života.
I kad je Siddhartha pažljivo osluškivao tu rijeku, tu tisućuglasnu pjesmu, kad nije čuo ni patnju ni smijeh, kad svoju dušu nije vezivao ni uz koji glas, niti ušao u nj sa svojim ja, već čuo sve, cjelinu, razabrao jedinstvo, tada je postajala velika pjesma od tisuću glasova u jednoj jedinoj riječi koja se zvala OM: — dovršenje… U tom se satu Siddhartha prestao boriti sa sudbinom, prestao je patiti… Vrijeme nije zbiljsko… A ako vrijeme nije zbiljsko onda je i raspon koji naizgled postoji između svijeta i vječnosti, između patnje i blaženstva, između zla i dobra, također zabluda. Grešnik, koji sam ja i koji si ti je grešnik, ali opet će jednom biti brahma, doseći jednom nirvanu, bit će Buddha – i gle sad: to ‘jednom’ samo je varka, samo usporedba!
Grešnik nije na putu prema budstvu, nije uključen u razvoj, iako naše mišljenje ne zna drugačije predstaviti stvari. Ne, u grešniku je, i to već sada i danas, budući Buddha, njegova budućnost je sva već tu, i u njemu, u tebi, u svakome tko nastaje valja štovati mogućeg, skrivenog Buddhu. Svijet nije, prijatelju Govinda, nesavršen ili na polaganom putu prema savršenstvu: ne, on je u svakom trenutku savršen… U dubokoj meditaciji postoji mogućnost ukinuti vrijeme, sav bivši, trajući i budući život vidjeti istodobno, i tu je sve dobro, sve savršeno, sve je brahman. Zato mi se ono što jest čini dobrim, čini mi se da smrt i život, grijeh i svetost, mudrost i ludost, sve mora tako biti, svemu je potrebno samo moje pristajanje, samo moja spremnost, moja ljubljena suglasnost, tako je za mene dobro, može me samo poticati, nikad mi štetiti.”
I znanje je samo sredstvo i ništa više. Moraš ići i preko tog sredstva, i kad neko prevaziđe i znanje samo po sebi, Budastvo je ostvareno. To je mudar čovjek; ne učen, nego mudar, dakle svjesniji nego što je bio. Dakle znanje je dobro jer te izvodi iz onog prvobitnog neznanja, a loše je zbog toga ako se počinješ vezivati za ono što si saznao. Ako znanje postane tvoja vezanost, onda je ono nešto negativno. Upotrebi znanje da se izvučeš iz neznanja, a zatim prođi i kroz samo znanje–bez ikakvog zaustavljanja. Buda je rekao.
Znanje je splav koji te vodi preko neznanja, ali kad stupiš na drugu obalu, onda nema potrebe da ga nosiš na glavi, jer postaje takav teret da se više ne možeš kretati u slobodi. Odbacivanjem znanja čovjek postaje neznalica u jednoj novoj dimenziji–sam kvalitet je drugačiji. krešeš se ka prosvjetljenju.
Tvoje znanje je nešto različito od tebe, ti nisi svoje znanje (promatraj kako te slušatelji poistovjećuju sa onim o čemu govoriš). Ako se nisi poistovjetio sa onim što znaš, osjetit ćeš zahvalnost, no ako si poistovjećen, svako će protivljenje da te zaboli. Poistovjećivanje smanjuje svjesnost, koja je jedina tehnika transcendencije.
Učenik; Um je zrcalo. Svjetlo koje sja, čistim ga svaki dan, i pazim da se na njega ne hvata prašina”,
Učitelj; mu odgovara: “Nema zrcala, nema prašine, nema tame. Jedino svjetlo uma”.
