Što je to duhovnost ili spiritualnost?
Tragaoci i učitelji često koriste riječ duhovno/spiritualno (adhyatmično). Na što se točno misli kada se ova riječ koristi?
Da li su pjevanje ili crkvena molitva duhovnost? Ili to obuhvaća religiozne rituale i ceremonije? Ili to uključuje mantranje, meditaciju, ili ponavljanje Božjeg Imena.? Ili, da li se to odnosi i na hodočasnike koji posjećuju sveta mjesta? Ne, ne! Ovo su samo aktivnosti koji imaju blagotvoran utjecaj.
Duhovno (ahyatmično) se u svom pravom smislu odnosi na dva progresivna dostignuća ili barem iskrene pokušaje da se ostvari ovo dvoje – uklanjanje životinjskih osobina, koje još uvijek prianjaju za ljudska bića, i sjedinjenje sa Božanskim.
Svjetovni život, ako u njega unesete provedbu naučenih viših principa onda u svim svjetovnim aktivnostima, svjetovnim mislima i osjetilnim zadovoljstvima transformacija je vidljiva. Duhovne vrijednosti postaju način života, ne samo u riječima i sposobnostima baratanje duhovnim činjenicama. Tada je metamorfoza u svemu. Svjetovni život se pretvara u religiozni život s nevjerojatnim razinama duhovnosti
Ljudi se uključuju u razne pravce, organizacije, sljedbe, odlaze u Indiju u pokušaju da ondje nađu duhovnost; odijevaju se u raznoraznu odjeću, ali zapravo samo stavljaju na sebe drugu odoru, drugo odijelo; u biti, svatko je od njih po jedno ‘ja’ koje djeluje, cijelo se vrijeme napreže, trsi, trudi, poriče, a duboko je vezano uz vlastita iskustva, ideje, mišljenja i čežnje. A čovjek, što dulje živi, sve više opaža da u tome središtu, u tome ‘ja’, leži bit cijele nevolje. A isto tako opaža i da u njemu leži bit svakoga užitka, straha i tuge. I pita se: »Kako da se riješim toga središta i budem zbiljski – apsolutno, a ne relativno slobodan?« Posve je jednostavno biti relativno slobodan; malo nesebičnosti, malo brige za društveni boljitak, za tuđe tegobe, ali je središte stalno tu u nama i grubo nas i brutalno izjeda. Je li se moguće apsolutno osloboditi toga središta? Ponajprije valja primijetiti da što je veći naš napor da ga se oslobodimo, samo središte, naše vlastito ‘sebe’, zbog toga napora sve više jača. Kod onih koji se upuštaju u kojekakva razmatranja, pokušavajući da sebi nešto nametnu, ‘ja’ koje se s tim naporom poistovjećuje od njega biva zarobljeno, pa čovjek kaže: »Uspio sam», ali središte još uvijek predstavlja njegovo ‘ja’.
Svi koji su krenuo u istraživanje sebe, ne bi se trebali osloniti u potpunosti na bilo što oko sebe, ne biti pod utjecajima, a sve sto se nalazi unutar njega, treba preispitati. Kako prolazi kroz Samoispitivanje, on mora doći i do vjerovanja, koja su iskazana kroz poznate nam mudre izreke i citate.
U vezi duhovnog poimanja imamo i simbolku trečeg oka koji na to ukazuje. Prikazuje aspekt spiritualne svijesti. Centar je svijesti o našoj jednosti s univerzalnim.To označava duhovnu snagu, sigurnost i krajnje prepuštanje, stanje blaženstva i put ljubavne predanosti. Stanje u kojem se nadilazi ograničenost uma i koncepcije. S otvorenim srcem postaje se izvor ljubavi za cijeli svijet i doživljava se iskustvo sjedinjenja. To su Duhovne vrijednosti Bez duhovnosti, sve je ništavno. Ako vi želite živjeti zdravo, kreativno, i radosno i imate beskonačna bogatstva dijeliti, tragajte za onim što ste. Dok je um poistovjećen na tijelo i svjesnost je poistovjećena u umu, probuđenost duhovna je slobodna.
DUHOVNOST (SPIRITUALNOST)
*Čovjeka prate dva nedostatka koja ga sprečavaju da misli o Bogu, prvi jer prikriva svoje bezbrojne greške, i drugi jasno objavljuje i najmanje greške drugih.
*Duhovnost znaći uništenje životinjske prirode u čovjeku i pomaganje da shvati svoju božansku svijest.
*Duhovnost u suštini znaći da čovjek ne bi trebao razvijati samoživost i ponos božanskih sila, već razviti duhovnu snagu.
*Duhovnost znaći da sve moći koje se očituju u čovjeku potječu od duha , a ne uma (ja-ego).
*Duhovnost ne znaći prelazak od svjetovnog do božanskog, već da čovjek ispolji božanstvenost koja je u njemu.
Pogrešno je misliti da je duhovnost odvojena od svakodnevnog života, ona je ostvarenje uloge duha u svakodnevnom životu—način života.
Duhovnost ne znaći vođenje usamljenog i povučenog života. Prava duhovnost zove na jednotu cijelog čovječanstva.
*Duhovnost je izraz poticaja unutarnjeg duha. Cijeli naš život povezan je sa duhom.
*Dobra djela koja su izvršili vanjski instrumenti tijela ne mogu se smatrati duhovnim.
*Bađani, puđe, prakse dobri su činovi i metode kao pomoćni elementi pročišćenja uma, važan je rezultat u promjeni stavova.
*Ako ne pokorimo animalnu prirodu svi vanjski oblici obožavanja su beskorisni i bezvrijedni.
*Što znaći životinjska priroda? To je poistovjećivanje tijela sa sebstvom (atmom).
*Predati se u duhovnom smislu znaći odbaciti svoj ego, drugim riječima
»Ja nisam—samo jedno jeste»
*U duhovnoj dimenziji pojedinac se rastapa u Božanskom i postaje jedinstven. Rastapanje nije nestanak osobnosti već nestanak ličnosti /malog ega).
*Duhovnost je svijenost jedinstva svih stvari, poput razumijevanja da su sve religije u svom izvoru ujedinjene (ispod površine). One su jedno u svom korenju, ali nikad u svom izražavanju, odnosno na površini su svaka za sebe.
*Duhovnost dolazi kad se čovjek kroz ljudske vrijednosti preobrazi u ljudsko biče.
*Duhovnost je sloboda od vlastitog uma, (ne vezanost za čula, i «ja i moje»). Samo u duhovnosti uzrok ne postoji. I baš zbog toga što duhovnost podrazumijeva slobodu unutar sebe, malo je onih koji su stvarno duhovni ( spiritualni).
*Duhovnost je jedinstvo koje se događa putem potpunog povjerenja odnosno cjelovitog sjedinjenja, u kojemu je um očišćen od svake vezanosti i mržnje, od sebičnosti i osjećaja posjedovanja.
*Duhovnost egzistira samo u «sada».
*Svetost, cjelina, duhovno je stanje u kojem jeste, i u kojem ne osjećate nikakvo «Ja».
Oslobođenje od posljedica neznanja može se osigurati samo duhovnim znanjem (jnana)
*Samo znanje o Atmi je pravo znanje i istinska duhovnost.
