Zanimljivi su uvijek komentari o procesu ljudskog prelaska ili transformacije ka božanskom. Kod većine ljudskih bića osobna svijest uvažava svijet razinu stvarnom (maju, san, privid, odvojenost). Znamo da unutar hindu-budističke tradicije, razlika između ljudskog i božanskog je stvar svijesti. Čovjek je ograničen, ljudsko je zaglavljeno u materijalnom tijelu i u umu neznanja, dok Božansko, Apsolutno nema materijalno postojanje, no ima božanski um. Božansko ili Svijest je također beskrajno inteligentno, dok ljudsko rijetko teži postati, u konačnici, svjesno što zovemo prosvijetljeno, božansko. U svijesti dualnosti subjekt-objekt je dominantna vrtložna sila. U terminologiji fizike, to je materija koja postaje energija.
Očito je da vrlo malo ljudi vidi, gleda sebe. Ljudi uvijek primjećuju druge, ali rijetko sebe. Znamo i zašto jer su fizičke oči okrenute vani, prema objektu, drugima; ne prema sebi! Samoanaliza je važan korak i nije prirodno dostupna to možemo učiniti kroz širenje svjesnosti o ‘ja’. Dobra praksa je pogledati se u ogledalo, razumijevajući da je to samo odraz, a ne stvaran ti. To je zato što sve misli čine talog koji zamagljuje jasno viđenje unutarnjeg bića (ili duše). Često se daje metafora zamrljanog zrcala u kojem su uobičajeni pokreti misli povezani s egoičnim željama i privrženostima (vrttis), i zamračuju sposobnost jasno ‘vidjeti’. Moćno je djelujuća iluzija samoidentiteta prepuna sadržaja ja i moje i reakcija prosudbe. Malo njih pokušava doprijeti do dijela sebe koji inherentno i intuitivno razumije više od samog intelekta, a to vodi do mudrosti, koja je viša od intelektualnog znanja. Treba težiti i doprijeti izvan mišljenja, spisa, koncepata i ‘znanja’, na nivo gdje postoji izravna čista Svjesnost bez sebe. Ne radi se da je nešto ‘bolje’, superiornije ili plemenitije, več samo ono što jest, jer čak i korisne misli na kraju postanu prepreka.
Mnogi ljudi tako žive da se cijeli život pretvaraju. Drugi smatraju da, nakon što su prošli kroz sve životne popise, još uvijek nešto nedostaje, jer ‘ja’ je nezasitan potvrđivanja. Onda iz nekog razloga, čini se da nijedna od stvari s popisa, religija, terapija, sljedba, vjera, pokore – ne djeluje. “Ja” misli da se nešto mora dogoditi, treba promijeniti, treba poboljšati.
Pa čuju za nešto što se zove prosvjetljenje, i dobiju osjećaj da je to možda posljednji dio slagalice. Pa odu i nađu Majstora koji će ih naučiti kako se prosvijetliti i postati sve veći i veći, i osjećaju se sve važnijim jer i učitelj izgleda sve važniji. Naravno, to je još jedna divna igra pretvaranja važnog ‘ja’.
Kod svijesti dualnosti, poriv odvojenosti je vrlo jaka sila i zanemaruje se da je sve je međusobno povezano. Ljudsko razmišljanje je glavni problem, ne možete popraviti ni sebe ni planet bez popravljanja percepcije. Od klimatske apatije preko ksenofobije do rata većina kriza proizlazi iz ograničene svijesti. Bez transformacije načina razmišljanja, većina zamišljenih rješenja se ruše pod istim starim um programima koji uzrokuju i stvaraju problem. Kako se ponaša osoba u neznanju i sebičnosti tako i većina globalnih sustava djeluje reagiranjem, a ne sprječavanjem neljudskog. Za sve kojima je svijet stvaran ne trebaju samo čišće rijeke ili zelenija energija – potrebno je nutarnje iscjeljenje. Rastuća tjeskoba, usamljenost i duhovna nepovezanost oduvijek su tihe epidemije koje kvare sve nivoe ljudskog života, jer slomljeni ljudi ne mogu izgraditi bolji svijet. Pravi heroj nije onaj koji sve popravlja ‘ja sam taj’, već onaj koji stvara sustave i sisteme ljudskih vrijednosti tako da drugi više ne trebaju spašavanje. Problemi se ne rješavaju već treba spriječiti da se uopće dogode.
Priroda svijeta, dualnosti “ja i Bog”, je neznanje egzistira u java-snu o odvojenosti. Bezoblična energija je vidljivo i nevidljivo poprimila bezbrojne oblike – bez ikakvog razloga koji ‘um’ može uočiti. Postoji samo bezgranična Svjesnost, Svijest, Energija koja nije u vlasništvu nijednog ‘ja’ ili pojedinca. Tijelo/um je na neki način sposoban ‘posuditi’ Svijest od Jedine Svijesti, što mu omogućuje da osvijetli sve pojave, dobro, loše uspon i pad. Neki od tih prolaznih fenomena su misli, osjećaji i sjećanja. Oni su samo nasumična, prolazna energija bez tvari, ali ih inertni organizam raspoređuje linearno (u drugoj iluziji zvanoj “vrijeme”) i zatim pogrešno zaključuje da tvore kontinuirano “ja”. Ljudski umovi jedan su prividni oblik, oni su samo funkcionalni organizmi, bez ‘ja’ unutra. Mudrac savjetuje idi u potragu za ovim navodnim ‘ja’, nemoguće ga je pronaći. Kada se linearnost poremeti, iluzije vremena i ‘sebe’ se ruše. Tada se vidi – nitko (sve je svijest) jer nikada nije postojalo individualno ‘jastvo’ unutar ovih prolaznih konkrecija oblika koje nazivamo našim tijelo/um.
Svijet je pojava koja pripada snu. Morate biti dovoljno zreli da postavite pitanje “Kome pripada ovaj svijet? Tko živi na svijetu, tko ga spašava, odakle svijet?”, a tvoj odgovor na sva pitanja počinje sa ‘ja’. “Živim u svijetu. ‘Ja’ sudjelujem u svijetu. ‘Ja’ vidim svijet.” I opet se vraćamo na ‘Ja’. Napokon dobijete ideju da cijeli svijet ovisi o Ja. Ja treba nadići, jer ne postoji ‘mišljenje o sebi’, to je kliše, konstrukt. I prividno ‘jastvo, sebstvo’ i sva mišljenja koja se čine kao da proizlaze iz njega su iluzija. Dakle, ‘sebstvo’ koje ima bilo kakvo mišljenje o ‘sebi’ je kao fatamorgana u pustinji koja ima mišljenje o sebi. Nema sebstva unutar prividnih organizama kao što postoji sebstvo unutar glumčeve slike na filmskom platnu. Samo igra svjetla i sjena u prividnom snu koji sanja Svijest – bez razloga.
Kada prividni odvojeni identitet nestane, blistavo čudo prisutnosti postaje očito – nikome.
Dakle… ne postoji ‘sebstvo’ koje treba umrijeti ili se prosvijetliti.
