Kako znati, početi iskusiti život onakav kakav jest.
Prije nego što se prepustimo nekom odabranom izboru, tko sam ja, ili mistično egzotičnim tehnikama, prije igranja energijama, osjetilnim opažajima, vizijama ili se prepustimo nekom vjerovanju i vjerskim simbolima, treba dovesti u red svoje umove, i to na temeljnoj razini. Relativnost i dualnost su ono što stvara naš osjećaj svjetovnog postojanja. Bez subjekta nema objekta! Ne živimo u apsolutno fiksnom trajnom nepromjenjivom vječnom svijetu. Živimo u postojanju koje je nepostojano, evoluira neizvjesno i u stalnom je tijeku. Ništa Apsolutno, nepromjenjivo i trajno ne može se naći u ovom karmičkom samsaričkom području postojanja koje je naš materijalni svijet.
Ne postoji način da znamo odgovar ili bilo što o nekoj stvarnosti. A budući da je sve relativno i subjektivno za osobnu prosudbu ili perspektivu, sučeljavanje onoga što je ispravno ili sadašnje od sada ili dobrote itd. je nedostižno i neodređeno. Dakle, na neki način živimo u svijetu snova ili svijetu koja opstaje um vjerom. Zaboravite stoga na vrijeme kao u trenutku sada ili koliko je nešto realno i duhovno važno. Svijet iznutra i svijet izvana nisu dva odvojena svijeta. To su dvije različite razine istog svijeta. Svijet je mentalan. Sve je um, svemir je mentalan. Kako gore tako dolje, kako unutra tako vani. Ovo zovu tajno znanje.
Kad ste u svom duhu, u vašem umu ne bi trebalo biti ničega, a kamoli vremena. Uvijek živimo u ‘sadašnjosti’ koja se već doživljava u ‘prošlosti!’. I to sada potvrđuju znanstvenici. Koliko je vremena potrebno da tvoj um vidi da me čuješ dodirneš i okusiš? Kad me vidite zapravo me vidite u ‘prošlosti’! Jer naša prošla iskustva i naše nade, želje i očekivanja od budućnosti stoje ruku pod ruku sa stvarnošću naših sadašnjih okolnosti, statusom i resursima u tome kako se mučimo kroz život. No ipak je sve subjektivno i relativno! Zato je Buddha rekao da su život i postojanje samo iluzija, poput sna, poput fatamorgane da je svjetovno postojanje ne zadovoljavajuće u svojoj neizvjesnosti. U suštini naša svijest nije onakva kakvom se čini. Sve su ‘pojave’! To je promjena života kada čovjek shvati da je ono čega smo svjesni uvijek već u ‘prošlosti’.
Svoj život treba živjeti ne prema vremenu ili svjetovnim očekivanjima i snovima. Živite ga uz pomoć dobrobiti i učenja iz životnih iskustava kako biste pomogli svom duhovnom buđenju u krajnju stvarnost. A tko je osim vlastitog srca vjeran i stalan pratilac kroz život? Kvaliteta vaših životnih iskustava označena je frekvencijom ili pulsiranjem otkucaja vašeg srca. To znači da živite od otkucaja svog srca. Da li ste se ikad promatrali i upitali Što je to sebe (self)? Je li tvoje tijelo ti? Koliko se vašeg tijela može ukloniti prije nego što postanete vi? Tvoj mozak, srce ruka? Nema točne stvari za koju se može reći da ste vi. Tako i u ovom svijetu dualnosti i relativnosti u kojem se ništa trajno ne može pronaći ili postojati, kako ili gdje se može pronaći Apsolut?
Da biste vidjeli dalje od sebičnih osjetila i svjetovnog uma, morate prijeći iz ‘ja’ u ‘nitko’, ‘bez sebe’ ili um bebe ili iz uma početnika. Prazan um koji samo promatra, ali se ne veže ili se ne drži niti vas opsjeda za ono što opažate sa svojih pet osjetila pruža osjećaj smirenosti prema svemu, sebi, i svima. Problem zna biti kada se koriste riječi ili fraze ili aforizmi koji su izravna ili neizravna prevedenica, kao način na koji ne prevađamo ‘dharma’ ‘karma’ ‘Samsara’ ili čak ‘Buddha’. Uzmimo za primjer ‘bodhi’, iz kojeg je izvedena riječ ‘Buddha’. Zapad je ‘bodhi’ preveo u ‘prosvjetljenje’ što implicira da je Buddha bio prosvijetljen i stoga je postao ‘Prosvijetljeni’. Ali u izvornom budizmu nitko se ne prosvjetljuje ako imamo iluzorno svjetovno ja, a to je da je naš svjetovni ego sebstva, iako stvaran u našem doživljavanju života, zapravo poput holograma ili fantazme u svijetu snova. ‘Bodhi’ znači ‘buđenje’ kao buđenje iz sna.
Stoga i kod meditiranja s vama, ne biste trebali biti ‘ja’ koji meditira. Tu zapravo ne bi trebao biti ‘nitko’ ko meditira. U suštini transcendentalni put je njegovanje svjesnog bivanja ili sagledavanje stvari onakvima kakve jesu, bez pretjerivanja u bilo čemu ili maštanja o tome kakvi bismo željeli biti. Mi smo samo nečiji san. Međutim, taj sanjar tko god on ili to bio, izvan je i odvojen i isključiv od sna i sanjanja! Stoga Buddha znači biti probuđen za konačnu istinu izvan onoga u što smo ugrađeni kao svjetovna istina u karmičkoj Samsari. To znači da se Buddha probudio do spoznaje da je ‘on’ bio i jest dio fantazma sna. Zato je važno vježbati razlučivanje koje je aspekt svjesnog uma znači razlikovati ono što je stvarno od onoga što nije. A dvije situacije koje bi se mogle dogoditi bile bi: a) Vjerovali biste laži kao istini i istini kao laži. b) Razlučili biste što je doista istina, a što je doista laž.
Samsara, karmičko područje u kojem postojimo samo je san, iluzija, fatamorgana. No kao i sve iluzije, snovi postoje u um vjerovanjima. U snu nema početka ni kraja. U snu ništa nije fiksno, apsolutno ili trajno. Ništa unutar sanjanja nije sebstvo kakvo bismo opisali ili mogli opisati kao nepromjenjivi, trajni, vječni entitet. Glumci ili likovi u snu kroz neki magični mehanizam za koji se tvrdi kao nepromjenjivi zakon karme u Samsari kao rezultat karmičkog profila i ostataka recikliraju se u svojim kazališnim egzistencijalnim ulogama gore-dolje od kralja u jednoj predstavi do prosjaka u sljedećoj drami i možda papa u novoj drami. Budući da ste smrtnik, zašto sanjati o besmrtnosti, misleći da se ona prevodi u vječnost, kada su dva područja potpuno isključiva. Ne možete ići od jednog do drugog! Zato ‘pepeo pepelu’ i ‘što je od tijela rođeno, tijelo je, a što je od duha rođeno, duh je’. Dakle, netko vjeruje ili ne vjeruje u Boga kao u Boga Stvoritelja. A netko u pobožnost ili Vječni Duh u nama koji ‘sanjamo’. Stoga nema potrebe za spasenjem ili oslobođenjem. Sanjač koji je naše vječno biće već počiva u vječnom vremenu. To je njegov izmišljeni Ego sebstva koji se ponovno rađa u njegovim snovima ‘uspinjući, se i spuštajući se u skladu s nepromjenjivim zakonom karme! Čovjek bi želio svjedočiti vlastitom ostvarenju. To se nikada ne događa. Sa stajališta ega, postizanje spoznaje znači apsolutnu smrt: smrt ega, smrt mene i mene, smrt promatrača. To je krajnje razočarenje, totalno razočarenje.
Pokrenite pronicljivost. Potreban vam je katalizator (katarza) u određenom trenutku u vašem životu koji pokreće sklonost percepciji da se sve stvari u životu ili majci prirodi mijenjaju, da ništa nije trajno i da je sve subjektivno i relativno. Princ Gautama nije znao da je spreman sve dok nije pobjegao zidinama palače i naišao na siromaha, bolesnika, mrtvaca i tako dalje. Bio je zapanjen ‘promjenama’ i ‘pojavama’ koje je vidio. To je bio njegov katalizator. Dakle, uzmite život onakvim kakav vidite i uživajte u njemu sve dok vas (metaforički), ne pogodi različitost, nedosljednost, nepodudarnost, nejednakost, nezadovoljavajuća pojava umotvorine života. Razumijemo li da odnos s emocijama koje misli stvaraju ne mora biti drame jer emocije su ono što jesu. Svjesnim osvještavanjem detalja otvaramo se kompleksnoj ukupnosti situacija, otvoreni prema svemu sebi i okolini u kojoj se svi procesi odvijaju jer svako iskustvo nas uvijek u nečemu uči ili pomaže razumijevanju. Zato smo smrtnici. Zato nas rođenje/smrt, dobro/loše, lijepo/ružno, ispravno/pogrešno i druge dvojnosti vežu u prosudbi i vremenu. Naravno da je za vjernike teško razumjeti da u ‘iluziji’, u ‘fantazmi’ koja je ‘praznina’ samsarskog svijeta nepromjenjivog zakona karme, nema Sebstva, nema Ega, nema Atmana ili Duše i nema Boga, a ipak um-svijest obično oklijeva i suzdržava se kada je riječ o Bogu. Iz toga slijedi da je to iluzija i da se razočaranje može doživjeti samo ako se ne može prihvatiti da je i Bog, Buddha ili neko Božanstvo ‘iluzija’ ako ga sretnete na Zemlji, u svijetu ‘samsare’.
Na pitanje u kojoj točki čovjek doživljava stvarnost?
Shri Maharaj je odgovorio: Iskustvo je promjena, ono dođe i prođe. Stvarnost nije događaj, ne može se doživjeti. Što god se dogodi, uvijek dođe i prođe, nije stvarnost. Gledajte na događaj samo kao na događaj, na prolazno kao na prolazno, na iskustvo kao na puko iskustvo i učinili ste sve što ste mogli.
Postoji samo jedan način. Tvoj put! Vaša svijest promatra vašu samosvijest. To je jedina relevantna subjekt-objekt matrica – vaša ‘svijest/samosvijest’.
