Um i srce ne mogu raditi u mraku. Da bi ispravno funkcionirali, potrebna im je svjetlost čiste svijesti. Svi napori da ih se stavi pod nadzor samo će ih podrediti zapovijedima sjećanja. Pamćenje je dobar sluga, ali loš gospodar. Ono uspješno sprječava otkrivanje istine. Nivo svijesti na kojem se sada nalazimo, naziva se čulni nivo jer je povezan sa iskustvima koja stječemo putem čula. Na ovom nivou svijesti, sve znanje se tiče objekata koje spoznajemo putem čula. Um doživljava zvuk, drvo, objekt, putem čula. U umu postoji doživljaj uslijed blizine objekta. Um ne može doživjeti objekt ako mu on nije u blizini ili ako čula ne funkcioniraju ispravno. Ovo je prvi nivo svijesti i slično tome kaže se da postoji sedam nivoa. Dok prelazite sa jednog nivoa na drugi iskustva se moraju događati. Promjena nivoa svijesti se ne može dogoditi bez određenog iskustva. To iskustvo je vrlo važno i u duhovnoj praksi postoje različita sredstva i metode kojima ga izazivamo. Jedan od metoda je pranajama, vježba disanja, drugi je banda, treći je, mantra i slično tome postoji mnogo metoda. Tako riječi mantre sadrže svojstva zvuka svjetlosti ogromne neutralne sile, negativne i pozitivne sile, koje donose blaženstvo. Oblik mantre ili rijeci je svjetlost. Ali isto tako možemo reći Da vidljiva svjetlost i ultraljubičasto svjetlo izvor je gotovo sveg života na Zemlji. Sve živo što vidite oko sebe ovdje je zato što je negdje neka biljka bila sposobna zarobiti sunčevo svjetlo i pohraniti ga, i evolucija teče.
Čovjekova svjesnost izlazi kroz čulne organe – oči, nos, jezik, kožu, uši. Ta energija uma teče ka spolja, prima podražaje i na taj način doživljava čulne objekte. Iz ove oblasti čulnog iskustva treba se povući. To je prva vježba u meditaciji. Ako za početak zatvorite oči i pokušate da se koncentrirate nasilno, da povučete um na silu stalno iznova, to vam neće donesti meditaciju. Svjetlost čula kroz koju doživljavate vanjske objekte kao što su forme, imena, zvuci, dodiri, ukusi, mirisi, mora se odvojiti za neko vrijeme od svega toga kako biste mogli vježbati meditaciju. Prije nego što meditacija nastupi, treba postići jedno stanje, da izazovete jedno iskustvo i kada se to iskustvo dogodi, vi spontano ulazite u meditaciju. Dakle, meditacija nije napor. Postoje mnoge metode, ali najlakša i najmoćnija vježba je ponavljanje mantre uz ritam disanja.
Sve zavisi od nivoa svijesti na kojem se nalazite. Mi se svi nalazimo na istom mjestu, ali se ne nalazimo svi na istom nivou svijesti. Danas su i naučnici i medicina potvrdili i dokazali da se dok meditirate ne upuštate samo u psihološku ili subjektivnu vježbu, već unutar sebe stvarate energetsko polje slično elektromagnetnom polju. Nastaje neka vrsta energetskog vala koji odašilje osoba koja meditira. Taj važan aspekt povezan je sa našim psihičkim bićem, ne samo sa fizičkim bićem, mentalnom osobnošću ili emocijama. Postoji vrsta energije koju stvarate za vrijeme prakse meditacije i ta se energija, kao prvo, može prenositi, a kao drugo, vi je možete doživjeti za sebe.
Naša svest je do sada različito evoluirala. Fizički mi možemo izgledati isto, pričati isti jezik, komentirati o istoj temi, ali postoji nešto u meni i u vama što se naziva duh, sebstvo, čovjek iza čovjeka i taj duh ili sebstvo u praksi duhovne sadhane prolazi kroz sistematsku transformaciju. Kako se to događa? Pogledajte običnu lampu koja je goreći cijelu noć pocrnjela i zbog toga ne daje dovoljno svjetlosti. Što tada činimo? Očistimo staklo. Ako očistite staklo, svjetlost će zasijati u svom punom sjaju. Na isti način, u svakom biću postoji viši kvalitet duha. Kad ste svjesni spoznajete da zapravo nema nikakve razlike , da je u svakoj svjetiljci ista svjetlost, bez obzira na to kako svjetiljka izgleda izvana: je li to Buddha, ili Krišna, ili Krist, ili Muhamed, ili neka druga manifestacija božanstva ili svjetla. Golemi kozmos, svjetlosni svjetovi i svjetovi onkraj njih vaš je dom. U razinu ste koja je sukladna stupnju vašeg razvoja i ostvarene svijesti. Moglo bi se reći da su ti predivni svjetovi znanja i svjetlosti ono što zovemo raj. Nastavlja se tim putem vječno sve dok se, iz transcendencije, ne odlučite sjediniti s Oceanom. No, »vi« ipak postojite vječno: vrijeme je iluzija. Kap vašeg individuuma može se sjediniti s oceanom bezgraničnog svjetla, no istovremeno vi možete kao pojedinac djelovati tu jeste, i tko jeste.
Iskustvo svjetlosti je ono što je važno.
Kad je um tup ili uznemiren, izvor vašeg biča se ne može spoznati. No, kad je čist i jasan, um postaje vjeran odraz izvora, a iznad vašeg srca vaše je biće. Ego se ne može odbaciti. On je poput mraka – kako možete odbaciti mrak? Možete samo unijeti svjetlost u njega. Onog časa kad se pojavi svjetlost, mraka nestaje. Mrak uopće ne postoji. On je samo odsutnost svjetlosti. Zato s mrakom ne možete učiniti ništa direktno. Možete samo učiniti nešto sa svjetlošću – ili ćete je unijeti ili je iznijeti. Ako ne želite mrak, unesite svjetlost. Meditacija se može naučiti. Meditacija funkcionira kao svjetlost. Meditacija jest svjetlost. Postanite svjetlost pa nećete nigdje pronaći ego. Upravo kao što je um logičan, srce je simbol ljubavi, a vaše biće služi meditaciji. Ono znači poznati sebe. A kad poznate sebe, vi poznajete i značenje postojanja. Kad to shvatite, unijeli ste svjetlost u tamu vašega unutarnjeg svijeta. Ako niste prosvijetljeni iznutra, sva vanjska svjetlost ništa vam neće koristiti.
Stoga, svrha meditacije ili duhovne prakse je biti u stanju doživjeti svjetlo. Pod svjetlom se podrazumijeva ono što može osvetiti tamu koja prekriva našu svijest, ono što može osvijetliti cjelokupno znanje i donesti nam razumijevanje, iskustvo sebe. Zato, je važno razumjeti i to prihvatiti da sadhana nije samo okultna vježba. Njena svrha nije samo poboljšanje kvaliteta tijela, već je to sistematičan put pomoću kojeg se čovjek može približiti svom biću, biti svjetlost samom sebi..
Osoba može samome sebi biti svjetlost onda kada njegovo vlastito ‘ja’ prestane postojati. Tada se ta svjetlost pretvara u onu vječnu, svevremenu, neizmjernu svjetlost, samu svijest. Biti svjetlost samome sebi znači da se ta svjetlost nikada ne gasi nekim umjetnim putem, zbog okolnosti, zbog tuge, slučajno. Oni koji su se približili izvoru shvačaju tek onda da ne moraju unositi svjetlost unutra; ona je već u njima-vama. Ako otklonite velove neznanja, ako transcendirate sloj po sloj tame, otkrit ćete da je osvjetljavajući duh već tu. Tako i svjetlost zvijezde zapravo izvire iznutra.
Svjetlost svijesti je jednostavno, mirna svjesnost, bez komentara, o svemu što je ovdje i sada. Ova je svjesnost praćena najživljim osjećanjem “nepodvojenosti” između samog čovjeka i vanjskog svijeta, između uma i njegovih sadržaja, raznih zvukova, pogleda, i drugih utisaka iz okoline. Prirodno ovaj osjećaj ne nastaje tako što pokušavamo da ga steknemo; on dolazi sam od sebe.
Vaša prava priroda nema pitanja, njoj nisu potrebni odgovori. Vaša prava priroda je apsolutna svjetlost. Ona ne zna za tamu, ona se nikad nije susrela s tamom. Vaša prava priroda je blistava, mirisna poput lotosova cvijeta. Nigdje drugdje čovjek se ne susreće s takvom ljepotom. To je najljepši doživljaj života. I kad ste jednom vidjeli vlastitu svjetlost, kad ste vidjeli cvjetanje toga, s egom je zauvijek gotovo.
Izvor je uvijek nepromjenjiv, nalazi se izvan mraka i svjetlosti, izvan života i smrti, izvan svjesnoga i nesvjesnoga. Ljudski um, u svojoj žudnji za znanjem, razumijevanjem i kontroliranjem, brka svoja mišljenja i stanovišta sa istinom.
Postoji jedino svjetlost, sve se drugo samo pojavljuje