Sve je prolazno.
Čovjek od samih početaka civilizacije do danas, u svemu pokušava pronaći suštinu i postojanju dati neki dublji smisao. Iako se pitanja o suštini mogu definirati kao počeci filozofije, ona su zapravo počeci duhovnosti, koja je urođena kod svakog čovjeka.
Puno toga u životu većine ljudi proizlazi iz straha od prolaznosti – emocije, životni trenuci i radnje te životni periodi. Na temelju istog stvorit će se tisuću potkategorija strahova na specifične životne čimbenike. Grčevito ćete se uloviti za određene stvari koje vam pružaju zadovoljstvo u životu i bit će vam lijepo, iako će u dubini vas određena vrsta straha strepiti u iščekivanju prolaznosti tj. prestanka onog u čemu uživate. Često se ljudi jednostavno zadržavaju na nekom sebi podobnom osjećaju, ignorirajući druge mentalne faktore, onda realizacija istine ili jasno zapažanje postaje veoma teška. Ako želimo steći uvid u iskustvu prolaznosti treba nadići sva ljudska blokirajuća stanja dubljim znanjem o samom izvoru stvari koja uzrokuje našu boli ili nesretnost; naše shvaćanje sebičnosti prevazilazi neznanje koje nastaje od osjećaja ja.
Kako vi živite? Bojite se prolaznosti jer ste naučeni da ona donosi neku neugodu i bol. Toliko puta vam se u životu dogodila situacija u kojoj ste osjetili isti onaj gadni osjećaj ukočenosti unutarnjeg bića, kao da se sakrilo u najmanji otvor i sad vas od tamo guši. Većina vas ima averziju prema pojmu “bol” jer vam to automatski budi traumatske doživljaje iz nekog iskustva najčešće iz vaše prošlosti, i kao deja vu vraćaju vam se u svijest osjećaji koje ste tada iskusili.
Ljudska patnja je četverostruka: rođenje, starenje, bolest i smrt. Čovjek pati pri svakom od ova četiri „stanja“, jer ni jedno od njih nije u skladu sa njegovom istinskom prirodom. Čovjekova duša je vječna, i zato pati zarobljena u ovoj koncepciji prolaznosti. Zbog toga se čovjek treba (čitaj: mora!) istinski potruditi kako da se oslobodi te patnje i ostvari svoju autentičnu egzistenciju vječnog života i istinske sreće. – Takav stav je „simptom“ istinske inteligencije bilo kojeg aspiranta. U trenucima nadahnuća makar nakratko, osjećamo se slobodni, manje ograničeni, manje vezani, manje kruti. Zato kad prođemo kroz mnoga životna iskustva i spoznamo prirodu, stvarnost svijeta, prolaznost, netrajnost, postajemo tragaoci za potpunom cjelinom i tada se okrećemo duhovnosti.
Možemo reći da sve što znamo, bilo u nutarnjem iskustvu ili vanjskom, uvijek je u stanju – ili bolje rečeno – procesu mijene. Čak i djeca danas znaju da fizički predmeti, naizgled tako čvrsti i postojani, uopće nisu kakvima se čine. Fizičari nam kažu kako je priroda tvarnosti iznimno složena, no ukratko se može reći da se sastoji od sićušnih čestica u silovitom kretanju, te da ove “čestice” imaju tek relativnu stvarnost, bivajući ustvari čista energija. Kruta materija, dakle, ne postoji. Isto vrijedi za svaku pojedinu česticu u baš svakoj živoj stvari, uključujući čovjeka. Ove čestice ili oblici energije se neprekidno i zauvijek mijenjaju. Brzina promjene u stanicama mozga nije ništa manja. Ako ovo vrijedi u fizičkom svijetu, brzina promjena mentalnih i emocionalnih fenomena barem je ista. Ustvari, baš ništa u našem fizičkom, emocionalnom ili mentalnom svijetu ni u jednom trenu ne ostaje isto, već u narednom trenu postaje nešto drugo i jedino tako “nastavlja biti”.
Ako se smatrate dijelom svijeta prolaznosti, ovisni ste o njemu, i odvojeni od Stvarnosti, Boga, ili postojanja kako god to nazvali ako pak pretpostavljate da imate volju odvojenu od Njegove, tada se od vas zahtijeva da je vršite na korektan način.
Ako želimo, možemo otići i korak dalje u promišljanju o prolaznosti i zamisliti vjetar koji raspršuje neku prašinu, tada prazna priroda tijela postaje očigledna. Nešto slično ovome se događa i kod kremiranja tijela, kada se tokom nekoliko sati čitavo tijelo pretvori u prah. I onda se zapitamo, gdje je ta osoba koju smo još do jučer znali i sa njom razgovarali sada nestala? U svakoj svjesnoj analizi kroz koje prolazimo, paralelno razmišljamo i o svojem tijelu i njegovoj prirodi: “i ovo tijelo je isto po svojoj prirodi, i ono će postati ovakvo i to ne možemo izbjeći. Iste ideje prolaznosti možemo primijeniti i na tijela ljudi oko nas, sve njih čeka ista sudbina.
Kako je sama paradigma života prolaznost tako se stvari ne mogu niti odvijati drugačije. Vama je to teško prihvatiti i razumjeti. Zbog toga se svi najviše vezuju za sam život i najteže od svega je prihvatiti smrt kao takvu. Kako sve u svijetu funkcionira kroz oprečnost, tako su i život i smrt jedna od tih dualnosti. Čovječanstvo razmišlja o smrti kao o najvećoj životnoj prepreci. Ono živi u užasnom strahu od smrti, ali kako može uživati u životu kad ga neprestano prati prolaznost vremena i približavanje tog “kobnog trenutka”?! Tako život postaje totalni apsurd i jedna od najglobalnijih prolaznosti bliska svakome od vas.
Osnova mnogih duhovnih pravaca upravo je razumijevanje prolaznosti svega. Duhovnost je traganje za smislom, iskonska potreba pojedinca da kroz različita iskustva unaprijedi svoj duh, spozna više istine i postigne prosvjetljenje.Za shvatiti prolaznost svijeta, dobar je simbol i značenje vibhūtija – ono”koji prodire svuda”; sveti pepeo; simbol spaljivanja svih želja i neprestano upozorenje na prolaznost svega materijalnog, kao i na prolaznost tijela.
Božanski pečat putem kojeg Bog ili Svijest ostvaruje Jedinstvo sa svim, na najsuptilniji način nas približava jednoj stvarnosti. Vanjsko sagledavanje sastoji se u čulnom doživljavanju i otkrivanju Božanske prisutnosti u svemu, promatranjem prirode i svemira. U prirodi imamo dobar primjer božanske ljepote poput trešnje koja to odražava svojim cvatom, i božanskoj istini, o prolaznosti, koju odražava svojim krhkim laticama. Božansko se, sukus je, kroz prirodu najjasnije odražava. Netko je jednom rekao kako ljudi putuju svijetom i u svojim iskustvima se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana i kružnom gibanju zvijezda; a pored sebe prolaze i ne čude se ničemu.
Ostala je i do dana današnjeg zabilježena mudrost mnogobrojnih mistika, da je svjesnima dovoljno da pogledaju svemir i spoznaju Boga. Zato oni svojom mudrošću utemeljuju stvarnost Brahmana dokazujući iluzornost imena i oblika te prolaznost svih stvari koje postoje u vremenu i prostoru i kojima vlada zakon o uzroku i posljedici. Sva iskustva nas vode ka jednoj novoj stvarnosti, koja nam može pomoći, da pored duhovnog unaprijedimo cjelokupni svoj život i spoznamo ono što je zaista bitno, svjesnost o fizičkoj prolaznosti i duhovnoj vječnosti.
U čistom bitku javlja se svijest. U njoj nastaje i iščezava svijet. Svijest predstavlja saznanje o postojanju, uz doživljavanje sebe i okoline, te razumijevanje postojanja sve svijesti. No, koliko poznajemo i razumijemo svijet u kojem živimo? Na ova vječita pitanja teško možemo dobiti savršen i potpun odgovor. Savršeni odgovori zahtijevaju savršeno biće, a čovjek to nije. Iako produhovljen čovjek teži savršenstvu, prilikom interpretacije duhovnih iskustava, do izražaja dolazi njegovo nesavršenstvo. Stvarna postojanost je privid, pa je čak i relativna stabilnost doli privremeno stanje ravnoteže podložno pomaku svakog trenutka. Naše misli, raspoloženja i tijela mijenjaju se – izniču (rađaju se), dobivaju na snazi (rastu), opadaju (slabe), i prestaju biti (umiru). Što tu, doista, može biti “moje”?
Sva je iskustva su nužno prolazna ali njihov je temelj nepokretan. Sve što se može nazvati događajem nije trajno. Samo što neki događaji pročišćavaju um, a neki ga prljaju. Trenuci dubokog uvida i sveobuhvatne ljubavi pročišćavaju ga, a želje i strahovi, zavist i ljutnja, slijepa uvjerenja i intelektualna umišljenost zagađuju i otupljuju psihu.
Shvatite da su promjene neminovne u promjenjivom, ali vi im niste podložni. Vi ste nepromjenjiva pozadina na kojoj se percipiraju promjene. Prolaznost je dokaz nestvarnosti, zato je svako oblikovanje samog sebe na temelju određenih obrazaca strahovito gubljenje vremena.
U trenucima nadahnuća makar nakratko, osjećamo se slobodni, manje ograničeni, manje vezani, manje kruti. Zato kad prođemo kroz mnoga životna iskustva i spoznamo prirodu, stvarnost svijeta, prolaznost, netrajnost, postajemo tragaoci za potpunom cjelinom i tada se okrećemo duhovnosti. Ne mislite ni o prošlosti ni o budućnosti, samo budite. Ono što je ograničeno vremenom i prostorom i primjenjivo na samo jednu osobu ne može biti stvarno.
Stvarnost postoji za sve i traje vječno.
