Paradoks “privida” i ljudskog srca
Kako objasniti da nečije subjektivno iskustvo drugi ne doživljavaju isto. U šokantnim životnim prekretnicama, brzih neočekivanih promjena stvarnosti suočeni ste sa golim sobom i bačeni u drugu dimenziju bivanja. Uvijek je tada to neprihvaćeni nivo nove (privid) stvarnosti. Uzmimo da ste u nekom obliku ‘ja sam’ koncepta razumjeli prirodu i funkciju relativnog i apsolutnog nivoa i živite to. Tada u pojavnom životu ništa što poznajemo nije intimnije od svjesnog iskustva, ali ne postoji ništa što je teže objasniti. Sve Svjesnost nije nešto što stječemo već nešto što je uvijek tu. To je ono što uistinu jesmo. Za bolje razumijevanje iskustva svijesti, poput bola, šoka, tuge moramo se s time i izravno suočiti. Taj unutarnji osjećaj, “kako je to” biti u nekom totalnom šoku mentalnom stanju patnje, plača i proživljavati ga. To je subjektivni, osobni doživljaj izravnog iskustva u kojem često osobnost nestaje.
Drugim riječima, iako je sasvim razumno pretpostaviti da je moje iskustvo slično tvom, ne postoji način da ti znaš kakvo je moje iskustvo. Šok kao i patnja je možda ista za sve, ali doživljaj je moj i samo moj, i ne može se prenijeti nekome. Ista fizička realnost ne garantira svima isto iskustvo. Osobno iskustvo dostupno je svijesti u trenutku doživljavanja i tu postoji nivo osobnosti ‘ja’ ili ‘sebe’ iz perspektive reakcija.
Tko pati ako nema sebe? Iskustvo je isto za sve, ali doživljaj je samo moj, i neprenosiv. Zato je suosjećanje dio osobnog nivoa ja’ i ‘ne ja’ osviještenosti. Iako svi možemo svjedočiti istom događaju, slušati istu priču ili biti na istom mjestu, ono što ostaje u meni, moja je interpretacija, bilo šok bilo emocije potpuno je unikatno. Patnja je neizbježna sve dok postoji sigurnost da je vaš identitet identitet odvojenog ja. Što stvara konstantan strah i otpor: vjerovanje da si izolirani entitet (ego/um) koji je odvojen od ostatka svijeta. Samo jasan uvid zna da naš pravi identitet nije ograničeni ego, već čista, univerzalna svjesnost koja promatra iskustva, a ne pati s njima. Patnja se obično vidi kao rezultat vezanosti za sebe i svoje želje. Izlaz ne dolazi promjenom vanjskih okolnosti, već promjenom perspektive, jer patnja je jedan od najmoćnijih alata za duboku unutarnju transformaciju. Tu se javlja stvaran ne/vi ako ste prije šoka i patnje upoznali promatrača, onaj prostor u kojem se svi šokovi, boli i plač odvijaju, onda nas oni ne mogu potopiti. Poistovjećivanje sa čistom sviješću je promatrač. Budha je u četiri plemenite istine rekao da sva patnja nastaje iz pogrešnih točki gledišta. Patnja je individualni izraz osobne privrženosti, identifikacije nekomu, nečemu. Razumjeti (ne)vezanost i poistovjećivanje pomaže upravljati svojom boli. Kad govorimo o “umiranju”, i primjenom svjesnog znanje o nastanku patnje, to znači da smo duboko prisutni s njom, s onim što jest. Tada zapravo ništa ne umire, postoji patnja, ali nema patnika. Nastaviti živjeti bez unutarnjeg otpora, u stanju bezuvjetnog prihvaćanja ne znači prestanak osjećanja, već prestanak otpora prema onome što jest. Živjeti tugu kroz prizmu ne odvajanja znači dopustiti joj da postoji bez prosuđivanja, prepoznajući da su tuga i ljubav dvije strane iste medalje. Bol i tuga, plač nisu problem sami po sebi, niti loše stanje, problem nastaje kada naš um stvara otpor, osuđuje emociju ili se grčevito bori protiv onoga što trenutno biva.
Patnju stvara um, misli, osobni gubitak, ali spoznajom Jednosti, Sebstva nestaje patnja uma. Kada tugu promatramo bez potiskivanja dopuštamo da slobodno struji tijelom, nestaje patnja uma. Patnja zapravo predstavlja otpor prema tuzi tada ostaje samo čista emocija koja ima svoj prirodni vijek trajanja. Promatrač ostaje netaknut, shvaća da si ti prostor u kojem se tuga događa, a ne sama tuga. Ti si svjesnost koja promatra taj val plača, tuge kako dolazi, doseže vrhunac i prirodno se povlači.
Kada se “savršen život” uruši, a ostane samo čisto bivanje, praktičan život ne prestaje, ali se iz temelja mijenja način na koji se u njemu sudjeluje.
Boli vas upravo onoliko koliko ste voljeli.
