Vrlo važna i poznata karakteristika uma je mreškanje, modifikacija ili nemir zvano i vrittisima. Ustvari su to razne um misli i senzacije, to možemo primijetiti i u stanju svjedočenja. Bitno je shvatiti da bez obzira na misli i osjećaje čak i kada su bez osuda, tj. bez da ih imenujemo, ili označavamo u njihovom najobjektivnijem obliku sve se svodi na mreškanje. No ipak nešto ostaje tu, što je svjesno praznine i tih senzacija. Može se činiti da postoji to nešto što je još uvijek ‘svjesno’ osnovnog osjećaja i praznine, važno je to ne tumačiti, označiti niti izolirati.
Ono što može biti važno za naprednog sadaku, a jest, to je spoznaja da je ono što se čini da je još uvijek prisutno u tom trenutku, je dualnost, i dalje dva, (ovo i ono, ja i ti). „Nešto” ostaje svjesno tih senzacija / praznina (objekata). Dakle, još uvijek postoji dualnost i taj osjećaj, premda suptilniji, “odvojenog entiteta “, “Ja“, koji opaža predmete izvan ili unutar samog sebe”. Često preostala percepcija “sebe” kao zasebnog “Ja” stvara neku želju, otud i imamo razna pitanja i senzacionalne opise da to “Ja” je nešto doživjelo i traži odgovore kako ‘dalje’. Upravo to vas sprječava nastaviti dalje :-). Tu spadaju i svi oblici euforija vezanosti i ”ja“ vjera za hramove, kipove, osobe od autoriteta i za duhovne pojmove. Očito, svaka “osobna” želja može samo napuhati, ukrasiti i ovjekovječiti ego-osjećaj. Sve dok ne osvijestite da “Vi” ne možete dalje.
Želja da “osobno Ja” dosegne “više stanje “, ili “osobno prosvjetljenje ili blaženstvo”, je samo mentalizirano prosvjetljenje. Taj “ja” ili “Ti” mora umrijeti, izgorjeti mora biti spreman za potpuno otapanje, no (i to je iluzija jer “ti” nikada nije postojao kao zaseban entitet s prvom vlastitom voljom. 🙂 I paradoksalno, “vi” to ne možete uzrokovati. Bilo što, što biste pokušali “vi” samo bi pojačalo iluziju odvojenog “vi”. Osobna svijest može pronaći svoj put natrag u duhovno razumijevanje sebe, čak i kroz prepreke materijalizma i dogmatskog uvjerenja, kroz fizički ka duhovnom fokusu.
Teško je promatrati rad vlastitog uma, a iznimno glas u glavi. Svi smo čuli kroz ljudsku povijest o glasovima bogova u glavama drevnih heroja, mudraca bilo sa misijom tako i lažnih ego pojedinaca. Sve što su doista bili glasovi jednog odjeljka uma, (vrittsi). Različitost je bila samo u nivou prijenosa pročišćenosti svijesti.
Ono što svima izmiče razumjeti su neverbalne misli koje proizvodi glas u nečijoj glavi, a koje se uzimaju kao stvarne, uzrokujući sve mentalne reakcije, proizvodeći iluziju za stvarnošću.
Svjesniji pojedinci znaju da su i mentalni glasovi u glavi iluzije. Većina ljudi u svom suosjećanju, ono što su čuli nije bilo ništa drugo nego njihova želja ego-uma da održi svoj iluzorni ‘odvojeni identitet’ identificirajući “sebe” kao stvarnog (“Ja”) koji je čuo nešto odvojeno od svog “Ja” (glas.) Netko kojem Ja izmišlja je zasebna cjelina, ( biće oblika s granicama). Glas u nečijem umu, glavi iako je za njega dan, često se kao nadahnuta vizija dijeli i predstavlja spas, dobrotu ili podobnu zadaću za druge. Tako su nastajale i formirale se religijske uloge i formacije mnogih, mitova, dogma i senzacija za određene podobne sisteme naroda i rađalo se većina svjetskih dualnih religija i mnogi oblici vjera. Tako uvijek postoji zbrkanost između onoga što je religija i onoga što je duh ili duhovnost.
Svijest sama je čista nema posebnih poruka u nijednom trenutku. Svijest koja vas promatra kao subjekta, sama je po sebi neprimjetna, jer je to prostor u kojem se sve stvari pojavljuju i nestaju, uključujući vaše tijelo i um. Nikada ne primjećujemo sam prostor: primjećujemo sve stvari u svemiru. Otuda je važnost promatranja “svjesnog” Ja (iskustvenog subjekta) kako bi se naučili načini “Ja” modifikacija. Svijest jednostavno osvjetljava. Nema presuda, nema objašnjenja, nema priča, nema uputa, nema opravdanja, nema definicija, samo “ono što jest”. Značenje, ono što se opaža, nije ono što opaža. Zapravo, ne postoji opažatelj, već samo opažanje, samo svijest.
Dakle, jedini glas u glavi je glas uma. Tvorac, održavatelj i pripovjedač “Priče o meni i mom životu”. Nije ni glas boga, ni anđela čuvara, ni duhovnih vodiča, ni kozmičke svijesti itd., Itd.
Ne postoji “tko” koji je svjestan, samo je “ono” svjesno, sama svijest. Za beznadno ograničeno ‘ljudsko’ razumijevanje, možete reći da je sve samo energija. S tim bi se složila ne samo ‘duhovnost’, već čak i ‘znanost’. Samo energija koja kao da se neko vrijeme spaja u oblik, a zatim se otapa natrag u bezoblično. Onda ako nismo glas u svojoj glavi, pitate se, da li ste onaj koji je svjestan malog glasa u svojoj glavi, i ima li naša svijest vlastiti glas.
Ima li čista energija glas?
Ne. Kad privremeno dobije oblik, neki bi se atributi mogli učiniti stvarnima i prisutnima – poput tijela, ruku, zvuka koji dolazi iz grla, glasa u našoj glavi itd.
Ne samo da je svijest prije JA, već je svijest ili svjesnost ono što vas promatra kao subjekta, u osnovnoj praksi samo-istraživanja.
Svjesnost / Svijest nema glasa. I nažalost, u carstvu “duhovnosti” puno je toga previše “duhovno. Sva razna imena Svijest ili Atman ili Duša, pa čak i čisto Biće, izraz je koji se i previše puta koristi u pokušajima da bi se objasnilo onog ili ono što se ne može označiti. Može se reći to je samo “Ono što Jeste”, (Totstvo) :), ili da je to Prazan prostor u kojem sve može postojati, ali onom ‘umu’ koji je apsolutno nesposoban uhvatiti nedvojnost, to bi odmah protumačio kao ‘ja i to’. U osnovi onoga što jest nije apsolutno nikakav subjekt ili objekt.
Akcijska figura bodymind (“utjelovljena svjesnost”) pruža osjetilno tlo za biti osoba. Um je tumač osjetilnih podataka tjelesnog uma i tvorac i pripovjedač (“unutarnji samogovor”) naizgled nebrojene priče o osobnosti. Priča o sebi i svom životu i svemu što mu se događa, moja patnja, moja radost, Moji uspjesi, Moji neuspjesi, Moj ljubavni život, Moja samoća, Moja vjera, Moja karijera, Moja beskućništvo, itd. Itd.
Drugim riječima, “osoba” koja sebe doživljava kao osobu. . . je priča, fikcija, iluzija. Ali nemojte to reći onima koji su u okvirima ja sam ono, ovo, sljedbenik, direktor, učitelj, otac, samac… moglo bi postati stvarno obrambeno i bijesno. S druge strane, um se evoluirao stotinama tisuća godina kako bi služio i zaštitio tjelesni um od svih opasnosti, stvarnih i zamišljenih. Ono što se vidi, percipira ovisi o tome odakle se gleda emocionalno, kulturološki, intelektualno, obrazovno itd.
Pa, što možete učiniti “vi”? Najteže je razumjeti najjednostavniji savjet, a još teže to prihvatiti, a to je “ostavi sve, samo otpusti”. Um je glavni iluzionist, tkač snova, majstor zamišljanja koji pripovijeda priču o duhovnom prosvjetljenju ili znanstvenoj fantastici, možda istinitu priču, romansu, priču o iskupljenju, priču o tuzi itd. A tu je i “projiciranje” vlastitih karakteristika na druge da bi razlog za razmišljanje.
Utjelovljena svjesnost je sredstvo kojim se svijest budi u svojoj bezobličnoj prirodi. Ona je također tvorac i održavatelj stanja snova odvojenog sebe.
Nitko ne može vidjeti da takozvano istinsko ja nije sebstvo. Dakle, nema potrebe tražiti neko posebno stanje duha ili stanje bića da bismo bili ono što već jesmo. Ova izravna spoznaja nije konceptualna ili osobna, ona je iskustvena i bezlična.
Stoga je traženje prosvjetljenja važno samo fiktivnom “meni”.
Na svijet ili relativnoj razini, pojedinci znani i neznani, yogiji i mudraci koji određenom misijom šire istu Istinu načinima prilagođenim sistemima u kojima djeluju ne iskorištavaju svijest. Svijest je dakle prije njih. Oni su prisutna svijest. To je razlika od samoprozvanih Mesija, Gurua i misionara.
Mogli biste reći da je ništa biti sve, što je točnije, ali još grčevitije za um. Ništa, naravno, nema ništa, niti ima neke potrebe, nema glasa. Glas bi bio dobar samo za ‘ja i oni, ja i moje’. Glas bi bio dobar samo za usmjeravanje i motiviranje prema nekom “cilju”. Ali nema se kamo otići, ništa se ne može promijeniti ili postići i nema “cilja koji je” svjetliji “ili” bolji “od bilo čega drugog… jer cjelovitost je već cjelina.
Jedino što treba shvatiti. . . svijest nikad ne govori.
Ono što ovdje govori je iluzorno “ja”, a ne “probuđeno”.
Ukratko, nema “naše svijesti”, već samo svijest, “mi / ti / ja” dolazimo i odlazimo poput oblaka na nebu.
Pitanje
“Možemo li doći do Nirvane na Zemlji?”
Odgovor
Naravno, gdje bi to drugo bilo, nego gdje jesi.
