Što je ta svijest, koja se izražava u svakom živom činu uma i tijela? Koje je znanje o tom sebstvu, ‘jastvu’, ‘višem ja’, ‘Atmi’, ‘Biću’, Čistoj Svijesti itd, koje je uvijek prisutno, u svakom iskustvu. To je ono što ja zapravo jest, u svakom od nas, ispod naše različite osobnosti. Ljudi zbog duboko ukorijenjene navike, svijest smatraju aktivnošću tijela, osjetila i uma. Stoga se čini da je ono što uzimamo za svijest pobrkano s velikom složenošću fizičkih, senzualnih i mentalnih radnji.
Direktni uvid je da Nedualnost mora biti živi učitelj jer izravno traži istinu. Koliko god loš ili dobar svijet bio treba biti viđen onakvim kakav jest, odražavati temeljnu istinu, iz površnog i varljivog prizora vanjskih vizija. U kozmološkom pristupu, pojedinačna osoba ili “jiva” smatra se nepotpunim dijelom svemira koji ga obavija. Stoga se direktni pristup opisuje kao “dosezanje univerzalnog iz individualnog”. Kada se ono što smatramo sobom proširi izvan svih ograničenja naše fizičke i mentalne vizije, tada spoznaje “To”, Svijest, zvano mnogim imenima, i nije koncept. Sve što postoji je Jedna Stvarnost. Naziva se Apsolut, Sebstvo, Biće, Čisto Jest-stvo, Čista Svijest, Temeljni Temelj, Prvobitni Mir, Bog, Tišina, Svijest.
Koristeći viši razum i ispravno razlikovanje, nije razmišljanje. Nedvojstvo se ne može uspostaviti “nižom” logikom, vanjskim razmišljanjem uma. Proturječja su očita samo u području dvaite (dualizma) ili svijetu iluzije gdje se odvijaju naše duhovne prakse. Advaita je cilj kojem teže duhovne prakse, tu se rastvaraju sve kontradikcije. Svijest nije čin koji obučete pa skinete, to je sama bivstvo sebstva, točno ono što sebstvo uvijek jest. U stvari, ja je svijest, čije biće je znanje, poznaje sebe, svijetli vlastitim svjetlom. To je ono ‘više ja’, koje se ne odvaja ni od koga, ni na trenutak, nije nikakav fizički ili mentalni čin, koji ego-ja počinje činiti u nekom trenutku i prestaje činiti kasnije. Svi mnogi “objekti” koji se čine “odvojenima” i stvarnim, biljke, bića, životinje, ljudi, svemir, planeti, vrijeme i prostor – sve su to samo dojmovi u Svijesti Jednog Sebstva.
Sve se pojave prepoznaju po odrazu vlastitog osvjetljenja. Spoznajemo ih tek kada uđu u polje pažnje, kada su obasjani sviješću. Ali onda, kako se ta svijest može spoznati? Svijest nije predmet koji se poznaje. Ali ona je ta koja zna. Stoga je prepoznata po identitetu, kao naše vlastito ja, kroz spoznaju našeg pravog identiteta s njom. Samo tako se to može znati. U svakome od nas svijest se zapravo doživljava u jednini, kao naše vlastito ja. Ali kada osoba gleda kroz um i tijelo, u svijet koji izgleda kao da je izvana, čini se da je svijest drugačija i da se mijenja, kod različitih ljudi, različitih stvorenja i njihovih različitih sposobnosti. Ili ako osoba gleda samo kroz um, na mentalni proces, tada se čini da je svijest sastavljena od uzastopnog niza percepcija, misli i osjećaja. Stoga je svijest sama po sebi vrlo različita od različitih i promjenjivih pojava koje obično pogrešno smatramo njome. Kada se doživi izravno, u najdubljoj jezgri iskustva svakog pojedinca, to je ‘čisto ja’, potpuno neosobno i nepristrano, izvan svih razlika i promjena. To je najintimnije i neporecivo iskustvo koje imamo zajedničko duboko u svakom od nas. Ipak, ovo neporecivo iskustvo velika većina ljudi u svijetu ignorira, prekriva, nesvjesno je. Zanemaruje se zbog zbrke koja miješa jastvo s tijelom, osjetilima i umom. Budući da ovo stvara lažni izgled fizičkih radnji, senzualnog i mentalnog, koji se ćudljivo brkaju s jasnim i nepromijenjenim svjetlom svijesti. Dok se ljudi poistovjećuju s različitim tijelima i umovima koji se mijenjaju, pogrešno se smatraju jivama ili osobama, koje su mješavine različitosti i nesigurnosti. Tu je znanja o sebi pobrkano s netočno poznatim objektima zbog sukoba sa svojim prividnim ja.
Što je to što promatramo kao “sebe”? Što je sebstvo, jastvo? Je li to ono što se vidi, ili ono što se miriše, ili ono što se govori, ili ono što se kuša i što se čuje, artikulira,
Ili ono što je ovaj um i ovo srce: percepcija, usmjerenje, učenje, vizija, postojanost, misao, razlučivanje, motiv, pamćenje, mašta, svrha, život, želje? Sve su to samo imena koja se pripisuju svijesti. Svijest nije istinski zamračena percepcijama, mislima i osjećajima, niti njihovim nestankom. Samo se čini zamagljenim iz lažne perspektive fizičkog ili mentalnog ega, koji pogrešno poistovjećuje samospoznaju s tijelom, osjetilima i umom, i tako brka svijest s fizičkim, senzualnim i mentalnim aktivnostima. Kao što Ocean stvara valove koji se na trenutak mogu činiti odvojenima, ali sve je to samo oceanska voda. Perspektiva je ta koja treba pročišćavanje, a ne svijet, jasnoća perspektive poseban je rad svjedoka.
Kada um misli, on zapravo ne zna. Većina ljudi shvaća da nešto nije u redu s egom, u načinu na koji se fokusira na ono što vidi, misli i osjeća svojim promjenjivim umom. U čemu je problem, kako bi se to moglo ispraviti? Misli uma samo su promjenjivi činovi, od kojih svaki odvlači pozornost od drugih, zaglušuje svojom bučnom galamom. Dok te misli zamjenjuju jedna drugu, znanje je ono što se nastavlja. To je tihi svjedok koji je potpuno nepristran i nevezan, uopće nije uključen u bilo kakve promjene. Tihi svjedok je tada ‘znajući ja’ svih misli koje dolaze i odlaze, dok um i tijelo rade svoje, svjedok samo svjedoči. Njegovo svjedočenje nije promjenjiv čin. U svom čistom i tihom znanju, on ne čini ništa. On ni na koji način nije uključen u bilo koji čin koji se mijenja. Ostaje isti, apsolutno nepromijenjen u potpunosti slobodno i neovisno o onome što se svjedoči. Samom prisutnošću tog nijemog svjedoka osvjetljava se i bilježi ono što se pojavljuje. Svatko ovisi o tom svjedoku za svo pamćenje i komunikaciju. Za sjećanje ili za integraciju postoji povratak njegovoj tihoj prisutnosti, koja je zajednička svim promjenjivim vremenima i različitim osobnostima. Odatle se sve zna, nepristrano i istinito. Stoga, da bi se ispravile predrasude i zbunjenosti ega, sve što je potrebno jest promjena perspektive, što se postiže spoznajom da se sve znanje nalazi u nijemom svjedoku. To je jedina prava značajka, ostati kao tihi znalac, potpuno odvojen od mislećeg uma, opažajućih osjetila, stvaralačkog tijela, sretne ili nesretne osobnosti. Svjedočenje je po prirodi odvojeno: ono ostaje nepromijenjeno i na njega ne utječu promjene u aktivnostima tijela, osjetila i uma, u pojavnosti i u svijetu.
Nevezanost ne dolazi ni od kakve fizičke ili mentalne promjene, niti od bilo kakvog prisilnog odricanja. Dolazi jednostavno od spoznaje da se u stvarnosti ostaje kao ono što svjedoči svim događajima koji se pojavljuju.
Ovo su jasna stajališta koja podupiru tradicionalni spisi Advaite.
Kada vam se čini da se sjećate prošle misli, to je zapravo nova misao sama po sebi i nema izravne veze sa starom. Čak i kada se sjećate, vi ste svjedok te misli o sjećanju. Stoga nikada ne mijenjate svoju ulogu svjedoka, bez obzira koliko se vaše aktivnosti mijenjaju.
