Čovjek živi u svijetu zamisli i ne zna da mu je život samo san. Ono što  prosječan um (ja, i moje, oni-ovi) ne shvaća je činjenica da sve što zna o sebi istinito je samo za njega . Vaša istina samo je vaša,  i ne može biti istina ni jednoga drugog čovjeka, pa ni ikoga drugog počevši od roditelja, djece itd. Većina ljudi vjeruje  da dobro poznaje svoje roditelje, ali nemaju pojma tko su oni uistinu, i što se sve krije u njihovim mislima. Tako i svako od vas živi u zamislima i vjerovanjima koje sami stvarate od niti siječanja i mašte, prepuni zaborava u čemu najviše opstaju ponavljajuća iskustva. To je zato što je vaš život načinjen od mnoštva malih snova koji se mijenjaju cijelo vrijeme.  Čovjek sanja u skladu sa svim onim uvjerenjima i stavovima koje posjeduje, a svoje snove mijenja u skladu sa svojim prosuđivanjem i u skladu sa svojim uvjerenjem o vlastitom položaju, i zamisli što on jeste.
Dok smo u svijetu gdje sudjelujemo kao ljudska biča imamo i svoje odgovornosti. Pokušaj izbjegavanja odgovornosti jedna je od najvećih pogrešaka koje činimo, jer svaki čin ima svoje posljedice. Sve što pomislimo i sve što učinimo ima svoje posljedice.

Ako donesemo odluku, pojavljuje se ishod ili reakcija. Na ovaj ili onaj način doživjet ćemo posljedice svojih djela, bilo da se radi o odlučnosti ili prevrtljivosti. Zbog toga je svako ljudsko biće potpuno odgovorno za svoja djela, misli i akcije čak i ako to ne želi biti. Tako možemo reći da u skladu s načinom na koji dvoje ljudi sanjaju, oni će stvoriti oblik toga sna koji nazivamo odnosom. Svaki odnos u kojem se nalazimo jedinstven je, jer mi zajedno sanjamo mali san. Svaki odnos postaje živo biće koje su stvorila dva sanjača. Znamo da su snovi sastavljeni od emocija u čijem izvoru se nalaze dva oblika prevladavajuće energije: jedan izvor jest strah; a drugi ljubav. Iako čovjek doživljava obje te emocije,  obično kod ljudi prevladava strah.
Jasno je  da se uobičajen odnos u ovome svijetu devedeset pet posto temelji na strahu, a pet posto na ljubavi. Aspekti ili svojstva ljubavi i straha nam pomažu  (logičkomu umu) da razumijemo osjećaje, koji nam diktiraju život.
U odnosima sa strahom ili njegovim maskama odnos je prepun uvjeta. Prevladava geslo ja ću te voljeti samo ako te mogu kontrolirati, i ako se uklapaš u sliku koju sam stvorio/la o tebi. Stvorio sam sliku o tebi kakva bi ti trebala biti, a budući da nisi i nikada nećeš biti slična toj slici, ja te zbog toga prosuđujem i osuđujem. Otud ljutnja, nemir, nestrpljenje, prevare i maske iza kojih se kriju strah (nesvjesnost, neznanje).  U ljubavi, toga nema, nema žaljenja jer ne sudite sami sebe, a ni svoga partnera, niti svoje prijatelje.


Ljubav je bezuvjetna. Na putu ljubavi u odnosima nema nikakvih ako; nema nikakvih ovisnosti.
Volim te bez ikakva razloga, bez ikakvih opravdanja. Prisutno je stanje svijesti  koja je sloboda biti kakav jesi. U strahu si dajemo pravo mijenjati nekoga drugoga i padamo pod utjecajem nečijih zamisli, želja dajući im zbog svoje slabosti pravo mijenjati nas.


Ako se hoćemo promijeniti, to je zato što smo se odlučili  promijeniti jer više ne želimo patiti, niti ostati nesvjesni svoje prave prirode koja je život mira i blaženstva
.
Strah je prepun obaveza, tu se ponašamo na način da smo stalno orijentirani vani, opterećeni drugima, i sve činimo u očekivanju da će drugi ljudi učiniti nešto jer da to moraju učiniti. Druge ljude okrivljujemo zbog toga što nisu ispunili naša očekivanja,  osjećamo se povrijeđeni – i sudimo to nije pravedno. U strahu postoji stalni otpor zboguvejta, vezanosti , i to odupiranje stvara patnju.  Dok ljubav ne očekuje ništa, ne poznaje otpore. Sve radimo  bez napora jer to želimo raditi, a ako drugi ljudi nešto rade ili ne rade, ne poistovjećujemo se, to je zato što žele ili ne žele nešto napraviti, a tu nije riječ ni o čemu osobnom i tada sve postaje zadovoljstvo, nalik igri a mi tada svjedočimo. Ne osjećamo se povrijeđeni, jer stvari prihvaćamo kakve jesu. Strah je prepun očekivanja. Zbog toga strah ranjava, ali ljubav ne. Svaka osoba po ovim svojstvima može samoispitivanjem procijeniti koliko je svjesna ljudskih vrijednosti koje živi, primjenjuje ili ne.
Strah nikoga ne poštuje, pa ni sebe samoga i tu imamo jednu dimenziju koju treba shvatiti, jer u neznanju i vezanosti za um vrtloženje, većina ljudi se ponaša i ne razumije na primjer da ako nekog  sažalijevate, to znači da osobu ne poštujete, jer ne poštujete ni sebe. Ako nekoga ne poštujete, tada ćete pokušavati upravljati njihovim životom. U tom smislu sažaljenje  znači da pokušavate učiniti za  nekog ono što bi oni trebali učiniti sami za sebe. Samosažaljenje  izvire iz nepoštovanja. Strah je prepun sažalijevanja i sažalijeva svakoga.
Ljubav, u stvarnom smislu riječi – nikoga ne sažalijeva, ali osjeća sućut, jer ljubav poštuje. Ljubav je u potpunosti odgovorna. To znači ohrabrit osobu, pomoći savjetom, ako se pogriješi, pružite ruku i pomažete da osoba ustane, ali ne donosite odluke umjesto nje, ne sudite niti se uplićete poistovjećivanjem u bilo kojem vidu. To je sućut, ali to nije isto što i sažaljenje. Nekog sažalijevate kad ga ne uvažavate cijelovitog, kad pomislite da osoba nije dosta dobra, snažna da sama uspije.

Sućut izvire iz poštovanja i ljubavi; sažaljenje iz nedostatka poštovanja i straha. Ljubav je uvijek opuštena, tada ste velikodušni i sva su vam vrata otvorena.   Koji su oblici ili refleksije straha skrivenog iza maski poput tuge, patnje bijesa, ljubomore i drugih otrova ljudske svijesti. Strah je sebičan; u strahu se brinete samo za sebe. Sebičnost zatvara sva vrata.
Kako se možemo osjećati dobro ako u strahu patimo? Osjećamo da nas sve ugrožava; bijesni smo, tužni i ljubomorni ili se osjećamo izdanima. Bijes je samo strah koji nosi masku. Tuga je strah koji nosi masku. Ljubomora je strah koji nosi masku. Uza sve te emocije koje izviru iz straha i dovode do patnje, možemo se samo pretvarati da smo mirni ili onakvi kakvi nismo. Ali mi nismo na miru, jer se ne osjećamo dobro, jer nismo sretni.
Do svih nesporazuma, napetosti i nesklada u odnosima i patnji dolazi zbog toga što se koristimo komunikacijskim kanalima koje smo totalno nesvjesni pod utjecajem nižih tamas i rađas energija, navika i predrasuda, i sebičnih pravila. To su sve emocionalni otrovi koji se prenašaju jedni na druge. U većini odnosa donose se pravila da bi se zaštitili od emocionalnih patnji, a istina je da zapravo ne bi smjelo biti nikakvih pravila.  Takva pravila oslabljuju kvalitetu razumijevanja između partnera, i svih ljudskih odnosa jer kad smo uplašeni, tada lažemo.

Ako očekujete da se ja moram ponašati na određeni način, tada ja osjećam obavezu tako se i ponašati. Istina je da netko nije ono što drugi želi. Prevladava stanje da kad je netko otvoren, kada je onakav kakav je,  drugi se osjeća povrijeđen i postaje bijesan. Tada se rađa laž, zbog prisutne osude, prosudbe, kazne i uvjeta. Dominira osjećaj da se mora drugog nadzirati, jer nema poštovanja. U svim skrivenim maskama straha  postavlja se mnoštvo uvjeta, očekivanja i obaveza.

U svakom odnosu postoje dva dijela. Jedno ste vi, a drugi dio jesu ostali bilo otac, majka, sin, prijatelj, partner. Vi ste odgovorni samo za svoju polovicu;niste odgovorni za drugu polovicu. Bez obzira na to koliko mislite da ste bliski, bez obzira na to koliko je vaša ljubav snažna, ni na koji način ne možete biti odgovorni za ono što se zbiva u glavi druge osobe. Nikada ne možete znati što ta druga osoba osjeća, što vjeruje, kakve zaključke donosi. Ništa ne znate o toj osobi. To je istina, ali što mi činimo? Pokušavamo biti odgovorni za drugu polovicu, i zato se odnosi u paklu temelje na strahu, tragediji i ratu za prevlast. Ako smo u napetostima za dominaciju, (ja sam u pravu) to je zato što nemamo poštovanja. Istina je da nemamo ni ljubavi. Riječ je o sebičnosti, a ne o ljubavi; riječ je samo o tome da dobijemo svoje količine psihičke hrane (opijenosti), da bismo se mogli osjećati dobro. Kada ne poštujemo drugu osobu, dolazi do rata za prevlast jer se svaka osoba osjeća
odgovornom za onu drugu. Drugi ljudi mogu pokušati platiti za vaše pogreške, ali vi ćete svakako platiti svoje pogreške, i to dvostruko. Kad su drugi odgovorni za vas, to dovodi samo do još veće posljedične reakcije koju morate odraditi bilo u iluziji, patnji ili tragediji.

S drugim ljudskim bićem možemo dijeliti, možemo uživati, zajedno stvarati najljepši san. Ali druga polovica ima svoje vlastite snove i volju, a mi nikada ne možemo nadzirati te snove, koliko god se trudili. Tada se pred nas postavlja izbor: možemo izazvati sukob, napetost , nerazumjevanje ili možemo postati prijatelj u igri i suigrač. Prijatelji u igri i suigrači igraju se zajedno, ali ne jedno protiv drugoga po svim pitanjima stva i vrijednosti života. Inače je sve ostalo prilagodba, podobnost ili odraz neke maske.

Osjećaj ljubavi se temelji na poštovanju. Osjećate se dobro sami sa sobom i zato ste sretni i jer prihvaćate različitost i sve kako jeste. Svijest koja je ispunjena ljubavlju je uvijek u dharmi, u ljubavi postoji pravda. Ako napravite pogrešku, za nju ćete platiti samo jednom, a ako uistinu volite sebe, iz te ćete pogreške nešto naučiti.

Ljubav nema nikakvih uvjetovanosti niti obaveza, taj smisao treba živjeti, treba biti  konstantno stanje postojeće svijesti.


Komentiraj