Skip to main content

Ako malo pogledate oko sebe možete se zapitati zašto su skoro svi toliko obuzeti aktivnostima i zašto ih one opsjedaju?
Većina niti malo zna što rade sa sobom, umom i stalnim aktivnostima. Možete jako dobro primijetiti kako su skoro većina u nekim aktivnostima. Treba razumjeti prirodu aktivnosti koja nije tako jednostavan fenomen i skrivenu struju koja se u njoj krije.
Vrlo često nailazimo na pitanja, i rasprave o svim vidovima napetosti koje mnogi imaju bez obzira da li se bave, ili misle da se bave nekim tehnikama koje omogućavaju opuštanje. Ipak napetosti se suptilno izražavaju u takozvanim tikovima, i radnjama kroz aktivnosti i činjenja, i to nesvjesni tog ponavljanja, jer malo tko prati i promatra prirodu svojih aktivnosti.

Treba razlučiti razliku između akcije i aktivnosti.
Akcija nije aktivnost, aktivnost nije akcija. Njihove prirode su suprotne. Aktivnost nastaje iz napetog uma – ona je nemir, i gubljenje energije. Aktivnost nije potaknuta određenom situacijom, aktivnost nije odgovor; ti si vrlo napet, pa ti je neka situacija samo izgovor za aktivnost. Aktivnost nema veze sa danim okolnostima. Aktivnost je vođena prošlošću, Ona nije odgovor na dati trenutak, prije je izlijevanje tvoje napetosti koju si sakupio u prošlosti, u sadašnjost.
A Akcija se dešava kada to situacija zahtjeva, tada nešto činiš, tada reagiraš, odgovaraš, učestvuješ. Akcija nastaje iz tihog uma – ona je najljepša stvar na svetu. Akcija se odnosi na danu situaciju. Akcija je kreativna.

Dok je akcija je spontana, teče iz trenutka u trenutak. Aktivnost je vrlo, vrlo destruktivna – ona uništava i tebe i druge.

Pokušajte uočiti ovu finu razliku.
Na primjer, gladan si i jedeš – to je akcija. Ali ako nisi gladan, uopće ne osjećaš nikakvu glad, a jedeš – to je aktivnost. Takvo jedenje je nasilje: uništavaš hranu, svojim zubima drobiš i uništavaš hranu; to te malo oslobađa unutrašnje napetosti. Ne jedeš zato što si gladan, ti prosto jedeš zbog unutrašnje potrebe, prisiljen si da budeš nasilan. U životinjskom svetu nasilje se povezuje sa ustima i rukama, odnosno, sa kandžama i zubima. To su dva najnasilnija organa u životinjskom carstvu. Dok jedeš, oba organa zajedno uživaju. Rukama držiš hranu, a ustima je jedeš – nasilje se oslobađa. Ali ako nisi gladan, to nije akcija, to je bolest. Takva aktivnost je opsesija.
A opsesija ima i u drugim vidovima, mnogi stalno jure na nova okupljanja, na mjesta gdje se nešto prikazuje, prezentira samo da ne bi bili sami sa sobom. Tako su nastali i trikovi i tikovi: netko žvače gumu, netko trga nokte, netko šilji ili žvače olovku, ili puši cigaretu, ili rukama ponavlja iste pokrete, a neki se stalno češu po nosu itd – to su sve ne samo zamjene za hranu, već načini koji tako dobro oslobađaju napetost-nasilnost. Ali svi takvi su sasvim nesvjesni onoga što rade.


Što čovjek radi dok puši cigaretu?
Nešto vrlo nevino: samo udiše i izdiše dim, udisanje i izdisanje; vrsta bolesne pranayame, a i vrsta svjetovne transcendentalne meditacije. Pušenjem se stvara neka vrsta ritmičkog rituala. Ono olakšava i oslobađa unutrašnju napetost. Imate primjere ako razgovarate sa čovjekom – i ako on počne tražiti cigarete, to znači da mu je dosadno i trebali bi tada odmah otići. On vas i ne želi slušati, ali kako je pristojan, – on je ljudsko biće, civiliziran, on će skočiti na cigarete i počet će puši. Tako više neće brinuti o tebi, zatvorit će se u svoj osobni ritual, pušenje. To oslobađa.
Te aktivnosti pokazuju opsjednutost. Ne mogu biti svoji, ne mogu ostati tihi, neaktivni. Pomoću aktivnosti izbacuju svoje ludilo, svoje besmislice. Dok je smisao akcije, divna, akcija dolazi kao spontani odgovor; život traži odgovore. Ti svakog trenutka djeluješ, akcija dolazi iz sadašnjeg trenutka. Gladan si i tražiš hranu. Žedan si i piješ vodu. Pospan si i odlaziš na spavanje. To je proizašlo iz cijele situacije. Akcija je spontana i totalna. Aktivnost nikada nije spontana, ona proizlazi iz zamišljanja, privida. Možeš ju sakupljati godinama, a da eksplodira u sadašnjosti – kada to više nema važnosti.

Um sve u ime aktivnosti  kalkulira; um će uvijek naći opravdanje za aktivnost. Um će se uvijek truditi da dokaže da je to akcija, a ne aktivnost; da je to bilo potrebno. Um je spreman na racionalizaciju, u paljbi izlaganja stava, ili ce u bijesu braniti sve aktivnosti, i pronalaziti razloge; objašnjavajući da je to bilo nužno. Čak i kad su svjesni da je to bilo nepotrebno, da to situacija nije zahtijevala, da je to što ih je izazvalo jednostavno nevažno.
Racionalizacija i dokazivanje im pomaže da ne budu svjesni svog nesvjesnog mehanizma. Zbog toga se ne mogu nikad opustiti.Čak i ako žele da se opuste, to nikako neće biti moguće kroz aktivnost. Samo pogledajte, kako većina juri na sto mjesta, na sto strana, na sto druženja, okupljanja, nikad ne prestaju održavat važnost, ideja, koncepta i trud koliko su obuzeti aktivnostima. To sve proizlazi iz nemirnog uma i straha biti sam sa sobom.

Vanjske aktivnosti su izlika bijega od sebe, u potrazi za sobom u besmislenim situacijama. To sljepilo – ne dozvoljava vidjeti situaciju, te omogućuje da se aktivnost nastavlja. To je opsesivna potreba; potreba da se nešto radi, bez obzira zbog čega i ma što to bilo.
Čak svi savjetuju „Bolje radi bilo što, nego ništa’, samo da ne bi um bio prazan, i ti sa sobom.

Prazan um je najljepša, najčistija stvar na svetu. Zašto?? Jer samo prazan um je slobodan prostor kroz koji Božansko može ući u tebe. A to znaju samo oni koji su budni za istinu života.

Komentiraj