Intelektualna gimnastika je neophodna na početku bilo kakvih rasprava i diskusija; no,ne treba se slijepo bacati u bilo što. Sposobnost uma da procjenjuje i bira je važan dio inteligencije koju mi kao ljudska bića koristimo radi svoje sigurnosti i preživljavanja. Problem je što je njegov utjecaj postao disproporcionalno velik u našem svakodnevnom životu i što se nikada ne umiruje! Pažljivim i osjećajnim istraživanjem vidjet ćemo njegovu hiperaktivnost u pravom svjetlu i tada treba upotrijebiti volju ostati tih, i vratiti diskriminativnu funkciju tamo gdje joj je mjesto.
Ne raspravljaj, kaže mudrac, ako ti netko nameće raspravu, ćuti. Ne odgovaraj nikakvim argumentima, već se mirno udalji, zato što diskusije samo uznemiravaju duh. Jedina korist od diskusija je vježbanje intelekta. Dokazivanje i rasuđivanje su samo preliminarne faze. Ima stvari koje su izvan njih. Nije čitav život za učeničke rasprave i debatna uvjeravanja u ovoj okolini relativne razine, jer tu djeluju uvjetovani utisaka. Intelekt je samo jedan slab instrument I može nam pružiti samo ograničeno saznanje, preko čula.
Svako prijanjanje za misli, osjete, osjećaje, ili iskustva čini samo još jednu kariku u lancu vašeg vlastitog samo-porobljavanja. Dalje, svaka percepcija izaziva odgovarajući osjet (ugadan, neugodan ili neutralan), a iz osjeta se stvaraju naše reakcije (emocije, verbalne ili fizičke akcije…) Ovakve automatske, slijepe reakcije izazivaju u nama nove osjete iste prirode koje opet izazivaju reakcije i tako ulazimo u začarani krug koji pojačava naše prijanjanje ili averziju sto sve izaziva bilo koji oblik patnje kao posljedicu.
Buda je govorio da je hraniti se pohvalom i pokudom isto što i hraniti se tuđom pljuvačkom, onim što je bolje ispljunuti ili povratiti. Takav opsesivno kritičan um hrani se zauzimanjem pozicije sudca, dijeljenjem stvari na ispravne, pogrešne, dobre ili loše. Dio nas zaista uživa da bude superioran donoseći takve procjene. Ili svrstavajući se samo na jednu stranu. Isti takvi počinju uživati u pohvalama kada stvari idu dobro i kada nam se doživljaj života čini prihvatljivim. Glas kaže: “Stvarno si sjajan, odlično to radiš. Ubrzo će razni ljudi žudjeti da čuju tvoje mudrosti. Na pravom si putu.” Taj se lik hrani pohvalom i pokudom, dobitkom i gubitkom, uspjehom i neuspjehom. To znači da se uvijek upinjemo da svoj sud nametnemo, svoj komentar u kojem su neki podobni neki nisu, jer ja tako mislim. Uvijek ćemo pred sobom imati nekakvog neprijatelja kojeg ćemo se morati oslobađati svojim sudovima bilo u dobrom bilo u lošem duhu.
Otkuda u nama toliko prianjaju za kritiku, za nešto ili nekoga što mi se više sviđa i nešto što mi se ne sviđa. Zašto ljudi koji se deklariraju kao duhovno osviješteni imaju te sklonosti. Zato što više slijede želju, i porive nekih otrova svijesti, poput ljubomore, bijesa, ponosa. To je sve nemir uma. I kako radimo na tome da budemo iskreni sa jednim, otkrivamo i jedan iskreniji odnos sa ovim drugim. Ako želimo da se oslobodimo prekomjernih sklonosti koje odvajaju, sude i dijele, onda moramo vidjeti kako se osjećamo u vezi tih poriva Ako promatraš sebe svakodnevno, sto dublje i duže možeš, i ostaneš tih iza svih tih misli, emocija djela, ono ti omogućava da se distanciraš od svega toga, samim distanciranjem ti uviđaš kolika je tvoja poistovjećenost sa svim tim, i shvaćaš da je jedini način da se riješiš negativnih ili onih mehanizama koji te sputavaju svjesnost. Jer im tim činom oduzimaš snagu tada nastupa volja.. koja pojačava svjesnost i odluku riješiti se tih mehanizama.
Što god da se događa, trebamo sve doživljavat sa punom pažnjom, ali smireno i sa dozom staloženosti. Poistovjećivanje sa kritiziranjem i osuđivanjem i silnom potrebom reagiranja na sve što nije po našoj volji stvara vrlo ograničen identitet, jedan krajnje naporan identitet. Nedostatak volje za opraštanjem je “pogonsko gorivo” ega. On treba stalno osuđivanje, budući da njegovo preživljavanje ovisi o uvjerenju u realnost krivnje – a ne stvarnost opraštanja.
Međutim, pokušaj da imamo samo ljubazne misli na kraju obično propada jer je nemoguće osloboditi se neljubaznih misli sve dok smo vezani za lažnu osobnost koja uslovno (uvjetovano) i nemirnim umom sve percipira pa i uvjetovanu ljubav. Na primjer, ako ste poistovjećeni za to da vas drugi poštuju, ili da namećete svoju sliku s dozom kritike misleći da ste u pravu a neko prema vama pokaže prezir, vi ste tada podređeni i još više nemirni. Te su situacije dana da stanete i napravite preokret priznanjem sebi i opraštanjem sebi no, obično se zavaravate i druge prozivate za neku krivnju. Takve reakcije i nejedinstvo u različitosti su sebična razmišljanja i doživljaji su poremećeni, brzopletim osuđivanjem Zato, da bismo oslobodili.
To je onaj dio nas za koji je Buda rekao da je rob ovoga sveta. Energija koja ga održava u životu jeste lažna i ima svoj kraj. Ne moramo se osjećati loše kad i sami naiđemo na takvu lažnu energiju. Ne moramo da je osuđujemo. Potrebno je samo da je prepoznamo kao takvu.
Ono što prepoznaje taj lažni put jeste samo po sebi stvarno. Buda je rekao: “Uvidjevši lažno u lažnom, dostižemo ono što je stvarno; zamijenivši stvarno za lažno, ostajemo zarobljeni lažnim”. Kada vidimo da trošimo lažnu energiju, a to je ono što činimo kada osuđujemo strah u sebi, prepoznajemo tu sklonost. Moramo odstraniti vezanost za misli koje nas zarobljavaju i gospodare nama. Tek tada će Ljubav moći djelovati pozitivnim energijama.
Čovjek smatra da su drugi različiti od njega. Ali nema tih drugih. Postoji samo Jedno, Bog u svima. Svi su Božja utjelovljenja. Zato nikoga nemojte ni kritizirati niti grditi. Budite svima zahvalni jer vam svatko na neki način pomaže. No, čovjek pribjegava svim vrstama varkā i pokušava zaobići izražavanje zahvalnosti. Na taj način razara svoju vlastitu ljudskost. Ne krivite nikog zbog vlastitih pogrešaka i stojte na vlastitim nogama, preuzimajući na sebe čitavu odgovornost. Recite: “Taj jad zbog kojeg patim posljedica je mojeg vlastitog djelovanja. I upravo ta činjenica dokazuje da je trebam sam poništiti.” Ono što sam stvorio, mogu i uništiti; ono što je stvoreno od strane nekog drugog, nikada neću biti sposoban uništiti. Stoga ustanite, budite odvažni, budite jaki. Preuzmite svu odgovornost na vlastita leđa i znajte da ste kreator svoje vlastite sudbine.
Cjelokupna snaga i pomoć koju želite, nalazi se unutar vas samih, izgradite vlastito sudbinu. Svakog trenutka kada pogledamo osuđujući um objektivno – onakav kakav jeste – pročišćujemo svoj osnovni pogled na život, i tada shvaćamo sklad jedinstva sa svima. Promatranje je put stvaranja, sirenja i stabilizacije svjesnosti. Ono ti u isti mah pruža svjesnost i snagu da izdržiš suočavanje sa onim čega postaješ prije ili kasnije svjestan. Svjesnošću dobivaš nevezanost.
Promatranje kao rezultat pojašnjava nevezanost, ivremenom smanjuju prijanjanje uma za bilo koji sadržaj.
“ Prijanjanje = karma =ego
Svjesnost = nema karme = nema ega..
Kad se ne bi osjećali krivim, ne bi mogli napadati, jer osuđivanje je korijen nasilja, tako sudi um za kojeg su drugi nedostojni ljubavi i zato zaslužuju kaznu. U vidu kritike, sarkazma, omalovažavanjem i sl. U tome leži neznanje i rascjep.
Jer um koji sudi, vidi sebe, opaža sebe kao odvojenog od uma kojemu sudi, a to je odvajanje od Boga takvim porivom. Dok jedan jogin je nadišao fazu polemiziranja i došao do jednog zaključka koji je nepokolebljiv kao stijena. Jedina stvar za kojom on sada teži jeste da ojača taj svoj zaključak Ono što trebamo razumjeti je da, onaj tko ide stazom izvan ispravnog i pogrešnog, dobra i zla, postoji kao svjesnost koja vidi, koja sluša, koja zna i koja sa radošću prima svako iskustvo, tuđe i svoje.
Osuđivanje ne oslobađa, ono ugnjetava. Svako osuđivanje je samoosuđivanje
Funkcija ljubavi je da ujedinjuje sve stvari u sebi i, držeći sve na okupu, širi sebe.
