To je moj mali prinos dharmi čovječanstva. Svjestan sam da se tu krije paradoks, ali i sam život je paradoks koji ne možemo razriješiti razmišljanjem, iako je posve razumljiv našem srcu. Kad sam se tek upustio u iskustvo prikupljanja svjesnosti sadašnjeg trenutka, to sam učinio nesvjesno, očajnički pokušavajući obnoviti ravnotežu vlastitog života.
Putovanje sam otpočeo ulaskom u svijet iscjeljivanja, ne stoga što sam oduvijek želio biti iscjelitelj, nego zato što sam trpio velike bolove. No, upoznavši se s različitim oblicima umijeća iscjeljivanja, istodobno su me zanijele mogućnosti da ne djelujem samo na vlastito stanje, nego i na stanje drugih ljudi.
Ako iscjeljivanju pristupamo kao »profesiji«, u tome se krije jaka hrana za ego. Prikrada nam se bez ikakva upozorenja. To se dogodilo i meni. Prije nego što sam uspio postići bilo kakvu ravnotežu kvalitete vlastitog života, već sam pokušavao iscijeliti čitav svijet. O sebi sam razmišljao kao o iscjelitelju, iako sam svoj oslabjeli ego prikrivao skromno priznajući da iscjeljujem samoga sebe. Potajno mi se sviđala ideja o korištenju nevidljive, mistične i magijske moći kojom bih mogao donijeti olakšanje patnicima, odmor umornima i nadu očajnima. Opijen idejama o spašavanju svijeta od njegove očajničke patnje, uskoro sam zaboravio da sam najprije želio iscijeliti vlastito iskustvo te samo što se nisam prepustio žudnji za moći u pokušajima usavršavanja sposobnosti za iscjeljivanje bolesti čije sam odraze zapažao posvuda oko sebe. Moji su odrazi u svijetu, dakako, bili u skladu s tom igrom. Što sam ih više želio iscijeliti, to su mi se činili sve neuravnoteženijima.
Na kraju me je taj egoistični put, koji mi se činio »popločen dobrim namjerama«, doveo do slijepe ulice. Nakon što sam ambiciozno pokrenuo iscjeliteljsku praksu, u meni se počela buditi sve jača uznemirenost, a ljudi koje sam pokušavao »iscijeliti« našli su se u slijepoj ulici kao i ja sam. Naposljetku me preplavilo vlastito poremećeno životno iskustvo i učinilo mi se da ću se utopiti, stoga sam što sam brže mogao pobjegao od svih koji su željeli moju pomoć. Nisam više mogao podnijeti nijednu žalopojku, stenjanje ili jadanje, jer mi je postajalo sve jasnije da nikome ne mogu pomoći. Otprilike dvije godine mučio me dubok fizički nemir, mentalna zbunjenost i emocionalna uznemirenost. Imao sam osjećaj da sam doživio brodolom i nasukao se na otoku razočarenja. To stanje je postalo tako snažno da sam se uplašio kako bih mogao izgubiti i tijelo i um. Odavno sam već izgubio dodir s vlastitim srcem. Odavno sam izdao svoj duhovni integritet. Nisam mogao razumjeti kako me je put popločen dobrim namjerama odveo do takve izgubljenosti. Tek kad sam dosegao točku apsolutnog beznađa i očaja, uspio sam čuti i saslušati mudre riječi jednog čovjeka: »Kad namjeravaš poslušati vlastiti savjet?
Kad ćeš za sebe napraviti ono što si pokušavao napraviti za druge? Iscjelitelju, kad namjeravaš iscijeliti samoga sebe?« Taj trenutak spoznaje i spremnosti da okončam svoj budalast i ohol pokušaj iscjeljivanja svijeta bio je trenutak kad sam se počeo izvlačiti iz provalije ranjenog iscjelitelja. Pogledao sam se u zrcalo i jasno uvidio da mi život visi o niti te da bi samo još jedan trenutak ispunjen ohološću ili ponosom u potpunosti mogao prekinuti tu nit.
Shvatio sam da nikoga ne mogu iscijeliti i morao sam priznati da iskustvo iscjeljivanja nikome u mome svijetu nije potrebnije nego meni. Svijet mi je, kao i uvijek, poslužio kao pouzdano i poslušno zrcalo. Sve dok sam se uvjeravao da mu je potrebna moja pomoć, odražavao mi je to lažno stanje. Gdje god sam pogledao, netko je trebao moju pomoć. Bio sam preplavljen bolnim uzvicima. Nigdje nije bilo kraja nevoljama . No, onog trenutka kad sam shvatio da zapravo ja trebam pomoć, onog trenutka kad sam odbacio oholost i ponos kako bih mogao zatražiti pomoć, počela mi je stizati u svim oblicima i uzdigla me iz provalije zabluda.
Tek mi je tada vlastiti svijet poslao mudre učitelje koji su me učili kako brinuti o sebi, kako se usmjeravati, iscjeljivati i učiti. Kad bi mi koji od tih učitelja prenio svoje pouke, nestajao bi isto tako brzo kao što bi se i pojavio, ne dopuštajući mi da se previše oslanjam na njega. Pokazali su mi koji mi je zadatak, ali su me ostavljali da ga sam obavim. Nisu mi previše pomagali. Nisu se miješali. S ljubavlju su me poučavali, a onda hitro odlazili kako bih mogao sam donositi svoje odluke. Pristupali su mi bez sažaljenja ili naklonosti, a odlazili bez ikakve zabrinutosti. Pružili su mi snagu, a zauzvrat nisu tražili ništa. Na takvom sam temelju razradio svoj pristup Procesu prisutnosti. Od trenutka kad sam drugima odlučio olakšati ovo putovanje, proglasio sam se voljnim učenikom svjesnosti sadašnjeg trenutka. Nisam učitelj, nego voljan, ali posve prosječan učenik. Sada to znam. Svima nama zajednička Prisutnost odgovorna je za bilo koje postignuće koje je ukrasilo moje iskustvo života. Dao sam sve od sebe da vrata mog srca i uma ostanu otvorena kako bi drugi ljudi mogli biti moji učitelji. U biti, učitelji su mi bili svi koji su mi se obratili želeći da im osobno olakšam Proces prisutnosti. Svi su oni došli i predali mi svoja učenja. Upravo je njihova predanost buđenju vlastitog iskustva svjesnosti sadašnjeg trenutka učvrstila integritet tog čudesnog postupka.
Na površini se činilo da ja pomažem njima i da sam ja utemeljio ovaj Proces. No, to uopće nije istina. Želio sam otkriti kako mogu učinkovito probuditi svjesnost sadašnjeg trenutka. Ti su ljudi, koje mi je poslala naša zajednička Prisutnost, došli i pokazali mi kako se to radi. Tako je pisanje ove knjige omogućio svaki pojedinac koji je ušao u Proces dopuštajući mi da mu ga pokušam olakšati. Ti su ljudi stvarni junaci u ovom pothvatu. Ova je knjiga dar koju su vam predali upravo oni. Ni na trenutak nisam pretpostavio da ih »iscjeljujem«. U svakom sam se trenutku i srcem i umom trudio biti svjestan da iscjeljujem vlastito iskustvo te da učim o svjesnosti sadašnjeg trenutka, promatrajući i slušajući one koji su stizali da bi mi pokazali kako dodatno poboljšati ovaj postupak. U tom smislu moj je učitelj bio život, a ja sam bio njegov učenik.
Tako je Proces nastajao dok sam promatrao kako su drugi zacrtavali vlastiti smjer prema svjesnosti sadašnjeg trenutka i na temelju tragova koje sam ostavio prolazeći kroz pouke koje su mi donosili. Važno je zapamtiti da je Proces prisutnosti iskustveno putovanje koje ovog trenutka možda nije prikladno za svakog čovjeka Potekao je od postavljanja važnih pitanja i strpljivog očekivanja odgovora. One koji su spremni za njega neće trebati uvjeravati ili nagovarati, i to upravo zato što su spremni. Oni koji nisu spremni neće pokazati zanimanje. Nije riječ o iskustvu na koje moramo nagovoriti druge samo zato što je nama koristilo. U to se putovanje iskustveno upuštaju samo oni koji su spremni, a dovršavaju ga samo oni koji uistinu teže izvornosti. Neki od nas dobit će ono što nam je potrebno već i samim čitanjem. Bez obzira na to koju razinu ulaska odaberemo, svi ćemo zasijati sjeme u vrt svjesnosti sadašnjeg trenutka. Sve što se odnosi na Proces prisutnosti prikupio sam iz stvarnih iskustava sadašnjeg trenutka. Zbog toga ovo putovanje ima tako jak učinak na svakoga tko se upusti u njega.
U srcu sam svjestan da svi koji svjesno odluče pročitati ovu knjigu ili proći kroz ovaj proces skaču u vlastitu emocionalnu provaliju i time bude iskustvo koje bismo mogli nazvati »buđenjem iz mrtvih«.
Tom stazom hodaju najhrabriji. Proces prisutnosti uistinu je čin vjere stvoren istim takvim činom.
Dio iz knjige Michael Brown Proces prisutnosti.
