Jednog dana stari čovjek (a i svako drugi) se više ne može naći u kući – samo praznina, nikoga nema. Krećete se, tragate; nikoga nema, sve je nestalo, samo neizmjerno prostiranje svesti bez centra, bez granica.
Kad kažemo sve je nestalo, ili sve staro više ne postoji ili sjeme je spaljeno to ne znači da se nešto tako stvarno događa. Ono što se događa je nesvjesno spavanje. Jer samo čista svijest jedinstva postoji i ničega posebnog u njoj, u tom stanju misli prestaju. Odjednom nema sjemena da bi se spržilo. Nikada ga nije ni bilo; bili ste u iluziji. To je metafora, jer ne postoji drugi način da se govori o stvarima koje pripadaju nepoznatom. Kada se kaže da je sve nestalo da ničega nema, jedino značenje toga je da tada ne postoji želja da se bude rođen, da nema želje da se umre, niti želje da se ne umre; jednostavno ne postoji želja.
Jednom kada ste potpuno svjesni, sam korijen vaše nesvjesnosti je presječen. Sve od prije je spaljeno. Ne možete opet pasti u nesvjesno i u želje.
Kako u egzistenciji ne postoji vrijeme, vrijeme nije ništa drugo do sjenka želje a želji treba prostor da se kreće. Inače, ako nema zamisao o budućnosti, gdje će se želja kretati? Um je taj koji stvara dimenziju vremena, u kojem željom vi stvarate budućnost, ne samo u ovom životu nego također i u budućim životima.
Jednog dana, iznenada ćete nestati. Prije nego što se dogodi, ako imate ikakva pitanja za postavit, pitajte svoju osobnost. Jer jednom kada se to dogodi, onda ne možete pitati. Nema više kretanja i nema tko da pita.
Kada se krećete od jednog života do drugog, to nije ništa drugo do kretanje od jednog sna do drugog. Kada ostanete bez misli, kada ostavite svako mišljenje, i jednostavno ostanete u sadašnjem trenutku, odjednom vrijeme nestaje. Početak i kraj su u umu – um ima početak i kraj. Krenite unazad, putujte unazad kroz svoj život: doći ćete do trenutka kada sve prestaje – postoji početak. Možete se prisjetiti vremena kada ste imali tri godine, ili čak, dvije godine. Što to znači? I ne možete se prisjetiti ničega što je prethodilo tome, prije te dobi od dvije godine. Odjednom je tu praznina, ne znate ništa. Um se pokrenuo negdje oko druge godine: zato se možete prisjetiti tih godina. I tada više nema uma; pamćenje prestaje.
Um ima početak, um ima kraj, ali vi ste bez početka. Spoznaja je ta koja oslobađa, zato sto se želje ne mogu odbaciti sve dok se jasno ne uvide njihovi uzroci i posljedice. Ne rađa se ponovno ista osoba. Ona umire, i to zauvijek, ali ostaje njezino sjećanje njezine želje i strahovi. Oni pribavljaju energiju za novu osobu. Stvarnost ne sudjeluje u tome, ali davanjem svoje svjetlosti čini to mogućim.
Ako vi mislite da ste odstranili iluzorni um, umjesto da jednostavno razumijete kako se iluzorni um rastvara, iluzorni um će se opet pojaviti, isto kao da ste otkinuli vlat trave…, a korijen ostavili netaknutim. Treba reći da je potpuno odstranjenje čulnog impulsa jedna od najtežih stvari u sadhani i da čovjek mora biti spreman na to da će mu za to trebati volje, truda i vremena. Ali čulni potpuni nestanak bit će postignut i praktično oslobođenje dostignuto samo kada povremeni poticaji iz podsvijesti izraženi u snovima budu potpuno osviješteni. Pogrešno je čulne vezanosti ili odmak da ste netko, smatrati kao nešto grešno i strašno i istovremeno privlačno, nego kao pogrešan poticaji niže prirode, ili neznanja. Odmak se osvještava ne kroz borbu nego kroz povlačenje od toga, odvajajući se, gledajte na te impulse ili vezanosti kao na nešto sto nije vaše, niste vi to, već je to sila Prirode koja je izvan vas djelovala na vas. Kako pojačavamo pažnju i svjetlost svjesnosti okrećemo ka unutra, vježbanje će rastvarati sve ono što je lažno ili nešto.
Naravno da sam pojam postati ništa, ili nikoga nema uznemiruje um i potiče ga na važnost opstanka u nečemu sa nečim koja osobnosti daje poticaj i svjesnost lažnog opstanka. Počnite s onim što jest. Kao što čovjek guli luk, gulite i vi svoju osobnost, sloj po sloj. Odbacite sve slojeve. Naći ćete uvijek nove slojeve, ali konačno će doći trenutak kad luka nestaje, a u vašoj ruci ostaje samo ništa. To je trenutak prosvjetljenja. Vi ga ne možete željeti jer želja dodaje drugi sloj vašem luku – i to opasniji sloj od svih drugih. Trebate oljuštiti sve od čega ste sastavljeni.
Stvarnost je uvijek nejasna, zamagljena. Koncepti su jasni, stvarnost je tajnovita; koncepti su racionalni, stvarnost je iracionalna. Riječi su jasne, logika je jasna, život nije jasan. Morate imati nejasne oči da bi opet ušli u stvarnost. Morate biti u nejasnoj slutnji, morate biti spremni da uđete u nešto što se ne može konceptirati, u nešto što nije logično, nešto što je zapanjujuće i stvarno, zapanjujuće i živo. Život je tok, ništa nije fiksirano, ništa ne ostaje isto u sljedećem trenutku, gdje je onda netko, ili nešto. Kako možete biti jasni u vezi toga? Kad je to nešto gdje ništa i nikog nema..
Nešto nalik ničemu. Ako je ništa stvarno, tada će vam biti otkriveno sve. Ništa nije sada zatvoreno pred vama, već se događa posve suprotno. Vi ste zatvoreni, vaš um je zauzet drugim stvarima. Kad vaš um bude prazan i ničim zaokupljen, vi ćete biti otvoreni, doći će do susreta. I tada je sve prekrasno.
Pokušati držati se čvrsto vanjskog svijeta je neznanje , pokušati ga se odreći je isto neznanje jer u oba ta stanja i dalje ste u odnosu na svijet. Vezanost na svijet i negiranje njega su oboje neznanje. Oboje su odnosi sa svijetom. Nepostojanje tog odnosa je sloboda, sloboda od vezanosti i od odbojnosti. Sve je sadržano u nama. Dakle, mi prema van gledamo svojim fizičkim tijelima, no priroda uma, svijest u nama, ono pomoću čega smo svjesni, zapravo je sveprisutno i proteže se kroz prostor i vrijeme i sve gradacije kozmologije.
To znači da, kada ste u jedinstvenoj svijesti vi u stvari »niste nigdje«, jer već ste svugdje. Već ste sveprisutni — to je priroda uma. Kada te nema, cijela egzistencija ulazi u tebe. No, vaša osobnost, referirajući se na samu sebe, može to percipirati kao izlazak, odnosno putovanje. Kreacija se uvijek kreira u samoj sebi. Bezgranično biće stalno stvara novi svjesni inteligentni život. Ustvari svi opisi konkretni su samo u formi. Njihovo značenje nije konkretno, budući da su namijenjeni samo da rasprše pogrešna shvaćanja.
Prosvjetljenje nije nešto što vam je dodano. Ono ste vi, posve sami. To je negativni fenomen. Vi više niste ondje, ono se ne događa vama, ono se događa onda kad ga vi više ne sprječavate da postoji, kad vas više nema Tamo gdje ostaje samo prava priroda, gdje čak niti misao “Ja jesam” više ne postoji, gdje ostaje samo “postojati”. vi niste tamo. Samo praznina, ništavilo postoji. Nikoga nema. Kada je svesnost potpuna, tada ostaje samo ogromna praznina ničega
No, praznina je puna do vrha. To je vječni potencijal svijesti i vječna prisutnost. Kao što je mrak je odsustvo svjetla, on nije prisustvo nečega. Tako da svjetlost dolazi i odlazi ‘ a mrak ostaje; njega nema, ali je prisutan. Svjetlost možemo stvoriti, svjetlost možemo uništiti, ali ne možemo stvoriti mrak, niti ga možemo uništiti : on je uvijek prisutan, a da uopće nije prisutan. Ako promatrate mrak shvatit ćete da upravo zato što ne postoji, sa njim ne možete ništa učiniti.
Kad nikoga i ništa nema ta praznina postane najsavršenije postojanje
Ništavilo = Brisanje Sebe iz Samoga Sebe
Nepostojanje = Postati nepostojeći Sebi u Samome Sebi.
