Skip to main content

Odricanje od nas ne zahtijeva da izbjegnemo u samoću nekog zabačenog mjesta. To ne podrazumijeva pod obavezno da bismo trebali napustiti naše dužnosti i odgovornosti. Odricanje znači da smo se odvezali od posljedica naših djelatnosti.

Jednom je jedan mladić tragao za samospoznajom. U potrazi za odgovorom na svoje pitanje putovao je po prašumama i pustinjama. Obilazio je hramove, crkve i džamije kako bi našao nekoga tko bi mu mogao dati zadovoljavajući odgovor. Na posljetku je jednog dana na vrhu planine sreo starog mudraca. Konačno mu se ukazala prilika postaviti pitanje koje ga je progonilo. «O učitelju, je li sve ovo što nas okružuje stvarnost ili tek san?» Stari ga je čovjek na trenutak pogledao prije nego mu je odgovorio: «To ovisi. Jesi li budan ili sanjaš?»

Poput zatvorenika u snu mi zamišljamo da smo zatočeni. Kad se probudimo lakne nam jer znamo da je zatočeništvo bilo tek plod našeg uma. Svjetlo buđenja rasprši žestoku noćnu moru. Isto tako unutrašnje svjetlo spoznaje oslobađa nas veza i želja koje je stvorio um. Jednom kad progledamo kroz obmanu nema više povratka u neznanje. Jednom kad ustanovimo pravu stvarnost ona nas više ne plaši, kao što nas ne plaši niti konopac kojeg smo u mraku pogrešno prepoznali kao zmiju.
Naš se pravi izbor odnosi na način na koji se odnosimo prema događajima.
Naše mogućnosti su u načinu na koji prilagođavamo svoje stavove i uvećavamo svoje samorazumijevanje. Jedino je to stvarno pod našim nadzorom. Um odabire put kojim će putovati kočija tijela. Ukoliko kočijaš izgubi nadzor nad konjima – osjetilima, ugrožava vozilo – tijelo i putnika – ãtman. Stoga mudar vozač izbjegava same korijene loših nagnuća i traga za udobnom cestom mudrosti. Svijet se ne pokorava našim željama.
Oslobođenje nam skida okove svjetovnih čeznuća i omogućava nam da budemo zadovoljni sa stanjem stvari upravo onako kako jest.
Kako bismo ostvarili čistu atmičku svijest moramo oguliti obmane uma. Postignuće samospoznaje uči nas da je čak i želja za oslobođenjem bila greška u razumijevanju. Um stvara želju za oslobođenjem, ali ona je različita od drugih želja. Ta želja je poput šibice koju nakon što ju upalimo, samu sebe sagori i uništi. To je zato što je oslobođenje svrha uma, a ne svrha više svjesnosti. Uistinu, jedan od trenutnih posljedaka samospoznaje je prestanak same želje za oslobođenjem.  Želja više nema svrhe.

Gìtã ukazuje da je čak i gorljivost za oslobođenjem vezanost. Čovjek je temeljno slobodan; zalančenost (vezanost) je tek privid. Stoga je želja za labavljenjem lanaca posljedica neznanja.

Poput mjesečara koji hoda u snu mi se krećemo ovim svijetom nesvjesni naše stvarnosti. Bivamo uhvaćeni u događaje svijeta i gubimo moć razaznavanja naše istine. Sebe vidimo promatračima «stvarnosti» događaja filmske kino predstave. Slike koje se velikom brzinom smjenjuju pred našim očima na filmskom platnu tek su relativna stvarnost. Pa ipak mi plačemo i smijemo se likovima oslikanim u toj drami. Kad uklonimo naše želje možemo promatrati događaje staloženije ne dopuštajući da nas oni pretjerano uzdrmaju.

Tajna je samospoznaje u svijesti da je čovjek jedino svjedok svemu.

 

Pa kako da čovjek protjera obmanu sebičnih želja? Temeljne alate za ovaj zadatak daju nam vježbe odricanja i duhovnog razlučivanja. Duhovna praksa jamči nam mudrost kojom razlučujemo prolazne od trajnih pojava. Kad preispitujemo stvarnost osjetilnih predmeta, razabiremo da je svaki prolaznog oblika i da je poput svih oblika u prirodi podložan rastakanju i nestajanju. Predmet može posjedovati osobine korisnosti i ljepote, ali je njegova stvarnost (poput naših tijela) strogo prolazna. Spremište mira i radosti unutar nas predstavlja mnogo vrjednije blago. Bez nadzora nad osjetilima ne možemo ostvariti oslobođenje od želja. Bez nadzora nad željama ego drži uzde. Poput poludjela psa koji laje na vlastitu sliku u zrcalu ego se ponaša onako kako ga potiče svemirska obmana. Stoga nadzor nad umom i osjetilima prethodi otkriću samoga sebe. Onaj tko preispituje istinitost predmeta otkriva njihovu nestvarnost.

Baš kao što ptica u letu nebeskim prostranstvom treba dva krila; a čovjek koji se kreće zemljom treba dvije noge kako bi ga nosile naprijed; isto tako i početnik na duhovnom putu koji želi doći u dveri mokše, boravište slobode, treba odricanje od svjetovnih želja i mudrost kako bi postao svjestan ãtmana. Srce teži jedinstvu, ono je u svojoj mudroj ljubavi utočište svima bez razlike. Um s druge strane razdvaja i proučava, traži razlike u sitnicama. Srce teži cjelovitosti, ono ne oprašta sukobe. Čovjek koji je oslobođen ne sudi i ne osuđuje. Neispravna djela izviru iz neznanja i iskrivljenog pogleda na život.

 

Tako dugo dok traje projekcija filma, ne možemo vidjeti kino platno. Stoga, sve dok ne očistimo nered raznih privlačnosti iz naše svijesti, ne možemo cijeniti istinu koja se tamo već nalazi.

Najvažniji čimbenik svijesti je ãtman, blažena samosvijest. Ta samosvijest ne da podrediti pronicljivu proučavanju niti jednim uređajem ili nižom svijesti jer se nalazi na razini višoj od razine uma – manas – i intelekta – buddhi. Ni um ni intelekt nisu sposobni obaviti zadatak analize ãtmana. Atmička svijest sadrži samo istinu i Božansko, našu temeljnu stvarnost. Pa ipak, um sumnja u samo postojanje ãtmana, jer se ona ne može podvrći racionalnoj analizi.

Znanje je istinski bolje od vježbe. Bolja od znanja je meditacija o Bogu. Ali bolje od meditacije je odricanje od želja i plodova djelovanja. Tada će onaj stvaran mir bez nas uslijediti istog trenutka.



Ostali članci u kategoriji: “Putevi koji vode k Bogu”

[showposts category=”8″ num=”99″]

Komentiraj