Opasnost mašte u sadhani

Kada je čovjekova svijest ograničena na neposredno ljudsko ja, dublje korijenje njegove prirode ne pronalazi svoj trajni izvor, njegova je duša vječno na rubu izgladnjivanja, a mjesta prepuna zdrave snage su zamijenjena stimulacijama. Takav čovjek s vremenom gubi unutarnju perspektivu, i mjeri vlastitu veličinu volumenom, a ne živom vezom sa beskonačnim; prosuđuje svoje postupke maštom ili zamislima pa i kretanjem, a ne kroz odaziv savršenstva odgovora u vječnom lebdećem ritmičkom plesu stvaranja.

Rođenjem  kod  ljudskog bića, njegov emocionalni um  jeste potpuno zdrav. Negdje oko treće ili četvrte godine pojavljuju se prve povrede u emocionalnom tijelu i pune se emocionalnim otrovom. Ali ako promatrate djecu od dvije ili tri godine, ako obratite pozornost na to kako se ponašaju, shvatit ćete da se neprestano igraju. Cijelo se vrijeme smiju. Njihova je mašta toliko snažna, a sanjaju o pustolovinama istraživanja. Kad nešto krene po zlu, oni reagiraju i brane se, ali tada jednostavno to otpuste i svoju pozornost ponovno okreću tomu trenutku, da bi se opet igrali, istraživali i zabavljali. Djeca žive u sadašnjem trenutku. Ne stide se prošlosti, ne zabrinjava ih budućnost. Zato mala djeca izražavaju ono što osjećaju i ne plaše se voljeti.
Najsretniji trenuci našega života jesu trenuci kada se igramo kao djeca, kada pjevamo i plešemo, kada istražujemo i stvaramo samo zbog zabave. Prekrasno je kad se ponašamo kao djeca, jer tada je na djelu zdrav ljudski um, zdrava ljudska sklonost. Kad smo bili djeca, bili smo nevini i prirodno nam je bilo izražavati ljubav.

Ali što nam se dogodilo?
Ljudi koji to žele otkriti, vrlo su rijetki. To je istinsko mjerilo duhovnog uspjeha.
Ista osoba  igra mnoge uloge kroz evoluciju duha. Ipak, ako ga upitate tko je, dat će vam krivi odgovor ako navede bilo što kao svoje obilježje /otac, dijete, doktor, radnik/, pitanje je da li ste svjesni da se ta  obilježja tiču tjelesnih veza i aktivnosti. Ona samo određuju srodstvo ili profesionalne odnose, to su imena koja se odnose na privremena stanja. On također ne može odgovoriti da je glava, stopala, ruke itd. jer to su samo dijelovi njegova fizičkog tijela. On je više od svojih udova, on je iznad imena i oblika koji su prividi što skrivaju temeljni vječni Apsolut, on je znan kao “Ja”. Duboko se zamislite nad time i otkrijte uistinu tko je to “Ja”.

Čovjekovo je siromaštvo nesagledivo. Njegove potrebe su beskrajne, sve dok ne postane istinski svjestan svoje duše, svog  „Ja“, cijeli vaš život samo je san. vi živite u svijetu mašte u kojem je sve što znate o sebi istinito samo za vas. Do tada  vam Svijet neprestano protječe – maštarija koja jest i nije.
Mi možemo znati osjećaje na tijelu; mi možemo znati osjećanja, kretanje energije, sadržaje uma, ideje, utiske, pojmove, sjećanja i maštanja. Sve to treba vidjeti kao aktivnost. Ako ih ne vidimo kao aktivnost, što  se događa? Postajemo ta aktivnost i bivamo upleteni u nju. Postoji jedna oštroumna izreka u japanskom budizmu: “Smij se, ali se ne izgubi ili ne poistovjećuj  u smijehu; plači, ali se ne izgubi u plakanju.” Isto tako možemo reći: “Misli, ali se ne izgubi u mišljenju; uživaj, ali se ne izgubi u uživanju.

Nemiran um je lutajući um ne može spoznati više razumijevanje, zbog toga nemiran um (znači onaj koji mašta, luta, zamišlja nije miran).

Igra života  traži zrelost, mudrost i razumijevanje.
Mi previđamo tajnu života jer ju tražimo na pogrešnom mjestu. Kada naposljetku nakon toliko dugo vremena tapkanja u mjestu nesvjesni sebe krenemo na put samospoznaje i otkrivanju dubljeg smisla, započinje okretanje pažnje  ka unutra.

I tada, otkrijemo da nismo oni koji smo mislili da jesmo. Spoznati sebe znači prepoznati da smo puno, puno više negoli smo vjerovali. To znači zamijeniti našu pohabanu samopredodžbu za istinsko Sebstvo i otkriti što je naše istinsko Sebstvo
Jasno je da kada više nema razloga da se sanjari i mašta, vi se morate izravno suočiti sa sobom Sadašnji trenutak uopće nije dio vremena. Vi dijelite vrijeme u tri gramatička vremena; prošlo, sadašnje, buduće. To je pogrešno. Prošlost i budućnost su vrijeme, ali sadašnjost nije dio vremena, sadašnjost je dio egzistencije. Prošlost je u umu; ako je vaše pamćenje neizmjerno, gdje će biti prošlost?  Budućnost je u umu; ako se vaša mašta odbaci, gdje će biti budućnost? Međutim sadašnjost će biti tu. Ona ne zavisi od vas i vašeg uma.  Samo ovaj trenutak je istinit; svi drugi trenuci ili pripadaju prošlosti ili budućnosti. Prošlost je otišla, nema je više, a budućnost još nije došla. Obe nisu egzistencijalne. Samo sadašnjost je realna, samo jedan trenutak sadašnjosti. Kada želje prestanu i mišljenje se obustavi, odjednom ste bačeni u sadašnji trenutak, a iz sadašnjeg trenutka otvaraju se vrata vječnosti. Klica sna je spržena. Sa odbacivanjem želje, klica nestaje sama od sebe – nju je stvorila želja.

Najveća opasnost u carstvu sadhane, duhovne prakse, je opasnost mašte. Možemo zamišljati istine koje inače moraju postati naša iskustva. Postoji razlika između iskustva i maštanja. Osoba koje je čitav dan bila gladna, po noći u snu jede i osjeća se zadovoljnom. Možda nema toliko užitka u jedenju kad je budna kao što ima u snu – u snu može jesti što god želi. Ipak, njen je želudac ujutro prazan, a hrana koju je pojela u snu nije hranjiva. Ako čovjek odluči živjeti od hrane koju jede u snu, sigurno će prije ili kasnije umrijeti. Bez obzira koliko hrana bila ukusna, ona u stvarnosti nije hrana. Ne može postati dio  vaše krvi, niti mesa, niti kosti, niti koštane srži.

San može samo stvoriti zabludu. Nisu samo obroci sačinjeni od snova, Bog je isto sačinjen od snova. A isto je i moksha, oslobođenje, sastavljeno od snova.  Ako pustiš mašti na volju, sve ćeš moći  zamisliti, i to će ti se i dogoditi. I sve je to divno ‘ ali nije istinito. Zato, ako nekome vjeruješ, postani svjestan maštanja i budi u dubokom povjerenju. Vjeruj, ali nemoj postati žrtva  mašte. Uvijek kad se govori o biću, govori se u metaforama.

Zapamti: sva iskustva su fantazija, iluzorna su, jedino je istinit onaj koji doživljava iskustva. Zbog toga, bez obzira kakva tvoja iskustva  bila, nemoj na njih  obraćati previše pažnje i nemoj  se njima hvalisati,a još gore poistovjećivati.  Obrati pažnju na svjedoka; koncentriraj se na svjedoka, a ne na iskustvo. Bez obzira koliko iskustva bila lijepa, sva su ona nalik snovima, a ti trebaš otići iza njih. Tako shvatite da je i religija je poezija, ona govori metaforički. Pošto je učenik u dubokom povjerenju, može lako  postati žrtva fantazije ‘ zbog toga treba  biti vrlo, vrlo oprezan. Vjeruj, slušaj metafore, ali zapamti da su one metafore. Vjeruj ‘ i počet će da se događati mnoge stvari, ali zapamti: sve osim tebe je fantazija. A ti treba da stigneš do točke u kojoj više neće biti iskustva; gdje jedino svjedok sjedi u tišini, gdje nema nikakvog iskustva, ni objekata, ni svjetlosti, gdje ni cvijeće ne cvjeta, ne ‘ ničega nema.

 Ako izgubiš sebe, postići ćeš.
Ako se držiš sebe, izgubit ćeš.
Ako umreš, rodit ćeš se ponovo.
Ako možeš potpuno da izbrisati sebe,
Postat ćeš vječan,  postat ćeš sama vječnost.’

Sve su ovo metafore ‘ ali ako vjeruješ, ako voliš, ako dozvoliš svom srcu da se otvori, tada ćeš biti sposoban razumjeti. Tada razumiješ prolaznost svih razumijevanja. To nije intelektualno, to je od srca ‘ do srca. To je energetski skok od jednog srca do drugog. Stvarnost je nedirnuta ikakvom maštarijom (imaginacijom), homogena, neusporediva, van sustava dokazivanja,  oduvijek bliska kroz manifestiranje/očitovanje Ja-svjesnosti.”

Kada čovjek doživi svoju dušu, on pronalazi istinsko, središte Svemira, oko kojeg se sve drugo smješta na svoje pravo mjesto. Jedino odatle može pobrati i uživati blagoslove harmoničnog života.
Ali, dok ne dosegnemo unutarnju harmoniju, i sveukupnost svojega bića, naš život je puka navika. Svijet nam još uvijek izgleda poput stroja kojim se treba zagospodariti tamo gdje je to korisno, kojeg se trebamo čuvati tamo gdje leže opasnosti, ali sa njim nikada nije ostvareno potpuno prijateljstvo, ni u fizičkom obličju, ni u duhovnom životu i ljepoti.

Naše nutarnje sebstvo vidljivo je samo nama samima. Međutim, da bismo ga dobro spoznali trebamo svjesno pogledati unutra. Naše tajne nade i strahovi, te maštanja žive tu, skriveni od drugih i nas samih. Naša predodžba o sebi, slika o tome tko i što mislimo da jesmo, također živi ovdje. To nije tko uistinu jesmo, već puko površinsko vjerovanje ili predodžba. Jedna od najskupljih duhovnih pogrešaka je zamijeniti ovu sićušnu samopredodžbu za naše duboko sebstvo.

 Naše duboko sebstvo je naše istinsko sebstvo – atman, budhinska priroda i cilj je duhovne prakse.

Naš um ima Božansku moć i možeš promijeniti svoju sudbinu mijenjajući svoju svijest.

---

Ostali članci u kategoriji: “Studijski kružoci”

[showposts category=”133″ num=”99″]