Onog dana kad se prestanete poistovjećivati s umom čak i za trenutak, to će biti veliko otkriće, um tada jednostavno umire, njega više nema. Ondje gdje je postojao tako puni um, gdje je bio neprestano, svakodnevno kad ste bilo što radili, šetali, spavali – iznenada ga više nema. Osvrćete se svuda oko sebe, svuda je praznina, ničega nema.
Kad je um tup ili uznemiren, izvor postojanja ne može se spoznati. No, kad je čist i jasan, um postaje vjeran odraz izvora. Izvor je uvijek nepromjenjiv, nalazi se izvan mraka i svjetlosti, izvan života i smrti, izvan svjesnoga i nesvjesnoga.
Sa nestankom umom nestaje i vaše osobnosti. Tada postoji samo jedna kvaliteta svijesti u kojoj nema ja. U najboljem slučaju možete to nazvati nešto kao osjećaj postojanja, (ja jesam) ali taj osjećaj nije ja. Još točnije rečeno, u tom postojanju ja jesam ipak postoji sjenka osjećaja za ja. U trenutku kad spoznate to načelo postojanja (ono jest), postojanje postaje univerzalno. I tako mnogo stvari nestaje, stvari koje su vam važne, zbog kojih se brinete. Vi ste ih pokušavali riješiti, a one su postajale sve kompliciranije, sve je postalo problem, zbunjenost, izgledalo je da izlaz ne postoji. Radi se o umu i vašem načelu postojanja (ti jesi).
Um je samo procesija misli koje prolaze pred vama na ekranu mozga. Vi ste promatrač. Ali čim se počnete poistovjećivati s lijepim stvarima – sve je to podmićivanje. I kad vas jednom zahvate lijepe stvari, zahvatit će vas i ružne stvari jer um ne može postojati bez dualnosti. Kada opažate Prirodu samo Umom, samo putem mišljenja, ne možete osjetiti njenu životnost, njeno Postojanje. Vi tada vidite samo oblike i niste svjesni Života unutar tih formi. Onog trenutka kada budete pogledali iza mentalnih oznaka, osjetit ćete neopisivu dimenziju Postojanja koja ne može da se shvati putem mišljenja niti da se opazi čulima. To je harmonija, Svetost koja prožima ne samo cjelokupnu Prirodu nego i sve vas.
Svijest ne postoji s dualnosti, a um ne može postojati bez dualnosti. Svijest je nedualna, um je dualan. Zato se savjetuje u duhovnim praksama da samo promatrajte. Pokušajte, samo se malo povucite i promatrajte. Napravite odmak između vas i vašeg uma. Bez obzira na to je li on dobar, lijep, ukusan, da li nešto u čemu biste voljeli pobliže uživati, ili je ružan – ostanite što je moguće dalje. Gledajte na njega kao na film. Ali ljudi se poistovjećuju čak i s filmovima, iluzijom. Očito je kako i plaču, kako im suze teku gledajući neki sadržaj izazvan emocijama – a u stvarnosti ništa se ne događa. Upitajte osobu u kinu zašto plače?, odgovorit će pa scena je bila takva…” Vi kažete: “Ali to je ekran i ništa drugo. Nitko nije stradao, nikakva se tragedija nije dogodila. Bila je to samo projekcija filma, samo slike koje su se pokretale na ekranu. Ljudi se smiju, ljudi plaču, satima oni su gotovo izgubljeni. Oni postaju dio filma, poistovjećuju se s nekim karakterom Film gledate kao film, ali ne budite dio njega. Većina ljudi se poistovjećuje sa svačim. Ljudi se poistovjećuju s osobama, vanjskim radnjama i tako sebi stvaraju nelagode. Poistovjećuju se sa stvarima, a tada su nezadovoljni ako nešto nedostaje. Poistovjećivanje je glavni uzrok nemira, ti tada ne postojiš, ne osjetiš svoje postojanje.. A svako poistovjećivanje je poistovjećivanje s um programima. Radije samo stanite u stranu, pustite da um prođe.
Ljudski um, u svojoj žudnji za znanjem, razumijevanjem i kontroliranjem, brka svoja mišljenja i stanovišta sa istinom. Svijesti je potreban nosač instrument za njeno manifestiranje. Kad život stvori novo tijelo, novi saznavalac se rađa, s umom. Uzimati pojavnost za istinitost je stalna borba nadmetanja i krajnosti, jer se prihvaća da sve ima postojanje. I sve je savršeno.
Kad stvarno shvaćamo da smo sve-prožimajuća, vječna i beskonačna stvaralačka esenca, tada nam je sve ostalo ograničeno i privremeno. Promatrajte što će se dogoditi ako neko iskustvo ne nazovete bilo kojim pojmom poput (divan, loš, onakav ovakav),već u njega unesemo unutarnje prihvaćanje, jedno unutarnje ne-definiranje, i dopustimo da bude ono što jeste. Čovjek nije entitet čija navika, prošlost tvori filtre pojmova kroz koji se tumači svako iskustvo.
Kada budete opažali bez tumačenja, moći čete osjetiti što je to što sve prožima. Najviše što se jezikom može iskazati jest da postoji polje budnog spokoja u kojem se svi opažaji događaju. Znaći možemo postojati i na razini gdje svaka impresija (utisak) je izbrisan, svako iskustvo, svaka karakteristika. Ne trebamo ništa, čak ni Samog sebe (materijalno, um). Riječi i njihovi sadržaji, i iskustvo, pa i um nema postojanje.
Jedno Ogromna tisina obuhvaća čitavo postojanja. Ono također obuhvata i sve nas. Mada je čovjek samo katkada unutar Sebe spokojan, ali imate pristup u carstvo mira koje naseljavaju sve postojeće i očitovano u prirodi. Samo kada vaš bučni um utihne možete se povezati sa postojanjem na jednom Dubokom Nivou i otići iza osjećanja otuđenosti koje je proizvelo prekomjerno razmišljanje. Možemo biti samo ono što već jesmo, a kao ono što nismo može se samo pričinjavati. Nikad se nismo udaljili od svojeg savršenstva. Kada spoznamo sebe kao To, tada ćemo prepoznati sebe u svemu. To je stanje potpune jasnoće opažanja.
Spustite li se duboko u sebe, otkrit ćete da su sva imena, forme nestali, kao i ideja o ja je nestala. Ostalo je samo čisto postojanje, čista svijest. A to postojanje nije nešto odvojeno, ono nije ni vaše ni moje, to postojanje pripada svima.
U jednostavnom, postojanju; tad samo jeste.
