Sve dok u čovjeku prevladavaju osjetilna zadovoljstva, ne može se reći da je započeo njegov duhovni razvoj. Mnogi tragaju za iskustvom duhovnog blaženstva, no samo rijetki ga nalaze jer su ostali preslabi da bi odbacili zahtjeve osjetila. Vaši unutarnji instrumenti mogu nanijeti veliku štetu, zloupotrebom namjene, poput sklonosti stalnim nezadovoljstvima, kritikama i procjenjivanjem što se događa u vanjskom svijetu, što drugi rade i sl. Oči, uši i govor služe kao instrumenti komunikacije, za stjecanje znanja o pojedinom svojstvu prirode, zato treba nadzirati s dvostrukom pažnjom sklonosti uma čestim kritikama, nezadovoljstvu i procjenama svega što nije kako sami mislite.
Buda je govorio da je hraniti se pohvalom i pokudom isto što i hraniti , onim što je bolje ispljunuti ili povratiti. Takav opsesivno kritičan um hrani se zauzimanjem pozicije sudca, dijeljenjem stvari na ispravne, pogrešne, dobre ili loše. Dio nas zaista uživa da bude superioran donoseći takve procjene. Ili svrstavajući se samo na jednu stranu. Isti takvi počinju uživati u pohvalama kada stvari idu dobro i kada nam se doživljaj života čini prihvatljivim. Glas kaže: “Stvarno si sjajan, odlično to radiš. Ubrzo će razni ljudi žudjeti da čuju tvoje bisere mudrosti. Na pravom si putu.” Taj se lik hrani pohvalom i pokudom, dobitkom i gubitkom, uspjehom i neuspjehom.
To znači da se uvijek upinjemo da svoj sud nametnemo, svoj komentar u kojem su neki podobni neki nisu, jer ja tako misli. Uvijek ćemo pred sobom imati nekakvog neprijatelja kojeg ćemo se morati oslobađati svojim sudovima bilo u dobrom bilo u lošem duhu
Otkuda u nama toliko prianjaju za kritiku, za nešto ili nekoga što mi se više sviđa i nešto što mi se ne sviđa. Zašto ljudi koji se deklariraju kao duhovno osviješteni imaju te sklonosti. Zato što više slijede želju, i porive nekih otrova svijesti, poput ljubomore, bijesa, ponosa neprihvaćanje različitosti .. To je sve nemir uma. I kako radimo na tome da budemo iskreni sa jednim, otkrivamo i jedan iskreniji odnos sa ovim drugim. Ako se želimo oslobodizi prekomjernih sklonosti koje odvajajuju, sude, dijele, onda moramo vidjeti kako se osjećamo u vezi tih poriva.
Sposobnost uma da procjenjuje i bira je važan dio inteligencije koju mi kao ljudska bića koristimo radi svoje sigurnosti i preživljavanja. Problem je što je njegov utjecaj postao disproporcionalno velik u našem svakodnevnom životu i što se nikada ne umiruje! Pažljivim i osjećajnim istraživanjem vidjet ćemo njegovu hiperaktivnost u pravom svjetlu i tada treba upotrijebiti volju ostati tih, i vratiti diskriminativnu funkciju tamo gdje joj je mjesto. Što god da se događa, doživljavat ćemo to sa punom pažnjom, ali smireno i sa dozom staloženosti. Poistovjećivanje sa tim kritiziranjem i osuđivanjem stvara vrlo ograničen identitet, jedan krajnje naporan identitet. Nedostatak volje za prihvaćanjem i opraštanjem je “pogonsko gorivo” ega. On treba stalno osuđivanje, budući da njegovo preživljavanje ovisi o uvjerenju u realnost krivnje – a ne stvarnost kakva je.
Međutim, pokušaj da imamo samo ljubazne misli na kraju bi propao jer je nemoguće osloboditi se neljubaznih misli sve dok smo vezani za lažnu osobnost koja uslovno (uvjetovano) i nemirnim umom voli. Na primjer, ako ste poistovjećeni za to da vas drugi poštuju, ili da namećete svoju sliku s dozom kritike misleći da ste u pravu a neko prema vama pokaže prezir, vi ste tada podređeni i još više nemirni i tada umjesto da stanete napravite preokret priznanjem sebi i opraštanjem sebi vi se zatvarate. Takve reakcije i nejedinstvo u različitosti su sebična razmišljanja i doživljaji su poremećeni brzopletim osuđivanjem Zato, da bismo oslobodili Ljubav koja je naša prava priroda, moramo odstraniti vezanost za misli koje nas zarobljavaju i gospodare sa nama. Tek tada će Ljubav moći ostati. To je onaj dio nas za koji je Buda rekao da je rob ovoga svijeta. Energija koja ga održava u životu jeste lažna i ima svoj kraj. Ne moramo se osjećati loše kad i sami susretnemo takvu lažnu energiju. Ne moramo je osuđivati. Potrebno je samo da je prepoznamo kao takvu.
Ono što prepoznaje taj lažni put jeste samo po sebi stvarno. Buda je rekao: “Uvidjevši lažno u lažnom, dostižemo ono što je stvarno; zamjenom stvarnog za lažno, ostajemo zarobljeni lažnim”. Osuđivajući i svaku promjenu u svijetu, novotariju, različitost je isto izraz umnih poriva koji traži hranu za sebe potvrdu. Kada vidimo da trošimo lažnu energiju, a to je ono što činimo kada osuđujemo strah u sebi, prepoznajemo tu sklonost.
Čovjek smatra da su drugi različiti od njega. Ali nema tih drugih. Postoji samo Jedno, Bog u svima. Svi su Božja utjelovljenja. Zato nikoga nemojte ni kritizirati niti osuđivati. Budite svima zahvalni jer vam svatko na neki način u nečemu pomaže, a najviše u sagledavanju sebe.. No, čovjek pribjegava svim vrstama varkā i pokušava zaobići izražavanje zahvalnosti. Na taj način razara svoju vlastitu ljudskost.
Ne krivite nikoga zbog vlastitih pogrešaka, uskih pogleda, ne prihvaćanja već se ustalite na vlastitim nogama, preuzimajući na sebe čitavu odgovornost. Recite: “Taj poriv zbog kojeg patim posljedica je mojeg vlastitog djelovanja. I upravo ta činjenica dokazuje da je trebam sam poništiti.” Ono što sam stvorio, mogu i uništiti; ono što je stvoreno od strane nekog drugog, nikada neću biti sposoban uništiti. Stoga ustanite, budite odvažni, budite jaki. Preuzmite svu odgovornost na vlastita leđa i znajte da ste kreator svoje vlastite sudbine. Cjelokupna snaga i pomoć koju želite, nalazi se unutar vas samih, izgradite vlastito sudbinu. Svakog trenutka kada pogledamo osuđujući um objektivno – onakav kakav jeste – pročišćujemo svoj osnovni pogled na život, i tada shvaćamo sklad jedinstva sa svima.
Osuđivanje ne oslobađa, ono ugnjetava. Svako osuđivanje je samoosuđivanje. Svoju predanost Istini, Bogu možete najbolje izraziti unapređivanjem kontrole nadziranja osjetila. Jer, ona jure prema privremenom, prolaznom i jeftinom. Zato prljaju srce. Od vas se ne traži nikakav drugi dar, nikakvu drugu ponudu ni žrtvu, već samo čisto srce koje vam je darovano. Održavajte srce, onako čisto kao što je bilo kada vam ga je On dao vama, puno nektara ljubavi.
Funkcija ljubavi je da ujedinjuje sve stvari u sebi i, držeći sve na okupu, širi sebe. Kad se ne bi osjećali krivim, ne bi mogli napadati, jer osuđivanje je korijen nasilja, tako sudi um za kojeg su drugi nedostojni ljubavi i zato zaslužuju kaznu. U vidu kritike, sarkazma, omalovažavanjem i sl. U tome leži neznanje i rascjep. Jer um koji sudi, vidi sebe, opaža sebe kao odvojenog od uma kojemu sudi, a to je odvajanje od Boga takvim porivom.
Bez kontrole osjetila, duhovna praksa – sādhana je uzaludna i neučinkovita. Ako sādhanu provodite na takav način, to je kao nalijevanje vode u lonac pun rupa.
Ono što trebamo razumjeti je da, onaj tko ide stazom izvan ispravnog i pogrešnog, dobra i zla, postoji kao svjesnost koja vidi, koja sluša, koja zna i koja sa radošću prima svako iskustvo, tuđe i svoje.
